FELJTON Tri metra iznad neba – Step je spasio Babi, slijedi li prvi poljubac?

Piše Federico Moccia

Step se punom brzinom spušta niz Ulicu Gregorio VII. Prođe pokraj Samota, baš ondje gdje je kupio svoju Hondu. Projuri poput strijele ispred Gregoryja. Pozornost mu privuče drugačiji zvuk guma. Asfalt je ustupio mjesto makadamu. Uspori ne dodirnuvši kočnicu. Brzo provjeri semafor. Pogleda nadesno i nalijevo. Zatim se zavuče ispod galerije. Nedugo nakon toga naiđe policijski automobil. Sirena glasnije zaurla odjekujući zarobljena između oblih zidova. Modro svjetlo rasprši se, slamajući strašne žute zidove. Step gotovo skokom izađe iz galerije. Uspori kočeći i skrene nadesno, prema Lungotevereu. Doda gas i u slalomu pretekne dva ili tri automobila, a zatim ubaci u treću i da gas vozeći sve brže.

Policijsko vozilo stalno mu je bilo za petama, opasno se kolebajući s jedne strane ceste na drugu. Step prođe kroz crveno svjetlo na semaforu. Stigne li do Trga Trilussa, spašen je. U retrovizoru opazi policijsko vozilo koje mu se opasno približavalo. Dva automobila ispred njega. Step doda gas. Treća. Motor pojuri. Za dlaku je prošao između vrata. Jedan od ona dva automobila preplašeno se odmaknuo. Drugi je nastavio svojim putem nasred ceste. Njegov napušeni vozač ništa nije primijetio. Policijsko vozilo prošlo je posve s desne strane. Kotači su se bučno popeli federirajući na niskom rubniku pločnika. Step je ispred sebe ugledao Trg Trilussa. Ponovno je ubrzao. Presjekao je cestu s desna nalijevo. Onaj napušeni vozač naglo je zakočio. Step je skrenuo u uličicu ispred fontane koja spaja dva Lungoteverea. Prošao je posred niskih mramornih stupova. Policijski automobil se zaustavio onemogućen nastaviti potjeru. Nije mogao proći onuda. Step je ubrzao. Uspio je. Dvojica policajaca izašla su iz automobila. Jedino što su uspjeli vidjeti bio je par zaljubljenih i skupina mladih koja je brzo skočila na mali pločnik uličice propuštajući onog luđaka na motoru ugašenih svjetala. Step je punom brzinom nestao među njima i izašao na drugoj strani Lungoteverea. Skrenuo je ulijevo. Neko vrijeme, nastavio je brzo voziti. Zatim je pogledao u retrovizor. Iza njega je sve bilo mirno. Samo poneki automobil u daljini. Noćni promet. Više ga nitko nije slijedio. Uključio je svjetla. Samo mu još treba da ga zaustave zbog toga. Zatim je duboko udahnuo. Izvukao se. Ponadao se da nisu uspjeli pročitati broj na registarskoj pločici. Ali nisu mogli. Gotovo nijednom nije zakočio upravo iz tog razloga. Inače bi se zaustavio na crvenom svjetlu semafora. Ponovno je ubrzao, dodao gas. Sad se mora vratiti po Babi. Ići će okolnim putem. Ne želi se izložiti opasnosti ponovnog susreta s policijom.

Babi može malo pričekati. Na sigurnom je.


Claudio otvori hladnjak i natoči si čašu vodu.

