Zemlja snova - zašto tijelo ne oprašta spavačke dugove?

Piše Tanja Tolić

To što nismo bolesniji i luđi, možemo zahvaliti isključivo jednom blagoslovu prirode – snu, rekao je Aldous Huxley. Trećinu života provedemo spavajući, a ako dovoljno ne spavamo, ili ako ne patimo od nekog poremećaj spavanja, većina nas uopće ne razmišlja o tome koliko je san važan. Razlog možda leži u tome i što je znanost dugo zanemarivala značenje spavanja, smatrajući ga primarno statičnim stanjem tijekom kojeg mozak ne radi bog zna što pametno ili važno. No, otkako je 50-ih godina prošlog stoljeća otkrivena faza sna nazvana REM (prema rapid eye movement, odnosno brzo kretanje očiju), mnogo se toga promijenilo, pa je i spavanje konačno dobilo ulogu koju mu je život originalno i podario, “otimajući” nam trećinu života.

U novoj knjizi “Dreamland: Adventures in the Strange Science of Sleep” autor David K. Randall u trinaest poglavlja istražuje različite aspekte spavanja i pruža dokaze o tome kako ono igra ključnu ulogu u regeneraciji mišića, sposobnosti drugotrajnog pamćenja, usvajanju novih vještina, rješavanju problema, emocionalnoj kontroli i kreativnosti. Još važnije, za naše zdravlje nije važno samo spavanje, nego i sanjanje koje je mnogo više od obične podsvjesne manifestacije naših svjesnih želja, kako je svojedobno tvrdio Freud.

Prosječnoj osobi, objašnjava u knjizi Randall, potreban je jedan sat spavanja za svakih dva sata budnosti, a naše tijelo ima poseban mehanizam koji osigurava da popunimo kvotu. Svaki će izgubljeni sat sna rezultirati time da ćemo dublje spavati sljedeći put kad legnemo u krevet, i tijelo će uporno slijediti taj obrazac sve dok ne izbriše spavački dug. Spavanje je toliko bitno za naš opstanak da će poremetiti naše druge biološke potrebe - primjerice onu za seksom, potrebu za pronalaženjem hrane, građenjem skloništa. Pritom moramo mirno ležati, makar to značilo i da smo potencijalne žrtve predatora.

Ako vas ova usporedba pomalo podsjeća na životinjski svijet, nije slučajna, jer ljudi, naravno, nisu jedina bića na planetu koja imaju potrebu za snom. Ima nešto životinjsko u potrebi za snom (čega ste vjerojatno i sami postali svjesni svaki put kad bi se doslovce srušili od umora). Ipak, ne spavaju sve “životinje” jednako dugo. Primjerice, lavovi i hrčci spavaju oko 13 sati na dan, tigrovi i vjeverice zakunjaju na čak 15 sati, slonovi u snu provedu tri i pol sata, dok prosječna žirafa noću sklopi oči tek na sat i pol vremena. Neke su životinje, kako bi si osigurale opstanak pred predatorima dok spavaju, naučile spavati tako da im je istodobno pola mozga budno, što primjerice rade delfini i neke vrste ptica.

Najdulji rekord budnog stanja drži stanoviti Randy Gardner koji je bio budan 264 sata, odnosno 11 dana. U vrijeme kad je postigao taj rekord, 1965. godine, imao je 17 godina. Prvi dan i nešto, piše Randall u knjizi, Gardner je proživio relativno neoštećen, no nije prošlo dugo, a već nije mogao zbrajati jednostavne brojeve napamet. Potom je naglo postao paranoidan, a kad je konačno zaspao, spavao je 14 sati u komadu, s time da mu se spavanje produžilo na dnevnoj bazi i u tjednu iza toga. Nakon par tjedana vratio se u normalu.

REM faza sna, ona s početka teksta, čije je otkriće 50-ih godina konačno zainteresiralo znastvenike za spavanje, u stvari je tek jedna od pet faza sna, ciklusa koji prolazimo svakih 90 minuta nebudnosti. Svaka od prve četiri faze sna dublja je od prethodne, pa mozak sve dublje i dublje tone u nesvjesno. Ako vas netko, primjerice, probudi u prvoj fazi sna, vjerojatno nećete niti znati da ste zaspali, no ako vas probudi za faze 4, bit ćete dezorijentirani, nesposobni odgovoriti na najjednostavnija pitanja i jedino što ćete željeti bit će što prije vratiti se - nesvijesti. Tu fazu sna znanstvenici inače nazivaju spavačkim pijanstvom. Faze 3 i 4 smatraju se dubokim snom. REM faza sna posljednja je, peta faza, i u njoj mozak izlazi iz dubokog sna i postaje aktivan kao kad je budan. U toj fazi sna najčešće sanjamo.

Kako nam san pomaže? Najprije, on iznova “puni” prefrontalni korteks, dio mozga koji je odgovoran za izvršavanje odluka. Taj je dio mozga aktivan cijeli dan, za razliku od drugih dijelova koji su aktivni povremeno. Čak i dok sjedite na plaži i pijuckate hladno piće, ovaj dio neprestano je u stanju pripravnosti - pazi, primjerice, da to piće, koje bi vas trebalo opustiti, ne prolijete po ručniku ili ležaljci. Spavanje nam pomaže i da bolje učimo i pamtimo - mnogo je istraživanja koja to dokazuju; najbazičnije potvrđuje da ispitanici bolje pamte duge liste riječi ako im se dopusti da nakratko ubiju oko. Istraživanja su pokazala da sanjanje posebno pospješuje pamćenje pa su, primjerice, ljudi kojima je dopušteno da spavaju u pauzama znastvenih pokusa često sanjali upravo da izvode zadatak koji su im istraživači zadali.

