Umreženi - internet je stvorio društvo koje počiva na empatičnom individualcu

Piše Tanja Tolić

Teška kiša natapala je prednji trijem kuće dok se Trudy Johnson-Lenz penjala uz stepenice. U sljedećem trenutku poskliznula se, udarila glavom o kamen i pala onesviještena. Suprug Peter pokušao ju je dozvati svijesti i pridignuti dok je oko njih divljala oluja. Nazvao je hitnu u Portlandu i u osam sati navečer Trudy je već bila na operacijskom stolu u bolnici na Oregonskom sveučilištu. Mozak joj je oticao, neurokirurzi su hitno morali ukloniti trećinu lubanje jer se punila krvlju. Šanse da preživi bile su joj 50 posto; šanse da nakon takvog zahvata ostane invalid tri četvrtine. Nekim čudom, Trudy se 12 sati nakon operacije ipak počela oporavljati.

No pravo čudo tek je uslijedilo. Prije nego je otišao kući da se odmori, Peter je slikao mobitelom svoju suprugu nakon operacije, krhku poput djeteta, glave omotane zavojima, prikopčanu na stroj koji joj je omogućavao disanje. Poslao je fotku mailom prijateljima, uz kratak opis što se dogodilo. U roku od 36 sati, gotovo 150 ljudi diljem Sjeverne Amerike proslijedilo je mail dalje, pričajući drugima priču o Trudy. Nepoznati, nikad viđeni, počeli su Peteru slati pjesme, izraze podrške i ljubavi, riječi ohrabrenja, ponude za pomoć i molitve.

U iduća dva dana najbliži prijatelji priskočili su u pomoć. John Stapp donio je Peteru u bolnicu ručak, Mike Seely upoznao je Petera s kolegom socijalnim radnikom koji mu je pomogao da se snađe s troškovima zdravstvenog osiguranja i probije kroz birokraciju. Martin Tull i Chuck Ensign preokrenuli su Trudyinu i Peterovu kuću naglavačke i prilagodili je njezinom invaliditetu. Kako su "slobodnjaci" Peter i Trudy, između ostalog, moderirali i forum jazz pjevača Kurta Ellinga, posjetitelji foruma, čuvši za Trudynu nezgodu, snimili su joj nekoliko CD-a sa skladbama da ih sluša dok se oporavlja.

Lisa Kimball, jedna od onih koja je dobila prvi Peterov mail, poslala je poruku u kojoj je zamolila prijatelje i poznanike za financijsku pomoć oko pokrivanja troškova liječenja i rehabilitacije. "Da svi mi živimo negdje zajedno, u nekom selu, kao što danas živimo u ovom globalnom, sada bismo se svi skupili i donijeli Peteru ručak u bolnicu, napunili im doma hladnjak, vodili Trudy u šetnju, činili što god ljudi čine u teška doba. No kako smo daleko jedni od drugih i ne možemo učiniti mnogo, možemo im poslati nešto novca..." Tu poruku Jessica Lipnack stavila je na svoj blog, čekovi su počeli stizati...

Bilo je to u prosincu 2007. godine, ali moglo se dogoditi i ovoga ljeta. Dogodilo se u Oregonu, ali moglo se, primjerice, dogoditi u Zadru, gdje su Anita i Ivica Milda, trgovkinja i konobar, roditelji male Stephanie, otkrili da njihova petogodišnja kćerkica boluje od rijetke malformacije mozga i da je jedini način da joj spase život taj da nekako - slično kao Trudy i Peter, iako ne znaju za njih - prikupe 300 tisuća dolara, koliko je bilo potrebno za operaciju u SAD-u koja joj je spasila život. Roditelji su, preko Facebooka, izvještavali ljude koji su im pomogli kako napreduje Stephanieno liječenje.

