Kako smo živjeli Alana Forda? I zašto ga i dalje živimo na nadrealnom Balkanu?

Piše Ilina Cenov

Postoji li itko, na ovim našim balkanskim prostorima, tko nije čitao, a ako je mlađi, barem čuo, za kultni strip Alan Ford? Uz popularni su strip stasale generacije, a tko se jednom navukao na ovo specifično štivo, teško da se ikada mogao skinuti s te "droge"... Nedavno mi je u rukama osvanula odlična publicistička knjiga svestranog srpskog glazbenika, novinara i marketinškog stručnjaka s londonskom adresom, Lazara Džamića "Cvjećarnica u Kući cveća - kako smo usvojili i živeli Alana Forda". Džamić u ovoj nevelikoj knjizi vrlo interesantno i duhovito progovara o fenomenu zvanom Alan Ford, raščlanjujući razloge njegove goleme i gotovo nezamislive popularnosti na ovim našim prostorima.

Naime, jeste li znali da djelo talijanskog autorskog tandema, sjajnih Magnusa i Bunkera, nikada nije ozbiljnije zaživjelo nigdje drugdje osim u matičnoj Italiji i ex-Jugoslaviji? Nevjerojatno, ali istinito. Alan Ford nikada nije preveden na engleski jezik! U Francuskoj je doživio svega 12 izdanja, a primjerice u Brazilu sramotna tri! Svima nama, koji smo se ikada družili s Alanom Fordom, teško je povjerovati da su Broj Jedan, Debeli Šef, nosati Bob Rock, hipohondrični Jeremija, propali aristokrat Sir Oliver ili simpatično naivni Alan, osvojili naša srca, a istovremeno nisu došli ni blizu srca čitatelja dalje od brdovitog Balkana i Italije.

Zašto je taj nama kultni strip bio popularan samo u matičnoj Italiji, te zašto je na području bivše Jugoslavije bio ne samo popularan, već se uzdigao na nivo simbola ( a "moćni simboli imaju ukus istine")? Zašto smo "živjeli" Alana Forda? Zašto je on "došao i ostao i postao deo nas"? Na ova, kao i na brojna druga pitanja, koja si mi nismo mogli ni postaviti, živjeći u zabludi da je Alan Ford svjetska fora, odgovara nam Džamić u svojoj knjizi i pojašnjava nam zašto nas je osvojila simpatična skupina marginalaca i diletanata, tih tragično neuspješnih tajnih agenata, objedinjenih u Grupu TNT. Postoji mnoštvo razloga, o kojima, priznajem, mi koji smo čitali Alana Forda, zapravo nikada nismo ni razmišljali. I sada nam ih Džamić u svojoj sjajnoj knjizi servira, a jedino što mi možemo reći i učiniti je da se lupimo po čelu i kažemo: "Pa, daaaaa!"

Džamić nam u objašnjavanju nastanka same ideje za strip servira priču samog autora, koji povezuje Alana Forda i staru talijansku kazališnu tradiciju, poznatiju (doduše, rijetkima koji su pazili na satovima renesansne književnosti) kao Commedia dell'Arte. Autor knjige u lonac, koji se zove Alan Ford, fantastično ukuhava komunizam i kapitalizam, farsu, crtački stil i izraze lica naših junaka, kao i raznorazne onomatopeje (Puf! Pant! Umpa! Umpapa!), oblačiće pune konzervi, ogrizaka od jabuke i sveg ostalog, što nam zamjenjuje naše sočne balkanske psovke i različite skečeve, i sve ono što nas je, osim same radnje stripa, tjeralo na kioske.

U mnoštvu interesantnih činjenica, koje nam Džamić podastire, nekoliko ih je, koje su mi osobno posebno zapele za oko. Kao prvo, tu je autorova tvrdnja da smo mi na Balkanu živjeli jedan neobičan društveni sustav. Kako kaže, "naš prirodni društveni sistem nije ni socijalizam, ni kapitalizam nego nadrealizam. Nadrealna farsa ne kao magloviti umetnički pravac, već kao tvrda realnost".

Ovdje autor povezuje nadrealnu farsu Alana Forda (jer kako objasniti primjerice "fordovsku" juhu, koja nastaje tako da se preko gole kosti prelije malo vrele vode drugačije nego nadrealnom farsom?) i naš, tada jugoslavenski, specifičan nadrealni način života. Autor navodi čitav niz primjera iz stvarnog života tog doba, koji dokazuju tu nadrealnost koju smo zaista živjeli. Također, osvrće se i na jugoslavnesku kinematografiju, spominjući kultne filmove poput "Maratonaca" ili "Tko to tamo peva".

