Sentimentalni vodič kroz Zagreb 27 godina poslije, s Milčecovom knjigom pod rukom

Piše Dora Kršul

Ne tako davno, mudra profesorica s faksa savjetovala je nama, budućim novinarima, da hodajući gradom glavu držimo uspravno, da ne gledamo u pod, već ravno pred sebe i oko sebe. Kaže ona - gledajte okolo, jer upravo tamo, oko vas, nalaze se priče oko kojih će se vrtiti vaš budući posao.

Brzo nakon toga, kopajući po kućnoj biblioteci svojih kumova, naišla sam na jednu malu knjigu žutih korica koje prikazuju damu na biciklu, a u pozadini - bijeli Zagreb grad. Pročitam naslov, "ZGode - Sentimentalni vodič kroz Zagreb". Pisac - iskusni zagrebački znalac Zvonimir Milčec. Korice na kojima u donjem desnom kutu piše ono legendarno "Mladost", dale su mi do znanja da sam naišla na pravi knjiški biser.

Izdana 1985., ova knjiga, podijeljena u 80 kratkih priča, mali je "dnevnik", vodič ili jednostavno mala oda Zagrebu, zagrebačkim običajima, raznoraznim gradskim kutcima i zakutcima.

Vratimo se kratko na mudru profesoricu s početka. Milčec je činio upravo ono što je profesorica savjetovala budućem naraštaju novinara. Jednostavno je hodao svojim gradom, zagrebačkim obroncima, između ostalog i svojim "brdom" (Bukovcem, a kojim drugim!), i marljivo bilježio svakodnevne ZGode, neZGode, navike, uz dosta povijesnih digresija, uvijek vrlo zanimljivih i poučnih.

Pa krenimo od početka, od onog što mnogima prvo pada na pamet pri spomenu na Zagreb.

Plavi zagrebački tramvaj, Zagrebački električni tramvaj, ZET ili jednostavno sinonim za gužvu, švercanje i kontrolore. Kaže Milčec: "Svatko ima svoj tramvaj. Moj je jedanaestica. Jedanaestica mi sa svojom plavom njuškom zamalo dođe kao domaća životinja iliti kućni ljubimac." I ima pravo. Svatko ima svoj tramvaj, moj je "sedamnajstica", ili je barem bio dok me ZET nije poteral' sa svojim astronomskim cijenama pokaza - na bicikl. Spominje Milčec i pulfer i fakine... a za slučaj da ste pripadnik mlađe generacije i ne znate točno što pulfer jest, gospon Milčec bu vam slikovito objasnil'.

Nekoć je Nama bila mjesto gdje se sve nabavljalo i moglo nabaviti. To mi potvrđuje i moja mama koja je, između ostalog, po moje pelene prije 20 i nešto-sitno-godina trčala upravo u Namu. Zanimljivo je da je Nama prva robna kuća na području bivše Jugoslavije, "rođena" 1913. godine u Ilici, gdje se nalazi i danas. Osnovali su je bečki trgovci Dragutin Kastner i Herman Öhler pa je u početku to bila robna kuća Kastner i Öhler.

Zagrebačke gradske "vure" tada je uštimavao Zlatko Lebarović, urar iz Maksimirske, a ako danas pogledate bilo koji gradski sat, vidjet ćete da je posao ostao u obitelji. Naime, danas obiteljski posao vodi predstavnik šeste generacije urara Lebarovića.

Jeste li znali da je današnjom Tkalčićevom nekoć tekao potok Medveščak, "granica između vječno zavađenih naselja, biskupskog Kaptola i purgerskog Gradeca"? Potok je skrenut i natkriven krajem 19. stoljeća, a do 1925. godine ulica se zvala - Potok.

Hotel Esplanade, otvoren 1925., mjesto je samih početaka domaćeg šoubiznisa pa je tako 1926. upravo u njemu održan izbor za miss Jugoslavije. Tadašnja misica, Štefica Vidačić, postala je Miss Europe 1931. Dakle, nije sve počelo od Anice i Branke, već od miss Štefice. Zanimljivo je da su se do ranih 1960-ih u Esplanadi održavali novinarski plesovi, "na koje su muškarci obavezno dolazili u smokinzima, a žene u dugim večernjim haljinama". Nekako mi se čini da bi se današnji novinari na ovaj podatak mogli podsmjehnuli i zaključili kako je nekoć novinarska struka bila nešto sasvim drugo.

