Erin Morgenstern – Prvi roman mi je bio dosadan, pa sam likove poslala u cirkus

Razgovarala Tanja Tolić
Fotografije Kelly Davidson i Fraktura

Cirkus stiže bez najave. Ne prethode mu nikakve objave, nikakve tiskane obavijesti po oglasnim stupovima i pločama u središtu grada, ne spominju ga i ne reklamiraju u lokalnim novinama. Naprosto je tamo, a još jučer nije ga bilo. Njegovi uznositi šatori prugasti su, bijelo-crni; zlatu ili grimizu ni traga. Ali još nije otvoren. Ne još. Otvara se u sumrak, zatvara se u zoru.

Tako počinje roman “Noćni cirkus”, 33-godišnje američke spisateljice Erin Morgenstern koji je praktički preko noći postao bestseler, a za njega je u siječnju Summit Entertainment kupio i filmska prava (i trenutno vrbuje Davida Heymana, producenta filmova o Harryju Potteru, da se i ovdje primi posla). Erin je svoj prvi roman, ljubavnu priču s elementima fantastike na preko 400 stranica, objavila krajem prošle godine, preciznije u rujnu, i već ga nazivaju jednim od najljepših romana 2011., ne samo zbog predivne naslovnice, nego i teme. Glavni junaci, Celia i Marco, čarobnjaci su koje su njihovi učitelji, ne pitajući ih, uključili u misteriozno i potencijalno smrtonosno natjecanje u magiji, a koje se odvija upravo u tajanstvenom cirkusu koji radi samo noću.

“Noćni cirkus”, za koji su knjiška prava prodana u preko 30 zemalja, u Hrvatskoj je upravo objavila nakladnička kuća Fraktura, što nam je bio povod za intervju s autoricom.

* Kako je i kada nastala ideja za “Noćni cirkus”?
- “Noćni cirkus” se zapravo slučajno dogodio. Radila sam na nekoj sasvim drugoj priči koja mi je postajala sve dosadnijom, pa sam odlučila likove poslati u cirkus. Cirkus mi je trenutno postao mnogo zanimljiviji, pa sam odustala od one prve priče i počela pisati o njemu, razmišljajući tko ga je stvorio i tko je u njemu nastupao. Tako se rodio moj roman.

* Cirkus u vašem romanu nazivate još i Le Cirque de Rêves, odnosno na francuskome – cirkus snova? Kako je on na kraju prerastao u pozornicu romana i je li, po vašem saznanju, ikada postojao takav cirkus?
- Mislim da je cirkus više odabrao mene, nego ja njega, s obzirom da se samo pojavio u mojoj glavi. Nisam neki veliki obožavatelj cirkusa, iako volim zabavne parkove u koje možeš uroniti, u kojima se možeš izgubiti, a cirkus je ovdje baš svijet za sebe. Koliko mi je poznato, nikada nije doista postojao cirkus kao Le Cirque de Rêves. Na neki način, ovo je moj idealni cirkus, elegantnog izričaja i bez klaunova.

* Zašto su vam magija i čarolija toliko privlačne?
- Mislim da je magija čudesna. Sviđa mi se estetika klasične magije, s igraćim kartama i cilindrima, dimom i ogledalima. Magija ima to ozračje misterija. Posebno mi se svidjela ideja, koju sam iskoristila u romanu, da čarobnjaci koriste pravu magiju koju onda prikrivaju cirkuskim trikovima.

* Po vašem mišljenju, zašto ljudi toliko vole magiju?
- Mislim da ljudi vole sve stvari koje zalaze iza ovozemaljskog. Vole biti iznenađeni, diviti se nečemu makar i na trenutak.

* Koliko su likovi iz “Noćnog cirkusa” - Celia, Marco, Bailey, Isobel i ostali - stvarni? Koliko je u njima ljudi koji vas okružuju ili su oni u potpunosti djelo fikcije? Ako jesu, žive li i dalje u vašoj glavi? Pričaju li neke nove priče? Ako se ne varam, izjavili ste kako ne planirate napisati nastavak “Noćnog cirkusa”?
- Nitko od likova iz “Noćnog cirkusa” nije baziran na stvarnim ljudima. Svi su se pojavili u mojoj glavi više ili manje ovakvi kakvi jesu. Neki od njih mi i dalje pričaju priče i tajne, no ne vole ih svi dijeliti. Ne planiram napisati nastavak “Noćnog cirkus”, iako je moguće da ponovno posjetim njegov svijet, možda kroz kratke priče iz pozadine.

