Igre gladi - mračna, futuristička priča za tinejdžere koja zapravo govori o svijetu današnjice

Piše Tanja Tolić

U ne tako dalekoj budućnosti Sjedinjene Američke Države su propale, izmučene sušom, požarima, glađu i ratom. Na njihovu se mjestu iz pepela uzdigao Panem, država podijeljena na vladajući Kapitol i dvanaest okruga. U znak odmazde zbog davnašnjeg ustanka, Kapitol svake godine nasumično odabire dvoje mladih predstavnika iz svakog okruga kako bi sudjelovali na Igrama gladi. Dijelom zabava za mase, dijelom taktika zastrašivanja podčinjenih okruga, Igre gladi prikazuju se putem televizije diljem Panema. Dvadeset četvero sudionika prisiljeno je ubijati svoje protivnike, a ostatak nacije dužan je Igre pratiti.

Kada 12-godišnja Prim bude izvučena kao predstavnica rudarskog okruga, njena starija sestra, šesnaestogodišnja Katniss, javit će se dobrovoljno kako bi je zamijenila. Katniss i njezin suborac Peeta, sin pekara čije se borilačke vještine naoko mogu mjeriti s onima štruce kruha, suprotstavit će se predstavnicima drugih okruga, među kojima su i Karijeristi, borci daleko snažniji od njih, koji za taj nastup treniraju cijeli svoj život.

To je, ukratko, sadržaj prve knjige iz trilogije “Igre gladi” Suzanne Collins, svjetskog bestelera koji je dosad prodan u 26 milijuna primjeraka. Amerikanka Suzanne Collins, koja danas ima 50 godina, kći je američkog vojnika koji je služio u Vijetnamskom ratu. Možda to dijelom objašnjava njezinu fascinanciju ratničkim igrama. Karijeru je započela 1991. pišući za dječje televizijske emisije. Autorica je “The Underland Chronicles”, dječjeg serijala koji je pronašao inspiraciju u “Alisi u zemlji čudesa” - napisala je pet knjiga između 2003. i 2007. godine. No pravu će čitateljsku glad izazvati u rujnu 2008., kada je objavljen prvi dio trilogije “Igre gladi”, bestseler The New York Timesa koji će se na ljestivici najprodavanijih zadržati dulje od 60 tjedana u kontinuitetu.

Drugu knjigu iz trilogije, “Plamen”, Collins je na engleskom jeziku objavila 2009. godine, a treću, “Šojka rugalica”, 2010. godine. U “Plamenu” šesnaestogodišnja Katniss Everdeen i sin pekara Peeta Mellark, pobjednici 74. Igara gladi, kreću na pobjedničku turneju po dvanaest okruga, ali se vrlo brzo pokaže da Katniss, prkoseći Kapitolu i njegovim nesmiljenim pravilima, ipak nije Peeti, sebi i njihovim obiteljima pobjedom zajamčila život u sigurnosti i obilju. Sve su glasnije priče o pobuni protiv moćnika, a izgleda kako su mladi suborci postali njezina zaštitna lica. Kapitol će to, naravno, razgnjeviti, pa se Kapitol želi i osvetiti. U “Šojki rugalici”, završnom dijelu trilogije, Katniss Everdeen je Igre gladi preživjela već dvaput, no iako se uspjela izvući iz krvave arene, još nije sigurna. Uz nju je njezin prijatelj Gale, ali ne i Peeta kojeg predsjednik Snow drži kao taoca, dok se Panemom širi požar pobune…

Trilogija je Suzanne Collins 2010. godine osigurala mjesto na Timeovoj listi najutjecanijih osoba, a u ožujku 2012. godine online knjižara Amazon objavila je da je Collinsičina trilogija postala najprodavanije izdanje među svim Kindleovim knjigama. U međuvremenu, snimljen je i prvi film koji je svoju premijeru doživio lani, a u njemu naslovnu ulogu, onu Katniss Everdeen, tumači netipična holivudska zvijezda Jennifer Lawrence (ove je godine osvojila Oscara za glavnu ulogu u filmu “Silver Linings Playbook”). Jennifer Lawrence popularnost je osvojila neposrednošću i za holivudske pojmove rijetko zdravom osobnošću - ne dopušta da joj nameću imperativ mršavosti (često se izruguje tome što je Hollywood smatra predebelom za glumicu…), a u javnim nastupima je smotana, spontana i duhovita, što izaziva velike simpatije. Za 22. studenoga ove godine najavljena je premijera drugog nastavka, snimljenog prema “Plamenu”, dok će treća knjiga, “Šojka rugalica”, biti razlomljena u dva filma - prvi je predviđen za 2014., a drugi za 2015. godinu.

Već nakon prvih par pročitanih rečenica ili pogledanih kadrova filma, jasna je popularnost “Igara gladi” - priča je napeta, uzbudljiva, dobro ispričana i pomalo adiktivna. U inspiraciji se oslanja na grčki mit o Tezeju i Minotauru, ali i gladijatorske igre u starome Rimu. Uostalom, na jednom mjestu u “Šojki rugalici” sasvim jasno se kaže kako su okruzi Panema bili mirni sve dok im je Kapitol osiguravao kruha i igara (naziv Panem i dolazi od latinske izreke Panem et circenses).