Raffaella ode u spavaće sobe. Prije odlaska na spavanje uvijek bi kćerkama dala poljubac, pomalo iz običaja, ali i kako bi bila sigurna da su se vratile. Te večeri nisu ni smjele izaći. Ali nikad se ne zna. Bolje je provjeriti. Ušla je u Danielinu sobu. Hodala je nečujno, dobro pazeći da se ne spotakne na sagu. Spustila je ruku na obližnji noćni ormarić. Drugu je stavila na zid. Zatim se nagnula, polako, i usnama joj okrznula obraz. Spavala je. Raffaella se udaljila na vrhovima prstiju. Polako je zatvorila vrata. Daniela se okrenula u krevetu. Podigla se na bok. Sad će nevolja. Raffaella nečujno pritisne kvaku i otvori Babinu sobu. Pallina je bila u krevetu. Opazi trak svjetla iz hodnika koji se polako širio po zidu. Srce joj brzo zakuca. Ako me sad otkriju, što da im kažem? Pallina ostane nepomična, nastojeći ne disati. Začuje zveckanje ogrlica, dragog kamenja koje je udaralo jedno u drugo. Jamačno je Babina majka. Raffaella se približi krevetu, polako nagne. Pallina prepozna njezin parfem. Ona je. Zadrži dah i osjeti kako joj njezin poljubac dodiruje obraz. Bio je to nježan i čuvstven poljubac jedne mame. Istina je. Mame su sve jednake. Zabrinute i dobre. Jesu li njima i njihove kćerke jednake? Nadat ću se da je tako. U tom trenutku više od svega poželi nalikovati Babi. Imati njezinu kosu, njezin izgled. Raffaella popravi pokrivač, nježno je pokrije rubom plahte. Zatim nježno zagladi plahtu, ispravljajući i najmanje nabore. Ali najednom se zaustavi. Pallina ostane nepomična, čekajući. Je li nešto otkrila? Je li je prepoznala? Stisne oči, naćuli uši, spremna uhvatiti i najmanji zvuk, i najmanji pokret. Začu lagano škripanje. Raffaella se nagnula. Osjećala je njezin topli dah. Zatim na tapisonu začuje lagane korake koji su se udaljavali. Slabo svjetlo iz hodnika nestane, uzmičući sve više, sve do zadnjeg škljocaja brave. Tišina. Pallina se polako okrene. Vrata su bila zatvorena. Najzad odahne. Izvukla se. Proviri preko ruba kreveta. Zašto se Babina majka nagnula? Što je napravila? U polumraku sobe njezine na mrak navikle oči odmah pronađoše odgovor. U podnožju kreveta, savršeno jedna uz drugu, bile su Babine papuče. Raffaella ih je stavila na mjesto, uredno. Spremne sutra ujutro primiti stopala njezine kćerke još topla od sna. Pallina se upita bi li i njezina majka učinila to isto. Ne. Ne bi se toga sjetila. Ponekad je znala ostati budna i čekati njezin poljubac. Čekala je uzalud. Njezina majka i otac kasno su se vratili. Čula ih je kako razgovaraju, prolaze pokraj njezine sobe i nastavljaju dalje. Zatim onaj škljocaj. Vrata njihove spavaće sobe koja su se zatvarala. I sa njima, njezine nade koje su iščezavale. Ostala je nepomična u mraku. Osjetila je neobične ježure po čitavom tijelu. Njezinu ljubav. Ne, svejedno Raffaellu ne bi željela za majku. Između ostaloga, nije joj se sviđao njezin parfem. Bio je previše sladak.
 

