Koliko točno biste željeli biti mrtvi prije nego vam “maznu” organe za transplantaciju? Sudeći prema knjizi Dicka Teresija, “The Undead” (Nemrtvi), koja govori o tome kako medicina sve više zamagljuje granicu između života i smrti, “prilično mrtvi” je sasvim dovoljno za kirurge koji obavljaju presađivanje. “Ako bismo čekali da osoba bude sto posto mrtva, nikad ne bismo dobili organe za presađivanje”, otkriva jedan liječnik autoru knjige. Molim?!
U stara vremena izostanak srčanog ritma bio je zlatni standard za utvrđivanje smrti, no čak i to nije bio uvijek siguran znak. “Ljudi koji su proglašeni mrtvima znaju se, u određenom postotku, vratiti među žive”, piše Teresi u svojoj knjizi od 350 stranica. Zapravo, ljudska je rasa prilično otporna. Oporavljamo se od utapljanja, kome, gušenja, pa čak i udarca groma. Rigor mortis ne javlja se uvijek kod preminulih, a može se javiti kod živih. Čak se i iskusni liječnici znaju zeznuti pa krivo dijagnosticirati ukočenost ili pothlađenost, izostanak daha, odnosno pulsa. Francuz iz 18. stoljeća zabilježio je “više od 150 slučajeva prijevremenog pokopa i krivo dijagnosticirane smrti” do sredine 18. stoljeća.
Kako bi izbjegli takve greške, Grci su mrtvima, ili barem onima za koje su mislili da su mrtvi, odsijecali prste; Rimljani su zazivali ime umrloga; Slaveni su trljali tijelo toplom vodom sat vremena; Židovi su truljenje smatrali jedinim pouzdanim znakom smrti. Kako je znanost sve više otkrivala o naknadnom oživljavanju i hibernaciji kod drugih bića, tako su i umirući dobivali nove šanse - pod nos im se gurala mirišljava sol, davali su im se elektrošokovi, pikalo ih se u prste, štipalo za noge…
I tako je to išlo punih 5000 godina, dok su istodobno kriteriji za smrt postajali sve precizniji. Potom je, 1968. godine, trinaest muškaraca sa Sveučilišta Harvard sastavilo protokol za “gubitak osobnosti” zbog kardiopulmonarne smrti, omogućujući liječnicima da proglase smrt u manje vremena nego što je potrebno za pristojan pregled očiju, piše The New York Times. Prijelomni trenutak je bio izum ventilatora, kao i napredak u donaciji organa. Proglašavajući pacijenta s kucajućim srcem moždano mrtvim, nakon čega su slijedile dvije runde testova, otvorio se prostor za veliki broj potencijalni donora. Letvica za proglašenje mrtvim se spustila, a ona za smatranje živim - podigla.
Godine 1981., navodi dalje u knjizi Teresi, dogovoreno je kako za proglašenje moždane smrti “cijeli mozak mora nepovratno prestati funkcionirati”. No u zakonu u kojem je se to navodi nije propisano i kako se točno mjeri moždana neaktivnost, pa je tako jedno istraživanje otkrilo da 65 posto liječnika i medicinskih sestara ne može navesti dogovorene kriterije za proglašenje moždane smrti. Većina liječnika promatra moždane stanice, koje kontroliraju funkciju srca i pluća, ali ne i korteks, koji upravlja sviješću. Prema harvardskim kriterijima, smatra se da će osoba koja je moždano mrtva vrlo brzo postati i konvencionalno mrtva; prestat će joj raditi srce i pluća. No Teresi otkriva da osobe koje su moždano mrtve i dalje “održavaju” brojne tjelesne funkcije, primjerice seksualne “signale”, one koji odgovaraju na stres zbog operacije, kao i mogućnost da se zatrudni.
Nakon što je dokazao da su mnoge moždane smrti krivo “dijagnosticirane” te da smrt zapravo može biti dogovorni konstrukt, a ne zbiljska činjenica, Teresi se okreće odnosu tima za transplantaciju i pacijenta čiji korteks ne reagira, ali mu funkcioniraju moždane stanice. I tu stvari postaju, pa… gadne. Maleni, maleni postotak pacijenata koji su jedva svjesni ili pak u trajnom vegetativnom stanju znao je iznenada sjesti u krevetu i progovoriti. A jedan - kojem su moždane stanice bile nepovratno uništene, ali je korteks ostao zdrav - čak je napisao i bestseler o svojem iskustvu, “The Diving Bell and the Butterfly”. Najveći je problem, međutim, bol, odnosno svijest o boli. Svi bismo mi bolje spavali noću kad bismo znali da pacijenti koji su proglašeni mrtvima ne osjećaju bol prilikom uzimanja organa, ali to nije točno, tvrdi Teresi u ovoj kontroverznoj knjizi.
Podijeli na Facebook
