Bizantinska princeza, njezina smiješna vilica i trač koji je preživio 200 godina

Sredinom prošlog stoljeća korištenje vilice smatralo se najpristojnim načinom da se nešto pojede. Vilica je bila “pristojna” jer je, načelno, manje nasilna od noža, i manje “djetinjasta” od žlice s kojom je lako napraviti nered. Korištenje vilice savjetovalo se, među pristojnima, praktički za sve - od jedenja ribe do jedenja pirea, od konzumiranja zelenih mahuna do uživanja u kremastom kolaču. Izmišljene su, barem za visoku englesku klasu, posebne vilice za sladoled, kao i one specijalizirane za salate, treće za sardine. Uostalom, osnovno pravilo pristojnog ponašanja za zapadnjačkim stolovima 19. i 20. stoljeća govorilo je - ako ne znaš što bi, koristi se vilicom.

Tako priču o vilici, najraširenijem jedaćem alatu, započinje spisateljica i povjesničarka Bee Wilson u svojoj novoj knjizi od 352 stranice, “Consider the Fork: A History of How We Cook and Eat”. Vilica je i danas kraljica stola, no ne tako davno jesti bilo što uz pomoć vilice smatralo se u najmanju ruku apsurdnim. Kao kuhinjsko pomagalo, vilice su među nama od pamtivijeka. One za pečenje - dugački šiljci na kojima se meso satima predavalo vatri - koriste se još od Homerova doba. Vilice za rezanje mesa, odnosno one kojima se meso pridržava dok ga režemo, potječu iz Srednjeg vijeka. No, vilica kao dio pribora za jelo, a ne pribora za pripremanje hrane, udomaćila se među nama tek u moderna vremena. Zahvalnost prema vilici, onoj maloj što leži pored tanjura, mnogo se kraće iskazuje nego prema, primjerice, cjedilu, pekaču vafla ili “banji mariji”, odnosno vodenoj kupelji.

U dijelovima svijeta gdje se vilica ne koristi, piše Bee Wilson za The Daily Beast, mala metalna koplja smatraju se gotovo vanzemaljskim instrumentom; bore se, naime, s našim vlastitim ustima dok u njih ubacujemo hranu, za razliku od štapića ili prstiju. U suvremenom zapadnjačkom svijetu, osim ako ne jedemo sendvič ili juhu, gotovo se uz svako jelo servira vilica. Njome nabadamo povrće ili “smirujemo” meso dok ga režemo, prevrćemo hranu po tanjuru, namatamo šagete, čistimo ribu, na nju slažemo zalogaje različite hrane u vlastiti ražnjić, njome skrivamo dijelove obroka koji su nam sluzavi, masni, žlundravi, odvratni… I to ne samo kao djeca. Tko kao dijete nije pokušao vodenkasti kelj ili grozne mahune s koncima pretvoriti u jestivu kašu dok je nad njime bdjela brižna majka kao jastreb?!

U formalnim okolnostima vilica je, piše dalje Wilson, idealno pomogalo za jedenje otmjenog kolača; na otmjenim večerama ili vjenčanjima još se ponekad preznojimo pred kolekcijom vilica i redoslijedom kojim ih treba koristiti. Vilica je postala tako svakodnevna da je bez njezine plastične verzije nemoguće zamisliti brzi obrok u pauzi za ručak na poslu, iako je okus plastike vjerojatno najgori na svijetu. Ukratko, vilice su stalno oko nas, a uzimamo ih zdravo za gotovo.

“Kad se prvi put pojavila vilica kakvu danas poznajemo i koristimo, izazvala je podsmijeh. Njezinom imidžu nije pomoglo to što se simbolički povezivala s vragom i njegovim trozupcem. Prva, povijesno priznata vilica bila je zlatna s dva zupca koja je koristila bizantinska princeza, udana za venecijskoj dužda, u 11. stoljeću. Sveti Petar Damian prokleo ju je zbog ‘pretjerane profinjenosti’ jer je, umjesto da koristi ruke koje joj je Bog dao, koristila taj rijetki izum. Ta se priča, o apsurdnoj princezi i njezinoj smiješnoj vilici, u crkvenim krugovima prepričavala još dvije stotine godina”, piše u knjizi Bee Wilson. Kuga, koja je naglo prekinula princezin mladi život, bila je, tumačilo se, kazna za takav raskalašeni život.

