Što nam danas pričaju gladni Ivica i Marica, siromašna Pepeljuga i odbačena Snjeguljica?

Piše Tanja Tolić

U televizijskoj verziji priče, Crvenkapica nosi crveni plašt i kukuljicu iz vrlo praktičnog razloga koji nema veze s hladnoćom - to je sprečava da se pretvori u vuka, ali ona sama to ne zna, sve dok joj baka, nakon što Crvenkapica zakolje vlastitog dečka u šumi, ne otkrije istinu. U filmskoj verziji iste bajke, strašni vuk je zapravo vukodlak, čovjek, koji traži novu žrtvu na koju će ugrizom prenijeti prokletstvo koje je i sam naslijedio nakon što ga je ugrizao otac. Varijacije oko Snjeguljice daleko su bogatije - u ovogodišnjem filmu "Snjeguljica i lovac" krhka ljepotica "lica bijela kao snijeg, kose crne kao ugljen i usana crvenih kao krv" ponaša se kao Che Guevara, slično kao i u televizijskoj seriji "Once Upon a Time" gdje se, nakon što pobjegne od zle maćehe, prometne u bajkovitu verziju ženskog Robina Hooda, pa haračeći šumom i pljačkajući prolaznike naleti i na princa koji vjenčani prsten nosi drugoj dami. Rodi se ljubav, ali i drama - princ je isprva prilična kukavica i jadnik pa Snjeguljica, odlučna da ga zauvijek iščupa iz srca, popije napitak zaborava koji joj proda Cvilidreta i pretvori se u kučku kamena srca. Toliko hladnu da sedam patuljaka u jednom trenutku pogubi živce i istjeraju je iz svoje kolibe u šumi.

Bajke su ponovno u modi - ne samo na filmskom i televizijskom ekranu. Philip Pullman upravo je objavio vlastitu verziju priča braće Grimm. Odabrao je 50 njemu najdražih i ispričao ih na svoj način u knjizi "Grimm Tales: For Young and Old". Britanska spisateljica Marina Warner odabrala je pak osam tradicionalnih priča, lišila ih diznijevske holivudizacije i ispričala u originalnom obliku, onako kako su "Ivica i Marica", "Crvenkapica", "Ljepotica i zvijer", "Trnoružica" i "Pepeljuga" doista glasile, u svojoj knjizi "Long Ago and Far Away: Eight Traditional Fairy Tales". Jack Zipes, znanstvenik koji je karijeru posvetio proučavanju bajki, objavio je pak novo znanstveno djelo "The Irresistible Fairy Tale: The Cultural and Social History of a Genre", u kojem pokušava dekonstrurirati magiju priča i pronaći razlog zašto njihova privlačnost ne stari, nego se, dapače, povećava kako vrijeme prolazi.

Doista, zašto i današnja djeca vole i pamte bajke? "Bajka je bila prvi primjer jednostavne, maštovite usmene priče koja je sadržavala elemente magije i čuda, a bila je povezana sa sustavom uvjerenja, vrijednostima, običajima i iskustvima prvih ljudi", objašnjava u svojoj knjizi Zipes. Porijeklo bajki i danas je nepoznato, no one su preživjele društvene promjene apsorbirajući svaki novi medij koji se pojavio - od printa, preko filma i televizije, do interneta. Zipes je uvjeren kako su klasične bajke preživjele upravo zato što korespondiraju s različitim kulturama diljem svijeta, što je savršeni primjer memetičkog inženjeringa. Richard Dawkins je bio taj koji je prvi definirao "memove" - ideje, oblike ponašanja ili stilove života koji se šire od osobe do osobe kroz kulturu. Leveious Rolando, John Sokol i Gibran Burchett skovali su pak na temelju toga pojam memetičkog inženjeringa koji može biti svjestan ili nesvjestan, namjeran ili slučajan.

Memetičkim inženjeringom može se stvoriti teorija, ali i ideologija; Richard Dawkins bi stavio ruku u vatru da je svaka religija zapravo složeni memepleks, odnosno skup memova, a Zipes tvrdi kako su se i bajke stoljećima, kroz generacije i različite kulturne revolucije, borile za prostor u našim umovima, sve dok nisu opstale one koje su nam najbolje odgovarale i koje su se najbolje prilagodile vremenu u kojem živimo. Što bajku čini dobro "prilagođenom"? Sposobnost da njezina poruka ima moć određivati i utjecati na društvena ponašanja; oblikovati način na koji ljudi žive u zajednici.