Step uđe na cesticu. Stigavši ispred ograde kod koje ju je ostavio, zakoči. Iza njega se podigne oblak prašine. Polako se uzdigne ka tamnom nebu, malo pomalo se šireći. Stražnje svjetlo ga osvijetli i oboji blagim rumenilom. Step se ogleda oko sebe. Babi nije bila u blizini. Potrubi. Zvuk trube se udalji odjekujući u prirodi. Ugasi motor. Nije bilo odgovora. Pokuša je dozvati.
"Babi."
Nekoliko puta ponovi njezino ime. Prednjim svjetlom osvijetli područje ispred sebe. Ništa. Nestala je. Tek što nije ponovno upalio motor, kad je najednom začuo šuškanje sa svoje desne strane. Dopiralo je odnekud iza ograde.
"Ovdje sam."
Step pogleda kroz letve od tamnoga drveta. "Gdje?"
"Ovdje!" Jedna ruka proviri kroz prazan prostor između dvije letve. Pomakne se nadolje označavajući svoju prisutnost.
"Ah, tu si. Mislio sam da si pronašla prijevoz i vratila se kući."
"Ma kakav prijevoz!"
"Što radiš tamo iza?"
Step ugleda njezine velike plave oči. Pojavile su se samotne malo iznad njezine ruke, u širem prostoru između druge dvije letve. Osvjetljavala ih je slaba mjesečina i djelovale su preplašeno.
"Babi, daj izađi."
"Ne mogu, bojim se."
"Bojiš se? Čega?"
"U blizini je ogroman pas, bez brnjice."
"Gdje? Ovdje nema nikakvog psa."
"Bio je."
"Da, dobro, ali sad ga nema. Zato ili izađi odatle ili ja odlazim i ostavljam te ovdje samu."
"I ako nema psa, svejedno ne mogu izaći."
"A zašto?"
"Sramim se."
"Čega se sad pak sramiš?"
"Ničega, ne želim ti reći."
"Slušaj, zar si poblesavila? Dobro, meni je dozlogrdilo. Palim motor i odlazim."
Step upali motor. Babi lupi rukom po letvi. "Ne, čekaj."
Step ponovno ugasi motor. "Onda?"
"Izlazim, ali obećaj da se nećeš smijati."
Step pogleda prema onom neobičnom drvetu plavih očiju i položi ruku na srce. "Obećajem."
"Obećao si, je li?"
"Da, već sam ti rekao..."
"Sto posto?"
"Sto posto."
Začu dugo šuškanje iza ograde. Ugleda ruke koje su provirivale između letava pazeći da ih nijedan iver ne ozlijedi. Na jedan prigušeni jauk shvati da nisu baš bile tako pažljive. Step se nasmiješi. Babina se sjena pojavi na vrhu ograde. Prebaci nogu preko ograde. Zatim se počne spuštati. Približivši se tlu, skoči. Step okrene guvernal motora prema njoj. Prednje svjetlo posve je obasja. Osim lica, Babi je bila od glave do pete prljava.
"Što si to učinila?"
"Kako bih pobjegla psu, preskočila sam preko ograde i pala."
"Pa si se sva zablatila?"
Babi nije odmah odgovorila. "Kamo sreće... Sletjela sam u gnoj."
Step prasne u smijeh. "Mrzim gnoj... Ne, nije moguće." Više se nije mogao zaustaviti.
Babi se rasrdila. "Rekao si da se nećeš smijati. Obećao si."
"Jesam, ali ovo je previše. Gnoj! Ne mogu vjerovati. Ti u govnima. Previše smiješno. Najsmješnije!"
"Znala sam da se ne mogu pouzdati u tebe. Tvoja obećanja ne vrijede ni pišljiva boba."
Babi se približi motoru. Step se prestane smijati.
"Stop! Stani. Što to radiš?"
"Kako što radim? Penjem se na motor."
"Što ti je, jesi li luda? Želiš sjesti na moj motor tako smrdljiva?"
"Naravno, što drugo da učinim, da se skinem?"
"Ah, ne znam. Ali ovako prljava nećeš na moj motor. I to još prekrivena govnima!"
Step ponovno prasne u smijeh. "Moj Bože, ne mogu izdržati..."
Babi ga umorno pogleda.
"Slušaj, ti se šališ, zar ne?"
"Ni govora. Ako želiš, dat ću ti svoju jaknu pa se obuci. Ali skini te stvari sa sebe. Ako to ne učiniš, kunem ti se da nećeš sjesti iza mene."
Babi zafrkće od bijesa. Bila je ljubičasta od srdžbe. Prođe pokraj njega. Step pretjerujući začepi nos. "Moj Bože... Ovo je nepodnošljivo."
Babi ga lupi rukom i ode iza motora, blizu stražnjeg svjetla.
"Slušaj, Step. Ako se okreneš dok se budem skidala, kunem ti se da ću skočiti na tebe sa svim ovim gnojem na sebi."
Step ostane okrenut prema naprijed. "Dogovoreno. Reci mi kad da ti dodam jaknu."
"Slušaj, ozbiljno ti govorim. Ja nisam kao ti. Ja održim svoja obećanja."
Babi još jednom provjeri nije li se Step okrenuo i zatim skine felpu. Učini to polako, dobro pazeći da se ne zaprlja. Ispod nje nije imala gotovo ništa. Požali što u brzini nije odjenula majicu. Ponovno pogleda prema Stepu.
"Ne okreći se!"
"Nisam se ni mrdnuo!"
Babi se nagne i izuje cipele. Bio je dovoljan samo jedan trenutak. Step je bio brz kao munja. Pomaknuo je lijevi bočni retrovizor i nagnuo ga prema njoj, hvatajući je u zrcalu. Babi se uspravila. Ništa nije zamijetila. Ponovno je provjerila Stepa. U redu. Nije se okrenuo. Zapravo, Step ju je neopaženo promatrao. Odražavala se u njegovom retrovizoru. Imala je grudnjak od prozirne čipke i koža na obje ruke joj se naježila. Step se nasmiješio.
"Daj požuri, koliko ti još treba?"
"Skoro sam gotova, ali nemoj se okretati!"
"Rekao sam ti da neću, samo nemoj duljiti, požuri."
Babi otkopča traperice. Polako, nastojeći da ih dodiruje što je manje moguće. Sagne se spuštajući ih do stopala, već bosih na onom hladnom, prašnjavom kamenju. Step nagne retrovizor prateći je pogledom. Traperice su joj se polako spustile otkrivajući njezine glatke noge, blijede na onom slabom noćnom svjetlu. Step zapjevuši "You can leave your hat on", oponašajući glas Joea Cockera.
"Ma kakvih devet i pol tjedana..."
Babi se naglo okrene. Njezine oči obasjane slabim crvenim stražnjim svjetlom susretnu se sa zabavljenim Stepovim pogledom koji se pakosno cerekao u retrovizoru.
"Pa nisam se okrenuo, jesam li?"
Babi se brzo oslobodi traperica i skoči na motor iza njega u grudnjaku i gaćicama.

(Nastavlja se)


 

Facebook komentari

Novo u katalogu