Vjerojatno najpoznatija građevina u Zagrebu ona je Hrvatskog narodnog kazališta. Otvoreno 1895., na prostoru bivšeg gradskog sajmišta, zamijenilo je prvu kazališnu zgradu na Gornjem gradu. Zgodno je podsjetiti da je gornjogradski trgovac Kristofor Stanković dobio na bečkoj lutriji i sav zgoditak uložio u gradnju kazališta na Gornjem gradu.

Podatak kojim me Milčec najviše iznenadio ističe Mirogoj kao jedno od najvažnijih sastajališta zaljubljenih. Naravno, u vrijeme pisanja ove knjige i prije, jer doista tijekom svog odrastanja, negdje između velikih ljubavi i slomljenih srca, nikad nisam čula za Mirogoj u tom kontekstu. No poslušajmo gospona Milčeca!

"Mirogoj je poznato sastajalište zaljubljenih. Kolike li su se samo generacije mladih Zagrepčana - skrivajući se pred znatiželjom grada živih, a u nedostatku boljeg komfora - sklonile ovamo, među mrtve, računajući na njihovu apsolutnu diskreciju! Sastajanje i ljubakanje po grobljanskim alejama, u sjenama nadgrobnih spomenika, na klupama ispred grobnica (najpopularnija je klupa ispred groba Milke Trnine, o čemu će još biti riječi), te u skrovitim zakucima monumentalnih arkada (Biba i Bucko su se voljeli u arkadi nekadašnjeg zagrebačkog tvorničara i veleposjednika Müllera), tema je stara, valjda, kao i Mirogoj." U svakom slučaju, malo bolje treba proučiti Mirogoj, sagledati ga iz romantične perspektive i probati pronaći grafit Bibe i Bucka, spominje ga Milčec, kojim su obznanili svoju ljubav, jednostavnim BIBA + BUCKO.

Zanimljiva je priča o berbi na Bukovcu. Imala sam sreće i u djetinjstvu sam sudjelovala u par berbi upravo na Bukovcu. "Bukovački su vinogradi nekad bili na glasu. O njima još Šenoa piše, spominje klijeti, od kojih neke na vrhu Gornjeg Bukovca još i danas postoje kao jedini trag Šenoina devetnaestog stoljeća. Stare su klijeti sretna mala oaza u tom agresivnom urbaniziranom vremenu. Na najljepšem su položaju Bukovca, s njih pogled puca kao zrela boba bukovačke kraljevine." Danas ćete, ako se potrudite, naći još koji vinogradčić na Bukovcu, no to su samo sjene onoga što se nekoć gore moglo vidjeti.

Gemišt, gembač ili gem, također je zaslužio svoju priču. "Gemišt je, dakako, rođen u gostionici, za stolom prekrivenim kariranim stolnjakom, gdje se duže sjedi i zadržava, jer posrijedi je piće dugog cuga, za razliku od raznih konjaka, brendija, rakija i viskača koji se piju na brzak, s nogu, za što je dovoljan kafić i snack-bar."

Uči nas Milčec i o pićima mlade generacije 1950-ih godina, kada su dečki naručivali musolini, a djevojke ajerokonjak.

Najdulju priču Milčec je poklonio zagrebačkim kavanama, točnije Kazališnoj kavani. Detaljno je opisao život zagrebačkih kavana od samih začetaka početkom 18. stoljeća do tadašnje 1985. Uz to, dao je genijalnu usporedbu kafića i kavane; "Kafić je - da se poslužim književnom terminologijom - short story, a kavana je roman, drama, knjiga putopisa ili ispovjedna proza." I doista, te riječi dobivaju na težini uvidom u stare goste zagrebačkih kavana. Matoš, Ujević, Kamov, A. B. Šimić, Krleža samo su dio nekadašnjih gostiju, a Milčec nam prenosi i riječi velikog Tina. "Stanovao sam u poeziji, na spratovima koji se najmanje iznajmljuju, ne u gradu no u meni, kategoriji lirske i vizionarske savjesti, a samo slušajući kavansku muziku pisao sam najbolje stihove."