Trudy i Peter, Anita i Ivica iskoristili su različite rukavce svoje (internetske) mreže ljudi da pronađu podršku, poboljšaju svoja znanja i vještine i tako riješe probleme. Oni su dobar primjer onoga što su Lee Rainie i Barry Wellman uobličili u novu znanstvenu teoriju, prezentiranu u upravo objavljenoj knjizi "Networked: The New Social Operating System". Rainie je direktor jednog od sedam velikih istraživačkih projekata u Pew Research Centeru, onoga koji istražuje povezanost interneta i američkog načina života, a Barry Wellmann profesor je sociologije na Sveučilištu u Torontu. U knjizi "Networked", odnosno "Umreženi", definiraju novo društvo koje se počelo rađati, a koje podjednako funkcionira i u Zadru i u Portlandu; društvo koje je posljedica treće industrijske revolucije izazvane pojavom, razvojem i širenjem interneta.

Reći da je svijet postao globalno selo u neku je ruku podcjenjivanje značaja promjene kojoj svi svjedočimo. Ono što se događa jest da su ljudi diljem svijeta počeli funkcionirati u okviru novog društvenog operativnog sustava kojeg su Rainie i Wellmann nazvali "umreženim individualizmom", nasuprot dugotrajnom operativnom sustavu koji je bio formiran oko hijerarhijski organiziranih velikih birokracija i malih, nabijenih grupa poput domaćinstava, zajednica i radnih jedinica.

"Umreženi individualizam nazvali smo operativnim sustavom jer opisuje način na koji se ljudi povezuju, komuniciraju i izmjenjuju informacije. Također koristimo tu frazu i stoga što naglašava činjenicu da društva - kao i kompjutorski sustavi - imaju umrežene strukture koje pružaju mogućnosti i ograničenja, pravila i procedure. Ta fraza odjek je današnje tehnologije: većina ljudi igra se i radi koristeći kompjutore i mobilne uređaje koje pokreću operativni sustavi. U tom novom društvenom poretku ljudi više funkcioniraju kao umreženi pojedinci, a manje kao prirođeni članovi zajednice. Novi medij, internet, postao je zapravo novo susjedstvo", pišu u knjizi.

U svijetu umreženih pojedinaca, u središtu pažnje je osoba - ne obitelj, ne radna jedinica, ne susjedstvo i ne društvena grupa. Dakle, potpuno suprotno od onoga čega se svi ponekad bojimo - da internet otuđuje ljude, "ubija društvo" ili da nas komunikacija preko računala, mobitela, blogova i društvenih mreža pretvara u dehumanizirane jedinke koje polako zaboravljaju razgovarati licem u lice. Znate već te ljude koji proriču sumrak civilizacije i nariču nad propašću društva, strahujući da će usamljenost zbog interneta postati sve veća, a empatija zaboravljeni koncept iz prošlosti. To, pokazuju sasvim konkretna istraživanja Rainieja i Wellmana, uopće nije točno. Ljudi, naime, nisu navučeni na gadgete; ljudi su navučeni jedni na druge. Dokaz? Evo banalnoga - neki pioniri telefonije uopće nisu zamislili da telefoni služe tome da satima brbljamo jedni s drugima i jedni o drugima; planirali su da se preko telefona emitiraju glazba, novosti i propovijedi. Mi smo odlučili da ćemo ih primarno koristiti za klepetanje.

Kad vise na internetu, naglašavaju autori knjige "Networked", ljudi uopće nisu izolirani; komuniciraju jedni s drugima. Da, neke stvari jesu drugačije - kad smo uključili gadgete u svoj život, nismo prestali komunicirati, ali smo promijenili način na koji komuniciramo. Nije, naravno, niti sve cvijeće u novoj zemlji interneta - iako imamo više slobode, iako možemo doći do većeg broja ljudi u potrazi za pomoći, iako nam je dostupno više znanja, za sve to moramo uložiti i više vremena i truda kako bismo savladali nove vještine koje će nas spojiti sa svim tim ljudima vani.