Šest stoljeća kasnije, vilice su i dalje bile predmet šale. Godine 1605. francuski satiričar Thomas Artus objavio je neobičnu knjigu naziva “Otok hermafrodita”. Napisana tijekom vladavine Henrika IV., izrugivala se ženskastom životnom stilu prethodnog vladara, Henrika III., i njegovih dvorjana. U 16. stoljeću pojam hermafrodit bio je pežorativan, a primjenjivao se na sve one koji vam se nisu osobito sviđali. Izrugujući se dvorjanima, jedna od najgorih stvari koju je Artus mogao napisati o njima bila je da “nikad nisu dodirivali meso rukom nego vilicom”. Zupci su im bili međusobno toliko udaljeni da su više hrane prosipali nego uspijevali strpati u usta. Artus je implicirao da je korištenje vilice, kao i činjenica da je netko hermafrodit, zapravo oblik – seksualne devijacije. Ne samo da je vilica bila beskorisna; ona je po Artusu bila i nakaradna.

Neobično, jer u starom Rimu vilica s jednim zupcem redovito se koristila kad je trebalo dohvatiti na pladnju udaljenu školjku, izvući hranu iz ognjišta ili je nabiti. Srednjovjekovne i tudorske večere pamte pak bastard vilice i žlice - jedaćeg pribora koji je s jedne strane imao zupce, a s druge malu šeflju. Godine 1463. stanoviti gospodin iz Bury St. Edmundsa objašnjavao je svojem prijatelju kako tu specifičnu vilicu/žlicu koristi za jedenje kandiranog đumbira. Slatko se iz staklenke vadilo vilicom, a žlicom se jeo sok. Ako je štogod zapelo među zubima, vilica bi poslužila i kao čačkalica.

Sve do 17. stoljeća, ako izuzmemo Talijane, vilica kakvu danas znamo smatrala se - čudnom. Zašto je Talijanima vilica postala draga prije nego ostalim Europljanima? Zbog tjestenine. Do Srednjeg vijeka već je bilo dobro uspostavljeno tržište macaronima i vermicellijima. Vrsta tjestenine koja je više nalikovala rezancima ispočetka se jela uz pomoć dugačkih drvenih štapića koji su se nazivali punteruolo. No, ako je jedan štapić bio dobar za namatanje paste, dva su bila još bolja, a tri idealna. Čini se da su tjestenina i vilica bile kao stvorene jedna za drugu. Nakon što su otkrili koliko je lakše pastu jesti vilicom, Talijani su je počeli koristiti i kod drugih vrsta jela.

Negdje početkom 17. stoljeća taj neobičan običaj zamijetio je elizabetinski putnik Thomas Coryate i o tome izvijestio Englesku po povratku kući - Talijani, otkrio je, koriste malu vilicu dok režu meso. “Tipičan Talijan”, zapisao je, “ne može podnijeti da jelo dotakne prstima, znajući da nisu svim ljudima ruke podjednako čiste.” Poražen tim argumentom, i Coryate je kući ponio jednu malu vilicu i usvojio novu naviku. Njegovi prijatelji, dramatičar Ben Jonson i pjesnik John Donne, zadirkivali su ga zbog te talijanske navike, nazivajući ga “furciferom”, što je označavalo osobu koja drži vilicu, ali je bio i naziv za lupeža.

“Ne treba nam vilica da njome u usta ubacujemo meso”, protestno je zapisao pjesnik Nicholas Breton 1618. godine. Sve do početka 19. stoljeća britanski mornari i dalje su uporno odbijali koristiti vilicu, smatrajući da nisu dovoljno muževni ako uz njenu pomoć jedu meso, iako je vilica tada već bila svugdje prisutna. Do 1700. godine, stotinu godina nakon Coryateova putovanja Italijom, vilica je bila prihvaćena u cijeloj Europi. Koristili su je čak i puritanci. Postalo je pristojno ne prljati prste hranom ili ne prljati hranu prstima. Vilica je konačno trijumfirala, iako su je noževi i žlice nadmašivali u prodaji sve do početka 19. stoljeća.

U 19. stoljeću, uz široku uporabu vilice, na stol su unesena i nova pravila jedenja. Kraljica manira Emily Post uvela je običaj koji je nazvan jedenjem na cik-cak način. ideja je bila nož držati u desnoj ruci, a vilicu u lijevoj dok se sve na tanjuru ne bi izrezalo na male komade. Potom se nož odložio, a vilicom probiralo po tanjuru, cik-cak, tamo-amo. Ispočetka je taj način jedenja bio uobičajen u Europi, no potom se počeo smatrati američkim načinom blagovanja, jer su Englezi razvili sasvim novi pristup. Engleski maniri nalažu da se nož ne smije položiti na stol ili tanjur sve dok obrok nije gotov. Nož i vilica ritmično rade na tanjuru cijelo vrijeme; poput vesala na brodu. Vilicom se bode, nožem se reže. Nož gura, vilica nosi. I Britanci i Amerikanci danas misle da su oni drugi užasni prostaci. A sve zbog obične vilice i noža.


 

Facebook komentari

Novo u katalogu