U mitu o Tezeju i Minotauru, da podsjetimo, Androgeja, Minosova sina, ubili su Atenjani, ljubomorni na njegove pobjede na Panatenskom festivalu, Egejovim igrama, gdje je svaki put pobijedio. Da bi osvetio sinovu smrt, Minos je zaratio s Atenom. Zahtijevao je da se sedam atenskih djevojaka i mladića (izabranih izvlačenjem slamki) žrtvuje Minotauru svakih devet godina (ili prema nekim izvorima svake godine). Kad se treće žrtvovanje bližilo, Tezej se dobrovoljno javio da će ubiti čudovište. No, Arijadna, Minosova kći, zaljubila se u Tezeja i pomogla mu da izađe iz Labirinta davši mu klupko vune kojim je slijedio vlastiti trag. Tezej je ubio Minotaura magičnim mačem koji mu je dala Arijadna te je pustio ostale Atenjane iz labirinta. Collins dosta jasno kaže, u jednom od svojih intervjua, kako je Katniss Everdeen zapravo futuristička verzija Tezeja, a tom je logikom, valjda, Peeta njezina Arijadna.

Collins kaže da je čak i kao dijete bila šokirana okrutnošću tog mita, jer je Kreta, kao i Kapitol, slala vrlo jasnu poruku - nećemo ubiti vas, ubit ćemo vašu djecu, jer to više boli. Asocijacija na gladijatorske igre u Rimu, modernim je jezikom prevedena u gledanje reality showova, jer Igre gladi su upravo to - veliki reality show koji je, nakon 74 godine održavanja, u tolikoj mjeri postao normalan, i istodobno nadrealan, da stanovnici Kapitola, vladajućeg okruga, na nekoj razini zapravo nisu svjesni očitoga - da u areni djeca doista ubijaju djeca. Na ideju za “Igre gladi” Suzanne Collins je došla gledajući neki reality show u kojem su se djeca doista “igrala” rata.

U tom smislu, “Igre gladi” su dobra referentna točka današnje društvene klime - šokirani smo nasiljem u trilogiji i filmu, užasno nam je gledati prvo krvoproliće u areni, gdje u par sekundi bude ubijeno desetero djece, ali nimalo nismo šokirani brutalnošću reality showova koje gledamo svakodnevno. Istina, u njima nema ubijanja, ali ima nasilja u nevjerojatno maštovitim oblicima, najčešće u obliku psihičkog zlostavljanja i javnog poniženja. Pitanje je, naravno, i ne bismo li - da je kojim slučajem dozvoljeno ubijanje na malom ekranu - napeto gledali i takvu emisiju, jer već sada je vijest što je tko napravio u Big Brotheru (osobito ako uključuje seks!) čitanija od, primjerice, one o mogućem ratu između Sjeverne i Južne Koreje.

Trilogija “Igre gladi” nikako nije za djecu osnovnoškolskog uzrasta, iako moram priznati da ni sama ne znam gdje bih postavila dobnu granicu. Uz toliku količinu ubojstava, izdaja i ostalih ljudskih gadosti, “Igre gladi” bi prije bile namijenjene odraslom uzrastu, koji to valjda sve može probaviti, no imajući na umu da danas već djeca u osnovoj školi igraju kompjutorske igrice nabrijane “pucačinom”, pretpostavljam da je bilo “ispravno” pozicionirati je na tržištu kao literaturu za mlade, odnosno za starije tinejdžere. Možemo, naravno, sve ovo osporiti pa reći da djeca već čitajući grčke mitove, kojima su “Igre gladi” i inspirirane, nailaze na strahovite oblike mučenja i ubijanja, no treba naglasiti da su to ipak - mitovi. U “Igrama gladi” je previše stvarnosti ili barem previše toga što zrcali stvarnost, tako da čitatelj nema osjećaj da čita priču, nego da je život u Panemu doista nešto što je moguće zamisliti u skoroj budućnosti. “Igre gladi”, na toj razini, zapravo nisu distopija, prikaz zamišljene, mračne budućnosti. “Igre gladi” su metafora - današnjice.

Suzanne Collins nije od početka planirala da “Igre gladi” budu trilogija i to se, nažalost, u nastavcima i osjeća. Prvi dio je doista odličan, iako treba vremena da se čovjek privikne na činjenicu da ovaj SF govori o djeci koja ubijaju. No, vrlo brzo se naviknete, što je također jedna od stvari koja mnogo govori o nama i društvu u kojem živimo. Dapače, ima jedan “detalj” koji mi se čini užasno licemjernim: u “Igrama gladi” nema seksa, jer američki puritanizam, toliko prisutan u filmovima i literaturi, smatra da dvoje mladih ne smiju otići dalje od poljupca, ali je sasvim u redu da jedno drugome otkinu glavu.

Drugi i treći dio polako, ali sigurno tonu u histeriju i frenetičnost - ne može se osporiti da su uzbudljivi, ali je svega naprosto previše: previše progutanih suza, previše živčanih slomova, previše ubojstava, previše obrata, previše izdaja, previše Igara gladi. Najveći problem je što Katniss Everdeen koju smo zavoljeli u prvom nastavku više nije ista Katniss Everdeen koju pratimo u “Plamenu” i “Šojki rugalici”. U prvom dijelu joj se divimo jer je netipično žensko za suvremenu, mladenačku literaturu - neovisna je, hrabra, pomalo usamljena, ali plemenita i odvažna, i nema onih sladunjavih drama s dečkima koji svjetlucaju na suncu ili se preobražavaju u vukodlake. U drugom i trećem dijelu se pretvara u neku histeričnu kreaturu koja je stalno na rubu živčanog sloma. Sasvim nepotrebno i sasvim razočaravajuće.


 

 

Facebook komentari

Novo u katalogu