Ne zna glumiti. Pomalo ćelavi. Također i pleše. Tim je riječima jedan od producenata opisao Freda Astaire na pokusnom snimanju. Nije baš najbolje prošao, no David O. Selznick je toliko bio njime očaran, da je zaboravio i njegove ogromne uši i lošu liniju brade, i svejedno ga zaposlio. Ostalo je povijest. Uz Freda su plesali Rita, Cyd, Paulette, Ver-Ellen, Nanette, sestre Powells – Elanor i Jane, Judy, Leslie, Audrey, brojne stolice i kauči, nekoliko stolova (i oni za ručavanje, i oni za popodnevnu kavu), britansko nebo i jedna nevjerojatno sretna vješalica. Najviše je od Freda, iako ni izbliza nije bila toliko talentirana za ples, profitirala Ginger Rogers. Astaireov dugogodišnji suradnik na koreografijama, Hermes Pan, jednom je prigodom izjavio: “Izuzevši vrijeme kad je Fred radio s doista profesionalnim plesačima, poput Cyd Charisse, sve ostalo je zapravo bio 25-godišnji rat”.
Ako je doista bilo tako, kako je onda glumicama i plesačicama, koje su nastupale uz njega u holivudskim mjuziklima, uspjelo izgledati kao da su boginje plesa? Zahvaljujući Adele. Adele? Da, Adele, njegovoj sestri i partnerici punih 27 godina, s kojom je plesao otkako je Fredu bilo pet, a Adele osam godina. Upravo o tom kompleksnom i dosad neispričanom odnosu govori nova knjiga, “The Astaires: Fred & Adele”, koju je napisala australska povjesničarka teatra Kathleen Riley, a objavio Oxford University Press. Adele je, naime, bila ta koja je Freda naučila plesati.
Adele i Fred rođeni su u Omahi. Njihova majka, Johanna Geileus, bila je Amerikanka prve generacije; roditelji su joj emigrirali iz Istočne Prusije 1878. godine. Fredov i Adelein otac, Frederic Austerlitz, kojeg su svi zvali Fritz, rođen je u austrijskom Linzu, 1868. godine, godinu dana nakon što su njegovi židovski roditelji prešli na katoličanstvo, pokušavajući biti pragmatični zbog antisemitizma koji je sve više jačao. Stigavši na otok Ellis u dobi od 24 godine, Fritz je bio prepun “žudnji za kazalištem” i maštao o tome kako će postati pjevač i glazbenik, piše The New York Times. Preselivši se u Omahu, upoznao je 15-godišnji Johannu na okupljanju u luteranskoj crkvi, oženio je i završio kao radnik u pivovari. Nježan i brižan otac, vjerojatno zbog neispunjenih snova, s vremenom je postao alkoholičar. Umro je s 56 godina, ali ne prije nego je svjedočio karijeri svoje djece, duboko posramljen što ona izdržavaju njega, umjesto da je obratno.
Frederic Austerlitz II, plavooki i plavokosi dječak, rođen je 10. svibnja 1899. godine, dvije godine i osam mjeseci nakon njegove tamnooke i tamnokose sestre Adele. Slijedio ju je u stopu kad se upisala u plesnu školu, a za njima je dolazila i njihova majka, u znak potpore svojem krhkom sinu. Tamo ga je jednom, u dobi od samo četiri godine, zatekla kako u kutu vježba stajanje na prstima u cipelama šiljatih vrhova, što je trik koji će zadržati do svojih vodviljskih dana. Učiteljska sugestija kako brat i sestra možda imaju potencijala za karijeru na pozornici, ukoliko budu dobro istrenirani, bila je dovoljna da se Austerlitzi ukrcaju na vlak u siječnju 1905. godine i krenu u New York po malo zvjezdane prašine.