* Ljubav je ono što pokreće vaše glavne junake. Strasna je, fatalna, jako romantična. Je li to vaš ideal ljubavi i u “stvarnom” životu? Kako gledate na romantične veze? Tragate li za idealnom ljubavlju?
- Mislim da nemam idealnu ljubavnu priču u stvarnom životu. Čini mi se da je svaka ljubavna priča jedinstvena na svoj način, iako neke od njih mogu biti strastvenije, ili opasnije, od drugih. Nisam sigurna niti što bi bila idealna ljubavna priča, jer to još nisam otkrila niti za samu sebe. No radim na tome.

* Najavljeno je da bi se po “Noćnom cirkusu” mogao snimiti film, a u jednom intervju ste izjavili kako Celijinom oca već sad zamišljate kao Geoffreyja Rusha. Vidite li tko bi mogao glumiti druge likove? Bojite li se u što bi se vaš roman mogao pretvoriti na filmskom platnu?
- Nemam pojma tko bi mogao glumiti likove, iako me Hector, dok sam pisala roman, podsjećao na Geoffreyja Rusha ili bi, vjerojatno, bilo bolje reći da me Geoffrey Rush podsjeća na Hectora. Ne bih zapravo niti voljela sudjelovati u odabiru glumaca, nadam se da će naći glumce koji će svakome od likova dati nešto posebno. Sigurna sam da će se film razlikovati od knjige, jer je film - film, a knjiga - knjiga. Na filmu se mogu izvesti neke druge stvari i mislim da bi i trebali to učiniti. Nadam se da će duh knjige ostati nedirnut, no jako me zanima kako će sve to izgledati. Nije me strah kako će film na kraju ispasti. Imam vjere u ljude koji se bave tim poslom i jasno mi je da će to biti jedna od interpretacija moje priče.

* Pročitala sam da ste vizualni tip, da često najprije vidite sliku u umu, koja vas onda vodi do priče. Čini mi se da se to događa mnogim piscima, kao da inspiracija stiže s nekog magičnog mjesta. Što mislite o tome, s obzirom da je vaš roman prepun magije?
- Ako doista postoji takvo mjesto, voljela bih ga posjetiti. I sama ponekad osjećam da se likovi ili dijelovi priče materijaliziraju u mojem umu potpuno definirani, praktički niotkuda. Nemam pojma kako to zapravo funkcionira, ali mi je drago da je tako.

* Niste samo spisateljica, nego i slikarica. Na koji se način slikanje i pisanje kod vas nadopunjuju? Može li se raditi oboje s jednakom strašću, imate li dovoljno inspiracije i kreativnosti za oboje?
- Sklona sam malo pisati, malo slikati. Uzmem pauzu od pisanja tako da slikam, i obratno. Ponekad dobijem ideje za slike dok pišem ili za pisanje dok slikam. Čini mi se da su oba ta kreativna procesa slična, no za mene su ipak različita, iako oba uključuje slojeve. Dok slikam, nanosim mnogo slojeva boje prije nego doista “otkrijem” sliku, a dok pišem moram prokopati mnogo slojeva zamišljenih mjesta i ljudi i tajni, prije nego pronađem priču. Trenutno mi je zahtjevno balansirati pisanje i slikanje, jer mi pisanje okupira veći dio pažnje, no sviđa mi se raditi oboje.

* Kako pišete, kada pišete? Dogodi li vam se da imate spisateljsku blokadu? I kako se borite protiv nje?
- Pišem u dugim intervalima, ispisuje stranice i stranice u komadu, a potom uzimam pauzu. Nemam neku dnevnu rutinu. Čini mi se da nekad zapnem, no ne razmišljam o tome kao o spisateljskoj blokadi. Kad mi se čini da ne pišem onako tečno kako želim, obično počnem raditi nešto drugo i, obično, čim se prestanem toliko truditi, riječi se vrate.

* Pripremajući se za ovaj intervju, pročešljala sam vaš sajt i primijetila da ste prava - skribomanka! Toliko je sadržaja gore! Je li pisanje za vas potreba; je li nužno kao kisik? Ili je to potreba da se razumije sebe, uobliči misli?
- Nemam pojam je li to opsesija, nikad o tome nisam razmišljala na taj način. Iako volim riječi, mislim da je moja potreba za riječima i pisanjem zapravo više potreba za komuniciranjem i dijeljenjem. Imam mnogo toga u glavi i postane prenapučeno unutra ako dio toga ne podijelim.

