Piše Tanja Tolić
Što je zajedničko jednom od najuspješnjih biznismena na svijetu Warrenu Buffettu, skladatelju Frédéricu Chopinu, znanstvenicima Charlesu Darwinu, Isaacu Newtonu i Albert Einsteinu, indijskom vođi Mahatmi Gandhiju i američkom političaru Alu Goreu, piscima Georgeu Orwellu i Marcelu Proustu, crtaču stripova Charlesu Schultzu i redatelju Stevenu Spielbergu? Osim sasvim očite činjenice da su svi bili ili jesu izuzetno uspješni ljudi, svi oni su i - introverti. A da nisu, kojim slučajem, uspjeli nadrasti svoju prirođenu stidljivost, ili da su dopustili da ih ušutkaju bučni ekstroverti, danas bismo bili zakinuti za sjajne filmove, glazbu, književna djela, velika znanstvena otkrića, a neki i za slobodu.
Današnji svijet, više nego ikad prije, upravo je svijet ekstroverata. Od malih nogu potiču nas da se uključimo u društvo, da se družimo s drugom djecom, da izađemo iz te sobe u koju smo se zabili s knjigom, da glasnije izražavamo svoje mišljenje i da ono, po mogućnosti, bude mišljenje koje će većina odobravati. Ljudi koji su tihi, koji vole samoću često se doživljavaju kao čudni, nerijetko i kao manje vrijedni, ponekad ih se uvredljivo karakterizira i kao manje pametne ili sposobne. Podaci govore ne samo da je takvih ljudi, introverata, na svijet najmanje trećina, a možda čak i polovina, nego i da su takvi tipovi ličnosti često promišljeniji, upravo zato što nisu zaglušeni bukom ekstroverata, a nerijetko su i ljudi sa sjajnim idejama i izvanredni vođe.
O tome, u upravo objavljenoj knjizi na engleskom jeziku, "Quiet: The Power of Introverts in a World That Can't Stop Talking", piše introvertirana Susan Cain koja je, prije nego je počela pisati knjigu, za što joj je trebalo sedam godina, radila kao korporativna odvjetnica. "Introvernost nije isto što i biti stidljiv: stidljivost je strah od društvene prosudbe, interovernost je više stvar toga kako reagirate na podražaje iz okoline. Ekstroverti uglavnom kreiraju velike količine podražaja, dok se introverti najbolje osjećaju u tišoj okolini. Ne uvijek, naravno, ništa od ovoga nije apsolutno zadano. Carl Jung, koji je definirao ove pojmove, rekao je kako ne postoje čisti ekstroverti i čisti introverti, nego da smo svi kombinacija ovih dvaju karaktera, s time da je neki dominantniji. Oni koji su točno u sredini nazivaju se ambivertima i oni vjerojatno imaju najbolje osobine od obje grupe. No problem je što nam se ekstrovertiranost nameće od djetinjstva i često je zapravo naučena, a ne prirodna osobina", piše u svojoj knjizi Cain.
Naše najvažnije ustanove su škole i radna mjesta, a one su, napominje Cain, dizajnirane za ekstroverte koji vole stimulaciju. Djeca koja vole biti sama ili vole nešto sama raditi, često se doživljavaju kao autsajderi ili čak problematična djeca. Učitelji, osobito američki, često misle da su idealni učenici ekstroverti, iako introverti češće postižu bolje rezultate i imaju bolje ocjene. "Danas radimo u otvorenim uredima, stisnuti jedni uz druge, gdje nam kolege često pilje u računala. Kad su u pitanju vodeće pozicije, introverti se često zaobilaze. Jedno istraživanje je, međutim, pokazalo da introvertirani vođe često postižu bolje rezultate nego ekstroverti, jer zaposlenicima češće dopuštaju da slijede svoje ideje, dok ekstroverti češće nameću mišljenja pa ideje drugih ljudi teže dolaze do izražaja", piše u knjizi.
Kulturološki, potreban nam je bolji balans ova dva svijeta. To je osobito važno kad su u pitanju kreativnost i produktivnost, jer su psihološka istraživanja pokazala da introverti bolje razrađuju ideje, i to zato što je samoća ključni sastojak kreativnosti. Darwin je, primjerice, često odlazio sam u duge šetnje šumom i frenetično odbijao pozive za večeru. Steve Wozniak, jedan od izumitelja računala Apple, izjavio je kako nikad ne bi postao takav stručnjak da nije bio toliko introvertiran i bojao se napustiti kuću u fazi dok je odrastao. "To, naravno, ne znači da trebamo prestati surađivati. Uostalom, da Steve Wozniak nije upoznao Stevea Jobsa, Appleovih računala nikada i ne bi bilo. Ovo, međutim, znači da je samoća važna i da je za neke ljude samoća zrak koji dišu. Uostalom, stoljećima znamo za transcendentnu moć samoće", napominje autorica knjige "Quiet" i dodaje da isto vrijedi i za religiozne vođe. Svaki od njih - i Isus, i Mojsije, i Muhamed, i Buddha, i mnogi drugi - u jednom su trenutku krenuli na samotno putovanje do samoga sebe, na kojem su doživjeli prosvijetljenje. Tek su se nakon toga vratili i svoje otkriće podijelili s drugim ljudima.
