Pišu i snimile Ilina Cenov i Dora Kršul
"'Ruski kompjuter' knjiga je koju sam napisao i ne znajući da sam ju napisao. Prvotno nije bila namijenjena objavljivanju, dapače bila je 'izgubljena' na jednoj od starih disketa... Pukim slučajem pružila mi se prilika da dođem do podataka pohranjenih na njoj. Ne pamtim veći ushit i veću radost kad sam uspio dobiti podatke s diskete", ispričao je sinoć Semezdin Mehmedinović na tribini Razotkrivanje u Zagrebačkom kazalištu mladih na kojoj se okupilo toliko posjetitelj da se poznati bosanski pisac i esejist s američkom adresom našalio kako su tolike posjetitelje sigurno okupili njegovi prijatelji.
"Ruski kompjuter", nastavio je Mehmedinović, svojevrsni je dnevnik njegove selidbe iz Sarajeva do Washingtona na samom završetku rata. To je njegov "oproštaj s Bosnom i Sarajevom", iz kojih izbiva zadnjih sedamnaest godina. Kaže da ga je u tih sedamnaest godina "promijenila nova kultura", ali i da se Sarajevo nepovratno izmijenilo. Priznaje da se, u povremenim posjetima Bosni, osjeća kao stranac, i to puno veći stranac nego što je stranac u SAD-u. Ipak, kaže da voli Sarajevo, "to čudesno mjesto koje ga je formiralo"...
Prvenstveni razlog Mehmedinovićeva odlaska bio je njegov, tada dvanaestogodišnji sin Harun, koji je uporno gledao u atlas, tražeći zemlju u koju bi, iz ratom razrušenog Sarajeva, volio otići. Harun se tada odlučio za Grenland, jer "tamo nema ljudi"...
Ipak, njihova krajnja točka selidbe, nakon Praga, Zagreba, Phoenixa i New Yorka bio je Washington D.C., gdje i danas žive. Prve dvije godine Mehmedinović se, kako priznaje, osjećao neispunjenim, jer mu je nedostajalo adrenalina (kojim je ratno Sarajevo obilovalo), zaključujući kako se "u SAD-u ništa ne događa". Dvije godine tražio je izgovor da se vrati u Bosnu, ali nije našao dovoljno dobar... Prema mjestu iz kojeg je otišao nema nostalgiju, ali, kako kaže, žali za dobom u kojem je imao beskonačan broj životnih izbora.
U razgovoru sa Seidom Serdarevićem, vlasnikom nakladničke kuće Fraktura, ujedno njegovim nakladnikom, Mehmedinović je predstavio i svoje novo djelo, "Autoportret s torbom", povodom kojeg je i održan ovaj susret. Baš kao i "Ruski kompjuter", i ovo djelo je njegov iskren i intimistički zapis, svojevrstan autoportret, u kojem podastire svoja razmišljanja o svijetu koji ga okružuje. Žanrovski teško odredivo djelo, sastoji se od crtica, eseja i njegovih zanimljivih crteža, koji daju dodatnu dimenziju. Kako priznaje: "Crteži, crtanje, meni je to prijalo..."
Djelo je proizašlo iz jednog traumatičnog iskustva (srčanog udara). Kako sam pisac kaže, "nastalo je iz iskustva smrti", koje ga je psihološki promijenilo. Naučio je da mu je u životu najvažniji "mali broj ljudi koje voli", naziva ih "svojom religijom". "A sve izvan toga je kozmička pustoš...", dodao je.
Zanimljivo je da je bilješke za ovu knjigu Mehmedinović pisao u metrou, na putu do posla i natrag. Zapisuje "nešto po čemu će pamtiti taj dan". Primjerice, u jednome od eseja pojavljuje se Messi, jer je taj dan dao tri gola Realu. Dao nam je misliti svojom znakovitom rečenicom: "Koliko je dana iz kojih se ništa ne sjećamo." Upravo zato i voli dnevničko pisanje. Bez toga dolazi do pustoši, gubimo događaje iz dana koji su iza nas. Kaže da je kod pisaca bitno da "u sjećanju trebaju zadržati dane". Primjećujemo da svi mi često slijepo jurimo kroz dane, na kraju i sam život, gubeći iz vida one sitnice koje ga čine tako lijepim i vrijednim sjećanja. Dnevničkim zapisima Mehmedinović "produljuje vrijeme", to je njegov otisak kojim stječe osjećaj da je godina dulja nego što zaista jest. Knjiga "Autoportret s torbom" završava nedovršenom skicom, a upravo ta nedovršenost daje nam nagovještaj nastavka.
Mehmedinović je sa Serdarevićem, a samim time i s publikom, vodio vrlo iskren i nadasve intiman razgovor. Na svako je pitanje dao i više nego opširan odgovor, otkrivajući svoje najintimnije misli. Usprkos teškoj tematici rata, života u emigraciji, neizbježne i teške promjene, kroz koju je prošla njegova Bosna i Sarajevo, a i on sam, njegova priča nije ostavila gorak okus u ustima. Štoviše, bilo je lijepo slušati kako pametan i obrazovan čovjek promišlja o životu. Zaista, Mehmedinović je pisac, kojeg je pravi užitak - i čitati, i slušati.
Podijeli na Facebook