Fritz se uskoro vratio kako bi se zaposlio u Nebraski, majka je s djecom ostala u New Yorku, dok su mališani marljivo pohađali Alviene Master School of the Theatre i Academy of Cultural Arts. Kad su Fredu u školi rekli kako će od njega napraviti zvijezdu, a on to ispričao ocu preko telefona, Fritz se rasplakao. Prvi nastup imali su već par mjeseci kasnije, u “The Wedding Cake”, 12-minutnoj točki koreografiranoj baš za njih, u kojem su djeca glumili mladenku i mladoženju, oboje na vrhu velike vjenčane torte, Adele u bijeloj satenskoj haljini, a Fred s minijaturnim cilindrom, u fraku i s bijelom kravatom. Majka Johanna je bila ta koja ih je nazvala Astaireovima, nakon što je isprobala “The Austers”, “The Astiers” i “The Astares”. Ona je pak postala Ann Astaire. Bilo joj je jasno da će proći samo ako im prezime ne bude zvučalo previše strano; židovstvo da se uopće ne spominje.
Točka nije bila osobito uspješna (možda zato što se u drugoj polovici predstave Fred vraća na pozornicu kao jastog?!). Trebali su im godine vježbe, novih točaka, novih učitelja i gomila neuspjeha da bi dospjeli do nečega što bi se imalo moglo nazvati uspjehom. “Sestra i ja smo doslovce morali krčiti put za sebe”, jednom je zapisao Astaire. Tijekom svih tih godina Fred je mislio da je uteg Adele. Ona je bila impulzivna, zabavna, živahna i prepuna karizme. “Čini se da djevojka ima talenta”, rekao je jedan upravitelj kazališta, “no od dječaka nikakve koristi”. Godinama kasnije, Vincente Minnelli, koji je režirao film “The Band Wagon”, rekao je kako Astaireu “nedostaje bazičnog samopouzdanja… uvijek misli da nije dovoljno dobar”.
U dobi od 14 godina, Fred je na sebe preuzeo odabir glazbe za njihove nastupe i često posjećivao Tin Pan Alley, gdje je upoznao 15-godišnjeg Georgea Gershwina. Gershwin je radio u muzičkoj kući Jerome H. Remick & Company za 15 dolara tjedno, popunjavajući rupe u pjesmama drugih muzičara. Dječaci su počeli sanjati o tome kako će George jednoga dana za Freda napisati mjuzikl. “Lady, Be Good!” iz 1924. i “Funny Face” iz 1927. bila su samo dva od tih snova…
Tijekom njihove zadnje, i najbolje godine u vodvilju, 1917., Astaireovi su dobili telegram s Broadwaya koji je rezultirao dvogodišnjim ugovorom u Globe Theatreu kojim je ravnao impresario Charles Dillingham. Postigli su trenutni uspjeh, kritičari su im ispisivali ovacije. Iste te godine, 1919., Ashton Stevens, vodeći američki kritičar i pratilac Sarah Bernhardt, postao je jedan od niza cijenjenih intelektualaca koji su se zaljubili u Adele. Svoju očaranost pretvorio je u naslov i tekst na stranicama The Chicago Herald-Examinera, u kojem slavi ljepotu tijela i plesa gospođice Astaire. Nastavili su George Jean Nathan i H. L. Mencken: “Ako je svrha teatra da nas zabavlja, onda nas Astaireova zabavlja dvaput više nego Shawove drame”. Nathan je nastavio slijediti Adele po gradu, potom s njom bio i u vezi osam mjeseci, posvetio joj knjigu, no ljubav je pukla kad je Adele otkrila da je francuski ambasador, s kojim se Nathan sastajao, zapravo ljubavnica po imenu Lillian Gish.