Da bi se ljudi povezali u mreže ključno je, pa... da postoji veza - brz, cijenom pristupčan širokopojasni internet čija je glavna odlika da omogućuje velike brzine prijenosa podataka. Donjom granicom se obična smatra brzina veća od 144 kbit/s, prosječna brzina u Hrvatskoj trenutno je 2 Mbit/s, što je slabo ako se ima na umu da je u Finskoj internet, prije dvije godine, dosezao prosječnu brzinu od 22 Mbit/s. Brzi internet, stoji u upravo objavljenom izvješću "The State of Broadband 2012: Achieving Digital Inclusion for All", uvjet je ekonomskog napretka i razvoja društva. Zvuči kao floskula, no vrlo praktična istraživanja pokazuju da broadband veza direktno može zaustaviti glad i siromaštvo, omogućiti šire obrazovanje, spolnu jednakost, zdravlje djece i majki, spriječiti širenje HIV-a i AIDS-a, pomoći u zaštiti okoliša, dramatično unaprijediti biznis.

Konkretni primjeri iz studije pokazuju da su, primjerice u Indiji, od mobilnog interneta najviše profitirali seljaci - mobilna mreža Bharti Airtela ima više od milijun seljaka pretplatnika koji putem mobitela dobivaju vitalne informacije o vremenu, cijenama roba, agronomiji, hortikulturi, vladinim programima i sl. Više od dvije trećine indijske populacije ovisno je o poljoprivredi, pa činjenica da se seljaci znaju koristiti mobitelima značajno doprinosi i produktivnosti i prihodu.

Mobilni novac drugi je primjer internetske revolucije. Boston Consulting Group procjenjuje da bi do 2015. godine, samo u Indiji, kroz taj medij trebalo proći oko 350 milijardi dolara. Ta je opcija osobito korisna u slabije nasljenim područjima gdje nema banaka ili, primjerice, Hrvatima kad odu na godišnji odmor na Vis, pa novčane transakcije mogu obaviti putem m-bankinga, umjesto da hvataju trajekt koji će ih dovesti u Split prije zatvaranja banke koja radi po ljetnom radnom vremenu. Još jedan primjer: s 0,6 liječnika na svakih 1000 stanovnika, pristup jeftinoj, kvalitetnoj zdravstvenoj njezi za mnoge je samo san u Indiji. Airtelova m-health usluga, Mediphone, usluga je "doktor na poziv", koja oboljelima pruža kvalitetnu zdravstvenu uslugu preko mobilnih telefona - bilo kad i bilo gdje. Mediphone je lansiran u studenom 2011. godine i dosad je njegove usluge koristilo 100.000 ljudi!

Svjetska banka, navodi se u istom istraživanju, procijenila je 2009. godine da 10 posto porasta u gustoći širokopojasnog interneta može u prosjeku donijeti 1,21 do 1,38 posto povećanja u rastu BDP-a, podjednako za zemlje s visokim, srednjim i niskim prihodom. U domaćoj Strategiji razvoja širokopojasnog pristupa iznosi se podatak kako bi Hrvatska, na temelju procjena izravne i neizravne koristi od razvoja brzog interneta, od 2010. do 2019. mogla imati izravne koristi u vrijednosti između 2,2 i 3,2 milijarde eura.

Podaci iz studije "The State of Broadband 2012", koji se odnose na 2011. godinu, pokazuju dalje da na stotinu Hrvata njih 19,5 posto ima fiksnu broadband vezu, što nas svrstava na 39. mjesto ljestvice koja broji 172 države svijeta. Na prvom je mjestu Kneževina Lihtenštajn u kojoj 71,6 posto stanovnika ima širokopojasni internet, na zadnjem Haiti, s nula širokopojasnih priključaka. U mobilnoj penetraciji dosta smo slabiji - tek 6,6 posto stanovnika na internet se spaja brzom mobilnom vezom, što nas svrstava na 79. mjesto ljestvice od 177 država. Prvi je Singapur (110,9 posto), slijedi Koreja (105,1 posto), Japan (93,7 posto), a tek onda prve europske zemlje - Švedska, Finska i Danska. Prema postotku pojedinaca koji koriste internet u svijetu smo na zavidnom 34. mjestu sa 70,7 posto, od ukupno 177 zemalja.