* Najavili ste da pišete novi roman. Možete li nam otkriti o čemu je riječ? Ostajete li u fantastičnom žanru?
- Tek sam na početku tako da još vlada priličan kaos, pa nisam zapravo još niti sigurna o čemu je. No, rekla bih da je pomalo kao “Alisa u zemlji čudesa” u verziji filma noira. I dalje je žanr fantastika, iako na drugačiji način nego “Noćni cirkus”. Pretpostavljam da će sve što ikad napišem biti fantastika.

* Tarot je jedna od glavnih motiva vašeg romana, a i sami ste ilustrirali jedan špil karata za tarot. Odakle ta opsesija tarotom? Znate li čitati iz karata? Jeste li ikad samoj sebi proricali budućnost i što su vam karte rekle? Koju biste kartu odabrali da vas predstavlja i zašto?
- Jako mi se sviđaju tarot karte i, da, doista čitam iz njih, ali nisam osobito vješta. Zanimljiva mi je njihova simbolika i sviđa mi se koliko je umjetničkih interpretacija moguće naći u modernim špilovima. Volim slike sa značenjem. Imam mnogo dragih karata, a čini mi se da bi me najbolje mogla predstavljati Umjerenost ili Kraljica pehara.

* Primijetila sam da vas intrigira ono što oku nije vidljivo na prvu? Što mislite da se krije iza ove naše stvarnosti svijeta?
- Nisam još otkrila, zbog čega vjerojatno to pitanje i nalazim intrigantnim.

* Kakvi ste bili kao dijete? Pročitala sam na vašoj stranici da ste, kao mala djevojčica, pokušali mački staviti šešir na glavu. Nije nešto što pada na pamet mnogoj djeci.
- Taj dio s mačkom i šeširom dio je kratke izmišljene priče, no zvuči kao nešto što bih ja uradila. Bila sam maštovita, voljela sam oblačiti kostime koji sam imala gomilu. Čitala sam mnogo i gradila hramove iza kuće, jer sam puno previše puta pročitala “The Egypt Game” Zilphe Keatley Snyder.

* Vidim i da su vam, između ostalih, omiljene pjevačice Florence iz benda Florence and the Machine i Tori Amos. Prilično šašave žene! Što vam se sviđa u njihovoj glazbi?
- Njih dvije su mi vjerojatno omiljene! Tori Amos volim otkako sam bila klinka, a Florence sam nedavno otkrila, no već je obožavam. Čini mi se da, osim što što djeluju kao da su došle izvan ovoga svijeta, obje imaju predivne glasove i čini se eteričnima. Obje sam ih čula uživo i u njihovoj glazbi ima nečeg transcendentnog; to je glazba koja se podjednako doživljava, kao i sluša.

* Često citirate “Alisu iz zemlje čudesa”. Je li vam to jedna od omiljenih knjiga? Koji su vam omiljeni pisci i zašto?
- Tako je teško odabrati omiljenog! Jako volim Alisu, to je vjerojatno moja najdraža klasična dječja priča. Također volim i “Velikog Gatsbyja”, a od modernije literature “Tajnu povijest” Donne Tartt i “Tumača bolesti” Jhumpe Lahiri. Izabrati omiljenog pisca ili knjigu jest kao birati omiljeni okus. Ne mogu samo jedan!

* Kako zamišljate čitatelja svog romana? Kakvi su to ljudi, što vole, zašto mislite da vole vaš roman?
- Volim misliti kako je svaki od mojih čitatelja različit, i da svaki od njih različito reagira i doživljava knjigu. Nekoliko njih sam upoznala i njihova raznolikost me oduševila. Činilo mi se, dok sam pisala, da pišem čudnu knjigu, pa mi je zato posebno drago što tak odobro rezonira s toliko različitih ljudi.

* Slažete li se s idejom da je čitatelj, odnosno njegova imaginacija, na neki način završava djelo? Postoji li uopće roman bez čitatelja?
- Mislim da roman postoji i bez čitatelja. Mogla sam cirkus zaključati u kutiju čim sa ga završila, i on bi i dalje bio priča, no čitatelji ga dižu na neku višu razinu jer mu dodaju osobno iskustvo. Priča postaje nešto više i nešto drukčije za svakog od čitatelja, o čemu govorim i na kraju romana.

* I, za kraj, koje je značenje zvijezda koje nosite u kosi na nekim fotografijama?
- Nemaju neko posebno značenje. To su zvjezdice posute srebrnim sjajnim prahom, a nosim ih jer me čine sretnom – svjetlucaju, zgodne su, i čine se pomalo magičnima, iako su izrađene od kartona, ljepila i stakla. Nosim ih u posebnim prigodama ili kad mi je potrebno nešto da me razveseli.

Intervju je, u skraćenoj verziji, originalno objavljen u tjedniku Globus.

 

Facebook komentari

Novo u katalogu