Kad se slava Astaireovih pronijela 1923. i preko bare, u Londonu, više nije stala (barem dok se Adele, osam godina kasnije, nije odlučila udati i postati dio britanske aristokracije). U Sjedinjenim Državama, brat i sestra su u međuvremenu uspostavili prvu suradnju s braćom Gershwin na Broadwayu, a nakon prve predstave, “Lady, Be Good!”, Alexander Wooollcott zapisao je kako su Fredova stopala i Gershwinova glazba “sigurno skladani u istom ključu”. “Lady” je postala senzacija i doživjela 330 izvedbi na Broadwayu prije nego se preselila na West End, gdje ih je doživjela još 326. Slijedila je predstava “Funny Face”, za koje su se Adele i George Gershwin upustili u flert, no ništa više od toga. “George je volio sve cure”, izjavila je Adele u jednom intervjuu, “no znala sam da je impotentan… Rado bih se upustila u vezu s Georgeom, no on nije bio namijenjen ženama. A nije bio namijenjen niti muškarcima.”
U 35. godini Adele se udala za lorda Charlesa Cavendisha i preselila u njegov irski dvorac s 200 soba i jednom kupaonicom (tako je barem tvrdila Adele). Novine su se raskokodakale oko toga kakva će sada biti Fredova budućnost. Ima li i dalje karijere za njega? Kamo će? Što će? Njegov prvi solo nastup, s Claire Luce u “Gay Divorce” nije naišao na bog zna kakav prijem, a jedan je kritičar zlovoljno primijetio kako je “dvoje Astaireovih bolje od jednog”. Dodatno su mu otežavale majka i sestra, moguće iz sebičnih razloga, koje su ga gnjavile kad je najavio vjenčanje s mladom razvedenicom Phyllis Potter, koju je uspio osvojiti tek nakon dvije godine udvaranja. Adele je čak otišla toliko daleko da mu je poručila da bi radije da je homoseksualac, jer je onda nikada ne bi ostavio, dok je Ann Astaire pratila svaki njegov korak, što joj je lako uspijevalo jer su majka i sin i dalje živjeli zajedno.
“Majka je ponekad tako teška”, pisao je Fred Adele početkom 1933. godine. “Ne znam što očekuje od mene, umoram sam već od toga da se iskradam noću i da mi prisluškuje sve telefonske pozive… Ne želim izgubiti tu djevojku…” S vremenom, Adele i Ann ipak su prihvatile Phyllis s kojom se vjenčao iste te godine i preselio u Hollywood, gdje će uskoro početi snimati filmove. Osam mjeseci prije filmske premijere “The Gay Divorce” 1934. godine, Astaire je poslao telegram svojem agentu, Lelandu Haywardu: “Kakve su to priče da će me spariti s Ginger Rogers? Ne želim to, Lelande…” Smetalo mu ili ne, s njom je snimio još devet filmova.
Adelein brak bio je nesretan. Pri porodu joj je umrla kći i blizanci, uslijedio je spontani pobačaj, a potom i suprugov akutni alkoholizam. Lord Cavendish s vremenom je postao invalid, a umro je 1944. godine kad je imao svega 38 godina. Iduće godine Adele je dobila ponudu da se vrati na pozornicu, no odbila ju je i ponovo se udala, za Kingmana Douglassa. Tijekom rata volontirala je u Londonu za Američki Crveni križ, plesala za trupe, pisala pisma umjesto ranjenika i potpisivala ih kao “Adele Astaire, Fredova sestra”.
Kad je Astaire dobio Oscara za životno djelo 1981. godine, imao je 81 godinu. Dok se penjao na pozornicu, na ruci mu je zasjao jedan jedini prsten – zlatni ring kojeg mu je Adele poklonila u Londonu prije 50 godina. Prsten se može vidjeti u gotovo svim njegovim filmovima, dok pleše s raznim predivnim ženama. “Moja sestra, Adele”, rekao je kad se popeo na pozornicu, “najviše je odgovorna što sam završio u show biznisu. Ona je zapravo bila show. U svim vodviljskim točkama i svim glazbenim komedijama koje smo zajedno napravili, Delly je bila ta koja je isijavala svjetlost, a ja sam ga samo reflektirao”.
Podijeli na Facebook