Prema podacima Hrvatske agencije za poštu i elektroničke komunikacije (HAKOM), broj priključaka širokopojasnog pristupa internetu na kraju drugog tromjesečja 2012. godine dosegnuo je brojku od 1.205.725, što je oko dva posto više nego na kraju prvog tromjesečja 2012. Broj priključaka putem pokretnih mreža porastao je za 6,4 posto, u odnosu na prethodno razdoblje, te je na kraju drugog tromjesečja 2012. godine dosegnuo gustoću od 7,7 posto. Plan je, prema strategiji razvoja, da do kraja 2015. godine širokopojasni internet bude dostupan 90 posto hrvatskog stanovništva i da se brzom internetu, naravno, još poveća - brzina. Primjerice, do 2015. bi 50 posto Hrvata, koji će koristiti širokopojasni internet, to trebalo raditi uz brzinu od 30 Mbit/s.

"Brzina pristupa informacijama postaje temelj novog društva. Prije smo morali čekati idući dan da kupimo novine i saznamo novosti; sve do nedavno smo morali čekati da dođemo kući i odemo na internet kako bismo saznali što je novoga. Danas pomoću smartphoneova sve novosti možemo saznati odmah, na svom mobitelu, u bilo koje doba dana ili noći, gdje god da se nalazili. Nekima je to zastrašujuće, no mislim da takvo društvo pruža na tisuće prednosti za svakog pojedinca", komentira Daniel Ackermann, jedan od osnivača i suvlasnik iStudija, agencije za društvene medije, koja je svoj poslovni uspjeh izgradila upravo na mogućnostima interneta.

Ana Penović i Boris Ličina Borja razvoj interneta u Hrvatskoj pratili su praktički od njegovog početka - čitavo desetljeće proveli su u ICT magazinima i iz prvog reda, kaže Ana, promatrali uzlet internetske industrije i s njom povezanih tvrtki, usluga i proizvoda. "Borja je prvi internetski web magazin imao još 1999. godine, zvao se Cofeenews, a iste je godine otvorio i svoj blog koji još živi. S poslovne strane gledajući, Borja je te godine uložio u sedam domena, koje su tada sve zajedno koštale 700 dolara, a na kojima je vodio različite projekte za inozemstvo. Za njega je 1999. bila točka preokreta, no do pravog života od interneta trebalo je proći deset godina. Kako smo zapravo cijelo vrijeme bili na internetu, pisali o svim novostima koje se događaju u online prostoru, 2007. smo se tomu i sami odlučili ozbiljnije posvetiti. Priliku smo vidjeli u content i community managementu, odnosno u upravljanju profilima na društvenim mrežama te kreiranju sadržaja za naše klijente, jer se radi o ključnom i jednostavno nezaobilaznom vezivnom tkivu svakog komunikacijskog procesa. Naš prvi posao bila je digitalna strategija za HBO Adria, odnosno Facebook aplikacija za njihovu seriju 'Okus krvi', a nakon inicijalnog vlastitog ulaganja, zarada i ozbiljniji novac su došli kao jedan od proizvoda našeg rada. Važno je reći da niti novac, niti zarada nisu bili razlog za ulazak u ovaj biznis, već smo jednostavno odlučili, osim novinarstvom, pozabaviti se s još nekoliko novih područja koje volimo i koje nas vesele", objašnjava nam Ana Penović.