"Istraživanja suvremene psihologije pokazala su da ne možemo boraviti u društvu drugih ljudi, a da istodobno, iako toga nismo svjesni, dijelom ne zrcalimo njihovo ponašanje ili mišljenje. Očekivano, grupa će slijediti mišljenje najdominantnije osobe u prostoriji, iako ne postoji dokaz da su najbolji govornici ujedno i ljudi s najboljim idejama", pojašnjava autorica.
Ako je tome tako, zašto onda toliko potenciramo ekstrovertiranu kulturu? Zašto se introvertima nameće osjećaj krivice kad pokušavaju biti sami ili ih se proglašava neprilagođenima? "Dio odgovora leži u tome što su zapadnjačka društva, posebno američko, uvijek više cijenila ljude od akcije, nego ljude od mišljenja. Doduše, na počecima američke države cijenili su se ljudi koje se nazivalo osobama od karaktera. No, u 20. stoljeću ušli smo u stoljeće osobnosti - ljudi se prestaju baviti poljoprivredom i počinju se baviti industrijom; sele se iz ruralnih u urbane dijelove zemlje. Umjesto da rade uz ljude koje poznaju čitav život, odjednom se moraju dokazivati grupi potpunih stranaca. Logično, odjednom postaju važne osobine kao što su karizma i magnetska privlačnost", smatra Susan Cain.
Danas se, napominje, susrećemo s kompleksnim problemima koji zahtijevaju da ljudi različitih usmjerenja zajedno tragaju za rješenjima. Što više slobode dajemo introvertima, smatra Cain, to su i veće šanse da će doći u društvo s vlastitim, jedinstvenim rješenjima. Kako to postići? Cain je, za početak, definirala manifest introverta. Njegova prva točka kaže kako postoji riječ za ljude koji previše vremena provode u svojoj glavi - oni su mislioci. Naša se kultura, nadalje, divi onima koji su skloni rizicima; vrijeme je da se okrenemo onima koji su skloni preuzimanju brige i odgovornosti. Treća točka manifesta kaže da je samoća katalizator inovacije, a šesta kako iduću generaciju tihe djece moramo odgojiti tako da budu svjesni svoje snage (tišine).
Nadalje, ponekad je dobro pretvarati se da ste ekstrovert, jer ima dovoljno vremena za tišinu poslije, no na duge staze izuzetno je bitno ostati vjeran svojoj prirodi. Također, potpuno je u redu prijeći cestu kako biste izbjegli osobu za koju znate da samo želi bezveze brbljati. Vaša svjetla, pod kojima sjajite, ne moraju nužno biti svjetla reflektora. Nekima je dovoljno sjajno i svjetlo na radnome stolu. Ako vam je cilj prvog dijela života bio usuditi se izaći van, među druge ljude, onda neka vam cilj ostatka života bude taj izlazak učiniti smislenim. Ljubav je, kaže Cain, nužna; društvenost je stvar izbora. I na kraju završava citatom Mahatme Ghandija - svijet se može prodrmati i na miran način.
Na osobnoj razini, Susan Cain je svoju politiku tišine oblikovala u tri molbe, podjednako upućene i ekstrovertima i introvertima. Prva kaže da trebamo prestati sa sumanutim zahtjevima za grupnim radom - u redu je družiti se i ćaskati, ali treba nam, i na poslu i u školi, više privatnosti i tišine. To je osobito važno za djecu - moramo ih učiti i da sami rade, osobito ekstrovertiranu djecu, jer samoća rađa duboke misli.
Druga je molba - otiđite u divljinu. "Doživite vlastita otkrivenja, budite kao Buddha. Ne kažem da svi moramo otići u divljinu, izgraditi kolibu i do kraja života ni sa kim ne progovoriti ni riječi, ali kažem da se ponekad moramo isključiti i biti sami sa sobom u svojoj glavi", napominje. Treća je molba da svi pogledamo u svoju intimu i otkrijemo čime je ispunjena. "I ekstroverti i introverti, podijelite to s nama ostalima! To osobito vrijedi za introverte - svijet vas treba, osobito bogatstvo koje nosite u sebi", kaže Cain.
Podijeli na Facebook