Današnja Kazališna kavana, Kavkaz, otvorena je 1906. godine, a Milčec ističe da je s njome rođena i hrvatska boema. Spominje ovdje i posebnu vezu boema i konobara, koju uspoređuje s "vječnom temom policajca i žandara ili psa i mačke". Zanimljivo, Zagreb je krajem 19. stoljeća brojao čak 15 većih i manjih kavana "koje su svojom elegancijom i ugođajem davale srednjoevropski štih ovome gradu". Uređene u stilu tzv. bečke kavane, bile su mjesta na koja se dolazilo biti viđen i vidjeti druge goste. Nudio se velik izbor novina i časopisa, a o gostima su se brinuli konobari "u bijelim bluzama i dugačkim bijelim pregačama".

Prenosim vam ulomak, Milčec ga je pronašao u časopisu Kaj iz 1977. godine, koji me je momentalno teleportirao u kavanu 19. stoljeća. "Istaknuto mjesto zauzimala je kasa, taj čarobni kredenc od plemenita drva što se blistao poput oltara, s brušenim ogledalima, aufzacima, s finim pecivom, staklenkama s rumom, smaragdnozelenim i zlatnožutim likerima, s alpakom i srebrom, s vazama s cvijećem, a usred svega toga svjetlucavog blaga kočilo se dotjerano poprsje one slavne krležijanske kasafrajle, što je lupkajući po metalnom zvoncetu dozivala konobare i dijelila im kockice šećera za mocce, kapucinere i bečke sa šlagom."

Piše Milčec i o Dolcu, povijesti gradskog zahoda, Zagrebačkom velesajmu, maksimirskim navijačima, kolinju, mnogobrojnim studentima koji svake jeseni hrle u Zagreb, redukcijama struje tijekom 80-ih, i još o mnogo, mnogo toga s predznakom ZG.

U ovim kratkim i slatkim pričama, susrest ćete par neizbježnih "kaj", "kak", "si videl", "gospon" i u njima ćete, sigurna sam, uživati. Osobno, čitajući priče o svom Zagrebu, imala sam osjećaj kao da gospon Milčec sjedi pored mene i osobno mi prepričava svaku ZGodu koju je zapisao. I to jednostavno, simpatično, kratko i jasno, vjerojatno uz, kako on kaže, kapuciner ili možda pak jedan gemišt.

Ovim pričama (i skoro cijelim svojim književnim i novinarskim radom), dao je do znanja koliko voli Zagreb, pokazao je kako se vlastiti grad voli te tu ljubav vjerojatno prenio na nekog drugog. Čestim povijesnim digresijama, ukazao je na Zagreb kao pravu europsku, kulturnu prijestolnicu, koja nikad nije previše kaskala za Bečom ili Parizom.

Priče su, na svakih pedesetak stranica, upotpunjene slikama starog Zagreba, a kad kažem starog, mislim na vrijeme izdanja ove knjige, dakle sredinu 80-ih godina prošlog stoljeća. Slike su me posebno oduševile jer uvijek volim pogledati kroz "prozor u prošlost", pogotovo ako se radi o nečem toliko mi poznatom.

Kako je izdanje iz 1985. jedino izdanje ove knjige, koliko mi je poznato, nije ju moguće pronaći u knjižarama, no kratkim istraživanjem Kataloga Knjižnica grada Zagreba, pronaći ćete ju u gotovo svim zagrebačkim knjižnicama. Također, nije naodmet provjeriti u antikvarijatima ili možda na policama baka, djedova, kumova, kao u mom slučaju...

A sad, jedan praktičan razlog ovog teksta.

Sve Zagrepčane i one koji se tako osjećaju, a trenutno uživaju negdje na obali, htjela sam podsjetiti, uz svesrdnu pomoć gospona Milčeca i ZGoda, na njihov Zagreb. Kakav god, ali ipak njihov grad.
I zato, nadam se da će vam ovaj simpatično-lokalpatriotski prikaz knjige pomoći da se s godišnjih odmora vraćate sretni u Zagreb, razmišljajući o sljedećoj godišnjoj dozi vaših ZGoda.

Ako niste iz Zagreba, svakako ga posjetite, i vas zasigurno čeka vaša nezaboravna ZGoda. I nek vam gospon Milčec, pa barem kroz knjige, bude vodič, jer teško ćete naći zagrebačkijeg od njega.
I nikako nemojte smetnuti s uma ono čime bi Milčec, prilično sam sigurna, započeo svoje izlaganje o Zagrebu - svojom poznatom "Od Zagreba su ljepše samo Zagrepčanke"!
 

Klikom na fotografiju u gornjem lijevom kutu razgledajte galeriju slika iz knjige Zvonimira Milčeca.


 

Facebook komentari

Novo u katalogu