Spavanje, a posebno sanjanje, pomaže i u boljem rješavanju problema i povećava kreativnost. Koliko vam se puta dogodilo da ste se probudili i imali rješenje na umu ili čak sanjali trenutak koji ste poslije nazvali trenutkom prosvijetljenja? Primjerice, August Kekule otkrio je strukturu benzena u snu, tako što je sanjao zmiju koja je grizla vlastiti rep. Samuel Taylor Colerdige probudio se iz sna s 300 stihova poeme “Kublaj-kan” u glavi, Paul McCartney otvorio je oči i imao napisan cijeli “Yesterday”, spisateljica Stephenie Meyer sanjala je ideju za svoj megauspješan serijal, sagu “Sumrak”…

No, imaju li snovi značenje? Osobito oni s čvrstom pripovjednom linijom i nabijeni emocijama, kakve su primjerice noćne more? Randall ističe kako većina kultura, i gotovo sve religije, snove smatraju znakovitima. Do 20. stoljeća većina znanstvenika to je smatrala besmislicom, no 1900. godine Sigmund Freud sve je promijenio objavivši knjigu “Tumačenje snova”. Freud je smatrao kako naši snovi predstavljaju naše nesvjesne nade i želje, te kako su one skrivene iza snovitih simbola. Sakrio ih je svjesni um, a da bismo ih pravilno protumačili, treba nam pomoć osposobljenog terapeuta. On sam većinu je snova tumačio kroz prizmu seksualnosti, što, naravno, više govori o samome Freudu, a manje o prirodi snova. Freudova teorija bila je široko prihvaćena sve do 50-ih godina, kad su znanstvenici postali skeptičniji. Primjerice, profesor psihologije Calvin Hall, koji je katalogizirao i proučavao snove više od 30 godina, zaključio je kako oni nemaju neko skriveno značenje, nego su tek ekstenzija naših budnih misli koje su se zagubile u čudnoj neurologiji našeg noćnog uma. Hall je otkrio kako najčešće sanjamo snove koji su negativni ili nas plaše, no to je protumačeno time da “sanjamo o negativnim stvarima… naprosto zato što većinu dana provedemo brinući se”.

Problema sa spavanjem, piše dalje Randall, u bilo kojem trenutku, odnosno bilo koje noći, ima oko 40 posto odraslih Amerikanaca. Nesanica je mnogo ozbiljniji problem i podrazumijeva, po definiciji, da osoba nije u stanju zaspati, ili ostati u snu, najmanje mjesec dana. Od nje je, prema američkoj statistici, patila jedna od deset osoba tijekom života. Kako se ritam spavanja sa starenjem mijenja, a i poznato je da kratko spavanje tijekom dana može pomoći da bolje funkcioniramo, poslovni svijet je posljednjih godina počeo u nekim korporacijama uvoditi sobe za drijemanje kako bi radnicima povećao produktivnost. Industrija menadžmenta umorom danas, primjerice, naplaćuje tisuću dolara za savjetovanje menadžera i radnika kako se nositi s različitim razinama umora dok su na poslu i tako im smanjuje troškove, posebno one izazvane nesrećama koje su posljedice umora. Randall procjenjuje kako će u multinacionalkama menadžeri specijalizirani za otklanjanje umora među radnicima uskoro postati jedna od najvažnijih pozicija u ljudskim resursima.

Randall se u svojoj knjizi bavi i time kako spavaju vojnici, a kako spavaju sportaši, a posebno poglavlje posvećeno je djeci te spavanju s partnerima. Kako nagovoriti dijete da zaspe, jedan od najvećih pothvata roditeljstva (što zna svaki roditelj malodobnog djeteta…), a iako je na zapadu prevladao trend da roditelji što prije djecu nauče da spavaju sama, dio njih počeo je opet eksperimentirati sa zajedničkim spavanjem s malom djecom, primarno zato što to pomaže stvaranju čvršće veze između roditelja i djece, jer se tako lakše dijele obaveze između majke i oca, i zato što se pokazalo da to nužno ne utječe na razvoj djetetove samostalnosti - većina djece, kad im se ponudi izbor, u nekom trenutku odluče početi spavati sama.

Više se niti ne smatra da je brak u problemu ako partneri spavaju odvojeno. Istraživanja pokazuju da partneri koji spavaju zajedno imaju 50 posto veće šanse lošije spavati tijekom noći, nego oni koji spavaju sami. Dapače, samačkim spavanjem ispitanici su dobivali 30 dodatnih minuta dubokog sna po noći. Takav režim spavanja osobito pogoduje ženama - muškarci, naime, češće hrču, a žene u prosjeku imaju laganiji san. Stoga, ako ne želite da vam brak upadne u ozbiljnu krizu, odvojene spavaće sobe možda doista nisu loša ideja…
 

Facebook komentari

Novo u katalogu