Danas im najviše profita, uz sve čime se bave, donosi agencija Jasno & Glasno. Trenutno imaju oko dvadeset klijenata, sedam stalno zaposlenih te trideset stalnih suradnika. Pored agencije imaju i tri vlastita projekta - magazin planb.hr koji se bavi digitalnim marketingom, PlanB na Tportalu gdje se bave pop kulturom, te upravo objavljenu Kindle knjigu i iPad aplikaciju "Geekovi iza željezne zavjese", namijenjenu engleskom govornom području, a spremaju još takvih projekata za inozemstvo.
Rade, kažu, 50 do 60 sati tjedno, nekad manje, nekad više. Nemaju ambicija imati monstruozno veliku tvrtku, niti posjedovati viletinu na obroncima Medvednice i vikendicu na Karibima, već jednostavno raditi ono što vole i u čemu su najbolji. Ne žele se, kaže Ana, razmetati poslovnim brojkama, no dovoljno je reći da je posljedica njihovog pristupa poslu - dvoznamenkasti rast koji ostvaruju iz godine u godinu te respektabilna lista zadovoljnih klijenata.

Ana i Borja svoju su društvenu mrežu proširili daleko, i u privatnom, i u poslovnom smislu. Oni su doista, u punom smislu riječi, ono što Rainie i Wellman, nazivaju umreženim individualcima. Za Hrvatsku bi, ako je vjerovati osvrtima koje dobiva knjiga "Networked", bilo najbolje da se što prije pretvori u društvo koje će sačinjavati brojni Ane i Borje. Rainieja i Wellmana već nazivaju novim Marshallom McLuhanom, kanadskim teoretičarem medija koji nas je poučio da je medij poruka, a svijet globalno selo. "Kao što ne bih svoje dijete pustio da samo prelazi cestu prije nego nauči pogledati i lijevo i desno, tako ne bih nikoga pustio online prije nego pročita ‘Networked’. Ovo je obavezno štivo za današnji online život", kaže Howard Rheingold, kritičar, pisac i učitelj. Da dodamo: ne samo za online, navodno virtualni život. Jer virtualni život danas je stvarni život.

 


Lee Rainie i Barry Wellman: Kako su nastale društvene mreže?

Revolucija društvenih mreža, objašnjavaju autori u knjizi, nije počela 2004. godine s Facebookom. Zapravo, Facebook je tek jedan oblik međuljudske mreže. Društvene mreže mnogo su veće od Facebooka, i postoje još od Kaina i Abela (ili prvih lovaca na pterodaktile, ako radije vjerujete u njih). Revolucija društvenih mreža pojavila se i prije interneta i prije mobilne revolucije, no razvoj tehnologije je ubrzao i njihov razvoj - pojava automobila i aviona, veći broj migracija, dramatičan porast jeftinijih telekomunikacija, dugo razdoblje mira i mogućnost šire trgovine, slabljenje obiteljskih veza, pojava masovnih medija, fleksibilizacija rada... Sve je to promijenilo način na koji uspostavljamo veze, mi pojedinci u raznim mrežama.

Ljudi, pišu Rainie i Wellman u knjizi "Networked", vole vjerovati da djeluju u grupama. Ako ni zbog čega drugog, da prenesemo njihov primjer na Hrvatsku, a onda stoga što je lakše zapamtiti kad vam netko kaže da je dio MNK Bruschetta ili Brodarica, nego da vam zapravo objasni "kako pripada promjenjivoj mreži ljudi koja ponekad zaigra malonogometni turnir, iako neki od njihovih članova, plus drugi, sasvim nepoznati ljudi, ponekad umjesto na mali nogomet vole otići i na košarku, a neki u slobodno vrijeme idu i na ribe, a ima i jedan koji voli karaoke". Ukratko, grupe su najčešće stereotipi; grupa bi trebala dijeliti (uvijek) iste interese, ali to nije tako, jer svatko od nas ima različite i brojne interese, zbog čega smo zapravo ujedinjeni u različite mreže. To možda najbolje objašnjava strelovit uspjeh Facebooka.


* Tekst je originalno objavljen u tjedniku Globus.

 

Facebook komentari

Novo u katalogu