Ovisni o fikciji - zašto volimo čitati o onome što nas straši i kakve to ima veze sa snovima?

Zamislite da slučajno pronađete magični uređaj koji vam omogućuje da uđete u alternativni svemir kao nevidljivi promatrač. Prije nego uđete, znate da ćete svjedočiti brutalnim, zastrašujućim događajima: silovanjima i umorstvima žena i djece, mučenju i kasaćenju tijela. Naoko pristojni ljudi pretvorit će se u zle naciste i bolesne manijake. Gledajući sve to, postat ćete bijesni, napeti, čak uplašeni. Srce će vam početi jače tući, počet ćete ubrzano disati, možda se čak i preznojavati. Kad iskustvo završi, postoji mogućnost da ćete noću sanjati kako ste vi žrtva tih opakih ljudi. U budnom stanju, možda ćete biti ponešto sumnjičaviji prema strancima, čak i vlastitim susjedima.

Pitanje za vas je sljedeće: želite li se koristiti tim magičnim uređajem?

Ako je odgovor: “Nema šanse!”, upravo ste pogriješili. Jer magični uređaj je najobičnija knjiga, a izmišljeni scenarij zapravo radnja romana “Muškarci koji mrze žene” Stiega Larssona.

Tako, dovitljivo, započinje svoju najnoviju kolumnu dr. Jonathan Gottschall koju, pod nazivom “The Storytelling Animal”, objavljuje u mjesečniku Psychology Today, a u kojoj redovito istražuje kako nas priče (više) čine ljudima. U najnovijoj kolumni naziva “Fiction Addiction” (ovisni o fikciji) Gottschall piše o tome zašto toliko volimo priče, čak i kad su zapravo prilično užasne. Larssonova trilogija, naime, nije izuzetak. Mnogi su voljeli i iznimno nasilnu “Paklenu naranču”, upijali suludu brutalnost Shakespeareova “Tita Andronika”, ili mirno čitali o tome kako je Edip samome sebi, u gađenju, iskopao oči. Knjiške priče mogu se proširiti i na one filmske i televizijske - mnogima je zanimljiv, pa čak i omiljen lik serijskog ubojice Dextera iz istoimene serije, ili s posebnim uzbuđenjem čekaju novu epizodu nekog od CSI-ja.

Ovo su možda “teški” primjeri, no čak su i bezazlene, glupaste komedije, romantični filmovi i sitcomi najčešće “organizirani” oko nekog problema. Ukratko, bez obzira na žanr, ako nema zapetljanog problema, najčešće nema niti priče.

Zašto mnogi od nas provode, ili gube, sate svakoga dana uronjeni u lažne dileme nestvarnih ljudi, kad bismo umjesto toga mogli raditi mnogo korisnije stvari? Je li to eskapizam? Ili je odgovor možda vrlo prozaičan? Da, fikcija nam stvara ugodu, zadovoljstvo, radost, uzbuđenje i oduševljenje! No, i to je paradoks. Jer ako svijet promatramo u okvirima darvinizma i biološke svrhovitosti, fikcija nam, naprosto, ne bi trebala proizvoditi toliko užitka kao hrana ili seks. Evolucija je, piše Gottschall, nemilosrdno utilitarna. Kako je moguće da nije eliminirala luksuz fikcije?

Ukratko, nitko nema odgovor na to pitanje, no znanstvenici su našli nekoliko mogućih odgovora, od kojih većina leži u složenoj prirodi fikcije. Psiholog sa Sveučilišta Toronto Keith Oatley iznosi teoriju kako priče na ljude djeluju jednako kao, primjerice, simulatori leta. Fikcija nam omogućuje da iskusimo intenzivne simulacije problema koji nalikuju onome što doživljavamo u stvarnom životu. A kao i sa simulatorom leta, fikcija ima tu dobru stranu da nam omogućuje da iskusimo bogatstvo doživljaja, a da pritom ne poginemo na kraju. Možemo osjetiti kako bi izgledalo da se suočimo s opasnom osobom, ili da zavedemo nečijeg supružnika, a da ne “poginemo” mi, nego heroj priče. Kao potpora teoriji dolaze Oatleyjeva istraživanja koja pokazuju da ljudi koji više čitaju postižu i više rezultate na testovima empatije i društvenih vještina. Proživljavanje fikcionalnih društvenih dilema, drugim riječima, pomaže nam da se s njima bolje suočavamo i u stvarnom životu.

Neočekivani dokaz pristiže i iz dječjeg svijeta, iz njihovih igara i snova. Diljem svijeta različita djeca igraju slične igre po instinktu, a njihovi su zamišljeni scenariji prepuni izazova. Razvojni psiholog Brian Sutton-Smith pokazao je, objedinjujući rezultate studija, da dječji scenariji uključuje one “u kojima se izgube, u kojima su ukradeni, ugrizeni, umiru, ljuti su, zovu policiju, bježe ili padaju”.

Slično vrijedi i za naše snove. Konvencionalno, snovi se definiraju kao intenzivne senzomotoričke halucinacije narativne strukture. Snovi su, gledajući njihov učinak, zapravo noćne priče: fokusirane su na protagonista - najčešće sanjača - koji se bori kako bi ostvario svoje želje. Dapače, znanstvenici čak nisu u stanju govoriti o snovima, a da ne koriste vokabular uobičajen za pripovijedanje: zaplet, tema, likovi, scene, okruženje, perspektiva, gledište… Kao i kod priča i dječjih igara, i u snovima dominiraju prijetnje i problemi. Kako je to objasnio ugledni znanstvenik koji proučava snove, J. Allan Hobson, zemlja snova uopće nije “snovita”: “U snovima nas valovi snažnih emocija - najčešće straha i bijesa - tjeraju da bježimo ili se borimo sa zamišljenim neprijateljima. Na razini svijesti na kojoj sanjamo, bijeg ili borba je imperativ, i nastavlja se iz noći u noć, s rijetkim trenucima zanosa”.

Psiholozi smatraju kako se djeca u svom zamišljenom svijetu igre zapravo treniraju za izazove odraslog života. Mnogi znanstvenici vjeruju i da su snovi neka vrsta unutarnjeg programa za treniranje, koji omogućuje našem umu da vježba odgovor na opasne situacije u sigurnom okruženju. I dalje se postavlja pitanje zašto evolucija nije izbrisala fikciju kao nepotrebnu, no čini se da je odgovor “prilično napipan”. Problemi su ti koji povezuju fantazije, dječje igre, fikcionalne priče i snove, i problemi su ti koji bi mogli opravdati izuzetak u evolucijskoj nemilosrdnosti - tako se treniramo za nošenje s velikim dilemama u stvarnome životu, zaključuje Gottschall.

 

Facebook komentari

Novo u katalogu