Zašto ne možemo sami sebe poškakljati, niti prestati smijati se ili plakati kad poželimo?

Piše Tanja Tolić

Ako pored sebe slučajno imate nekog dragog vam plačljivca, onda znate kako to ide - kad krenu potoci suza, začinjeni jecajima i šmrcajima, nema stajanja dok se vodopad ne isplače. Nova knjiga, koju je napisao profesor psihologije i neuroznanosti Robert R. Provine, definitivno je na njihovoj strani: ne samo da su doista u pravu kad tvrde da suze moraju isplakati, nego ih te iste suze vjerojatno i doista - liječe.

Emocionalno plakanje, piše Provine u "Curious Beahvior: Yawning, Laughing, Hiccupping, and Beyond" (Čudesno ponašanje: Zijevanje, smijanje, štucanje i tako dalje), svojstveno je samo ljudskoj vrsti. Plač pak, sam po sebi, ima mnogo oblika - vokalno, glasno plakanje; ridanje koje najčešće upućuje na emocionalni potres, a nerijetko i tihi vodopad suza koji ne prati nikakav glas.

"Kao odrasli, plačemo mnogo manje nego dok smo bili djeci, a i naše je plakanje češće obuzdano, za razliku od demonstrativnog, glasnog ridanja dok smo bili mali. Trauma koja uzrokuje suze u odraslih češće je emocionalna nego fizička. Kako god bilo, razlozi za suze su i dalje isti - plačemo jer tražimo pomoć, bilo fizičku asistenciju ili emotivnu utjehu. Paradoksalno, odraslo plakanje češće je privatno, u vlastitom domu, odvija se tek pred rijetkom publikom. Odrasli zahvaljujući zrelosti i razvoju kontrole imaju mogućnost birati gdje će i kada plakati, i hoće li uopće zaplakati, što djeci nije prirođeno", piše Provine u svojoj knjizi, a prenosi stranica www.brainpickings.org.

Kako bi pojasnio plakanje, Provine ga uspoređuje sa smijanjem, naglašavajući da su u pitanju dva komplementarna ponašanja te da razumijevanje jednoga pomaže da razumijemo i drugo.

"Plač je niz ravnomjeranih, vokaliziranih iskaza koji traju sekundu ili više, otprilike koliko i izdah. Smijeh je isprekidani iskaz, najčešće kao ha-ha-ha, pri čemu svaki slog traje oko petnaestinu sekunde i ponavlja se svaku petinu sekunde. Ono što je zajedničko smijehu i plaču jest da pokazuju snažnu održivost; sklonost da se zadrži ponašanje jednom kad je započelo. Ta ponašanja nemaju sklopku na koju se mogu upaliti ili ugasiti. Bili vi dijete ili odrasla osoba, lakše je ne započeti plakati uopće, nego plač zaustaviti kad jednom krene. Suze uzrokuju još suza, a smijeh izaziva još više smijeha. Smijeh i plač gotovo da nije moguće kontrolirati", pojašanjava profesor.

Dakle, ako je glasno plakanje, kako objašnjavaju znanstvenici, nastalo kako bismo privukli pomoć, koja je evolucijska svrha tihih suza? Najprije, objašnjava Provine, suze sadrže lizozim, naš privatni antiseptik koji ovlažuje oči. No, postoji još jedan razlog zašto je lizozim bitan.

"Nekoliko dokaza sugerira da faktor živčanog rasta u suzama ima medicinsku funkciju. Koncentracija tog faktora u suzama, rožnici i suznim žlijezdama povećava se nakon ozljede rožnice, što upućuje da faktor igra ulogu i u zacjeljivanju. Vjerujem da ima i antidepresivan učinak kad isplakujemo emocionalne suze...", piše Provine u knjizi i dodaje zanimljiv podatak - istraživanje je pokazalo da miris ženskih suza odbija muškarce, tako što im žene čini manje privlačnima.

Proučavajući druga čudesna ponašanja, Provine je otkrio da je zijevanje zarazno čak i kad se o njemu samo - čita, a vjeruje se da počnemo zijevati čim netko pored nas zijevne iz - empatije. Činjenica da ne možemo sami sebe poškakljati, ima pak vrlo praktičnu ulogu - da je obratno, stalno bismo, naime, sami sebe plašili. Svaki pokret, potez olovkom, grebanje vilicom po tanjuru, natjerao bi nas u uplašeni trk. "Vrlo je važno znati da li mi nekoga dodirujemo ili netko ili nešto dodiruje nas... Da naše tijelo ne zna tu razliku, ne bi bilo sposobno za finu motoriku. Tko bi, uostalom, želio provesti život plašeći se vlastitog donjeg rublja?", šali se Provine.
 

Facebook komentari

Novo u katalogu