Kako nam je dosada postala toliko smrtno i naporno - dosadna?

Dosada je, barem u engleskom jeziku, prvi put postala riječ 1852. godine, kad je Charles Dickens objavio kompleksnu i mjestimično dosadnu “Sumornu kuću”, no kao emocionalno stanje, bez ikakve sumnje, datira mnogo dalje u prošlost. Rimski filozof Seneka govori o dosadi kao obliku mučnine, dok grčki povjesničar Plutarh bilježi da je kralj Epira, Pir (onaj isti kojeg poznajemo po Pirovoj pobjedi), patio od teške dosade kad je otišao u mirovinu. Sve te dosadne trenutke iz povijesti prikupio je pak i zabilježio dr. Peter Toohey, profesor na Sveučilištu u Clagaryju, u svojoj knjizi “Boredom: A Lively History” (Dosada: Živahna povijest).

Među pričama koje je prikupio bila je tako i jedna iz drugog stoljeća u kojoj je rimskom službeniku odana službena počast natpisom jer je cijeli grad spasio od dosade (latinski taedia), no nažalost nije poznato i kako, kao i od koje vrste dosade. A golema količina drevnih grafita na rimskim zidinama, dokaz je da su tinejdžeri od vajkada ubijali dosadu šarajući tamo gdje se ne bi smjelo, piše Smithsonian.com.

U kršćanskoj tradiciji, kronična dosada, prototip lijenosti, nazivala se “acedia”. Treba li reći da se smatrala grijehom? Podnevni demon, kako je dosadu nazvao jedan od prvih anonimnih kroničara, naziv je koji se odnosio na stanje u kojem je osoba obamrla, ali bi istodobno bila i nemirna. Često je taj demon, ostalo je zapisano, napadao svećenike i druge ljude koji su vodili isposnički život. Do renesanse, demon je prestao biti demon i postao melankolija, depresija od koje su patili učenjaci kojima je glavu opteretilo proučavanje matematike i znanosti. Francuzi su to kasnije nazvali “ennui”.

U 18. stoljeću dosada je postala alat za kaznu, iako kvekeri, koji su sagradili prvi zatvor, vjerojatno nisu imali baš to na umu. Godine 1790. sagradili su kaznionicu u Philadelphiji u kojoj su zatvorenike za dnevnih sati držali u izolaciji. Ideja je bila da će ih tišina natjerati da potraže oprost od Boga. U stvarnosti, šutnja ih je uglavnom izluđivala. Doslovce.

Sve do 1930-ih godina znanost nije pokazala nikakav interes za dosadu, no 1938. psiholog Joseph Ephraim Barmack počeo je istraživati kako se tvornički radnici nose s monotonijom rada u tvornici. Odgovor su bili stimulansi - kava, amfetamini i efedrin. Barmack je posebno bio okupiran onime što je nazvao situacijskom dosadom; vrstom dosade koja se doživljava kao privremeno stanje, primjerice dugotrajna vožnja automobilom. Takvu vrstu dosade, zaključio je, može se pobijediti promjenom ili drogama.

Moderni psiholozi, međutim, misle da bi dosada mogla biti mnogo složenija nego što se na prvi pogled čini. Prigodno je što je Dickens skovao riječ “dosada”, jer je literatura napučena likovima kojima je dosada postala opasno egzistencijalna - sjetimo se gospođe Bovary ili Ane Karenjine. Nebrojeni romani 19. i 20. stoljeća pokazali su, naime, da dosada ima svoju mračnu stranu i da može upućivati na depresiju, ali i natjerati “svoje” patnike na mnoge lude stvari, sve kako bi je izbjegli.
Nedavna istraživanja potvrđuju tu hipotezu - brojne studije otkrile su da su ljudi kojima lako postane dosadno skloniji depresiji, anksioznom poremećaju, ovisnosti o kocki, poremećajima prehrane, agresiji i drugim psihosocijalnim tegobama.

Zašto nam je dosadno, odnosno što uzrokuje dosadu, nije pitanje koje ima lak odgovor. Dr. John Eastwood, klinički psiholog na Sveučilištu York u Torontu, s kolegama je objavio “The Unengaged Mind”, u kojem su pokušali definirati dosadu. Rad tvrdi da je dosada stanje u kojem osoba koja od nje pati želi biti uključena u neku smislenu aktivnost, ali ne može, zbog čega osjeća i nemir i letargiju. “Uvjeren sam da nam je mozak u drugačijem stanju kad nam je dosadno”, kaže Eastwood.

Prema jednoj drugoj teoriji, dosada je rođakinja gađenja. U knjizi “Boredom: A Lively History”, autor objašnjava kako su autori, koji su pisali o dosadi, stanje često povezivali s mučninom. Uostalom, i Jean-Paul Sartre je svoju egistencijalnu dosadu ukoričio u roman “Mučnina”. A čak i svi mi danas, kad govorimo o tome koliko nam je dosada - dosadna, govorimo da nam je “već muka od toga koliko nam je dosadno”. Tom logikom, ako je gađenje mehanizam kojim ljudi odgovaraju na štetne stvari, onda je dosada evolucijski odgovor na štetne društvene okolnosti ili čak na opasnost od potonuća u depresiju.

Dosada, s druge strane, i u malim količinama, ne mora nužno biti loša. Često je pozornica za razvoj kreativnosti ili naprosto trenutak u kojem opuštamo naš um i dopuštamo mu da slobodno luta kako bi se odmorio.
 

Facebook komentari

Novo u katalogu