Je li moguće da u priči o djevojci koja mete pepeo s poda i mašta o tome da u bundevi, pardon kočiji, dok je vuku miševi, hoćemo reći konji, ode na bal i upozna princa, ima nešto s čime se mogu poistovjetiti današnje žene? Da li bajka o nevinoj djevojci koja zagrize otrovanu jabuku korenspondira možda sa suvremenom opsjednutošću zdravom hranom ili paranojom da nas prehrambena industrija truje aditivima? Pa, ne baš tako doslovno. Mem o Snjeguljici i mem o Pepeljuzi preživio je iz drugih, gotovo banalnih razloga - te priče daju glas djeci, ženama, siromašnima. Društvenim subkulturama koje su se dugo, neke i danas, smatrale nemoćnima ili manje moćnima.

Utjecaj bajke je, prema Zipesu, oslobađajuć, subverzivan i - feministički. Zapravo, pokazuje teorija književnosti, upravo su mnoge žene doprinijele tome da bajka postane standardni žanr moderne literature. J. K. Rowling obogatila se pišući o potlačenom, siromašnom, usamljenom Harryju Potteru i, još važnije, u njegovoj priči svoju su prepoznali milijuni djece i odraslih koji su se također borili sa zlostavljanjem vršnjaka, bili nevoljeni ili rastrgani izazovima koji su im bili preteški u nekom razdoblju života. Čak je i vještica, tvrdi Zipes, omiljeni negativac u bajkama, u stvari potlačeno stvorenje - simbol je demonizacije žena koju je tako vješto započela kršćanska crkva, s đavoljom Lilith, pa Evom slabašnog karaktera, sve do inkvizicije i petljanje u pravo na kontracepciju i slobodnu odluku o rađanju.

Možda su upravo zato, u modernim, filmskim i televizijskim verzijama bajki, ženski likovi buntovni, muškobanjasti, divlji, slobodni. Primjerice, u crtiću "Vrlo zapetljana priča" (Tangled), Matovilka žudi pobjeći iz kule, u svijet tamo negdje daleko, pa naoružana tavicom i savjetima malog kameleona hrabro krči put u nepoznato, žudeći otkriti kakva se to treperava svjetla uzdižu na noćnom nebu svake godine na njezin rođendan. Nije ju strah, na kraju, niti odsjeći svoju zlatnu kosu. Zbog ljubavi, čega drugog. Slična joj je i Merida u crtiću "Merida Hrabra" (Brave), borbena škotska princeza koja se odbija udati za nekog od svojih retardiranih rođaka, jer puno više uživa u jahanju bez glupe kape na glavi i ispaljivanju strijela iz luka.

U različitim povijesnim razdobljima, bajke su imale različitu ulogu; prolazile su vlastitu evoluciju. U uvodu u svoju verziju priča braće Grimm, Philip Pullman nas podsjeća kako su braća priče prikupljala iz patriotizma - htjeli su sačuvati njemačko naslijeđe u jeku otpora Napoleonu. Sredinom 20. stoljeća bajkovite su priče pak poslužile u kolektivnoj opsjednutosti seksom - gdje je tu skriven mali penis, a gdje frigidna vagina, bjesomučno su analizirali teoretičari zadojeni Freudovom seksističkom frustracijom i Jungovim simbolizmom snova. Sve se tumačilo u svjetlu seksualne tjeskobe, seksualne fantazije i, konačno, seksualnog oslobođenja.

Danas se bajkama vraćamo iz, smatra Zipes, primarno dva razloga. Najprije, tu je ljepota i vještina pripovijedanja; klasična struktura priče, pa je logično da joj ne mogu odoljeti takvi fantazisti kakvi su Pullman ili Mario Vargas Llosa. Drugi je razlog sve veće siromaštvo - bajke su, znamo, najčešće priče o gladi, zanemarivanju i zlostavljanju djece. Ivicu i Maricu vještica najprije tovi da bi ih potom ispekla u pećnici (srećom, pobjegnu!), no priča počinje time kako su ih u šumu odveli vlastiti otac i majka jer su svi četvero bili gladni, a hrane je bilo samo za dvoje. U većini priča objekt žudnje je bogatstvo, sigurnost, najčešće materijalna - siromašne cure uvijek se udaju za bogate prinčeve, naravno, nakon što dokažu da su smjerne i skromne. U bajkama nema srednje klase, kao ni u današnjem svijetu u velikom broju društava - s jedne strane su, pojednostavljeno, očajno siromašni, s druge strane bahato bogati, a između njih je rupa, bezdan ispunjen frustracijom, mržnjom, gorčinom i "pravedničkim" gnjevom.

U takvom svijetu postupni uspon, vlastitim radom i talentom, mnogima zvuči kao bajka. I u tome je, zaključuje Zipes, tajna uspjeha dječjih priča - život nam uporno odbija ispuniti naše snove, pa o njima treba tvrdoglavo maštati. Ako ih već nemamo hrabrosti ostvariti.
 

Facebook komentari

Novo u katalogu