Svi mi, koji smo gledali spomenute neponovljive filmove, priznat ćemo da su scene u njima u najmanju ruku neobične, a nećemo pogriješiti i ako ih nazovemo nadrealnima. Zahvalna sam Alanu Fordu, ako je on razlog što smo do dan danas u nekim segmentima života još ostali u tom nadrealizmu, neobjašnjivom cijelom ostatku civiliziranog svijeta. Koliko je nadrealno kad moje dvoje djece od skoro sedam i skoro četiri godine po kući igra scenu s Čičom iz filma "Tko to tamo peva" i viče "Pusti me dole, zvaću decu. Deco-o-o-o..."? Ili, primjerice, vrlo aktualna (i sad već svima poznata) rečenica na navodnom engleskom jeziku naše uvažene političarke u Europskom parlamentu. Ili jedan poznati sportski djelatnik i njegove eskapade... Bez sumnje, još smo u nadrealnoj farsi. "Ta svakodnevna nadrealna i farsična poetika života našeg nasušnog jedan je od velikih razloga za takav jedinstven uspeh Alana Forda kod nas. AF je mentalni rođak našeg života." Ne mogu, a da se u potpunosti ne složim s ovom tvrdnjom!

Osim nadrealne farse, još jedan razlog popularnosti Alana Forda leži u upravo genijalnom prijevodu Nenada Brixyja. Kako tvrdi Džamić, Brixyjev je prijevod puno više od pukog prevođenja, gotovo da se radi o ponovnom pisanju stripa na domaćem jeziku. I upravo je taj Brixyjev hrvatski požnjeo golem uspjeh kod naših istočnih susjeda, koji su ga, u svojoj pretjeranosti, shvaćali jednostavno kao jezik farse... O popularnosti Brixyjevog prijevoda svjedoči činjenica potpune propasti izdanja Alana Forda sa srpskim prijevodom. Autor čak navodi i činjenicu da je Brixy, ne samo zaslužan za prijevod, već je i kao urednik zabavnih izdanja u Vjesniku od 1967. do 1974. godine, po nekim izvorima, zaslužan i za otkrivanje samog stripa i njegovo uvrštavanje u izdavački plan. Dakle, kako se čini, da nije bilo Brixyja ne bi se ni mi toliko smijali...

Naravno, uspjeh stripa svakako leži i u njegovim genijalnim autorima, Lucianu Secchiu (Bunkeru), zaslužnom za scenarij, te Robertu Raviolu (Magnusu), čija je ruka tako uspješno nacrtala i uvjerljivo prenijela Bunkerove skečeve na papir. Kako tvrdi Džamić, "Magnusova linija je bogata, gumasta, skoro pneumatska. Potezi tušem su masni, debeli, puni glatkih krivina... Sa tom i takvom linijom, u realističnoj formi, Magnus je kreirao galeriju potpuno nadrealnih i grotesknih likova i stanja svesti..." I zaista, osebujni izgled i facijalne ekspresije likova, taj savršeni "balans realnog i karikaturalnog", uz, jasno, fantastične Bunkerove skečeve, također su jedan od razloga zašto nam je AF tako ušao pod kožu...

"Cvjećarnica u Kući cveća" je zaista jedna neobična i nesvakidašnja knjiga. Nemojte se bojati njezina publicističkog karaktera. Ona niti je duga, niti strašno ozbiljna, niti nedaj Bože, dosadna. Upravo suprotno. Njezin autor progovara o jednom nevjerojatnom fenomenu vrlo nepretenciozno i duhovito. On priznaje u jednom intervjuu kako mu je "grupa TNT u istoj mjeri dio odrastanja i života koliko i naš jezik, naša jela ili naša kava". Knjiga je prepuna interesantnih podataka i bogatih poveznica. Primjerice, nije li apsurdno da je Jugoslavija imala svoju inačicu neprikosnovenog šefa grupe TNT, koji se nije nikako zvao, a svi smo ga znali pod imenom Broj Jedan, u vidu jednako tako neprikosnovenog Tita, a da je taj naš "Broj Jedan" pokopan skoro pa u cvjećarnici?

Razveselit će nas i nostalgično podsjetiti na doba kad smo hrlili na kioske i činjenica da je knjiga prepuna skečeva iz samog stripa. Svi mi, koji smo ikada imali Alana Forda u svojim rukama, a još više oni, koji su zakasnili s čitanjem ovog legendarnog stripa, a o njemu su slušali od starijih i mudrijih, trebali bi pročitali ovu knjigu, jer ova knjiga objašnjava cijelo jedno vrijeme, i taj fenomen (i simbol) popularne kulture. Ukoliko želite saznati zašto su junaci ovoga stripa zasigurno najcitiraniji junaci na ovim našim područjima, znate što vam je činiti. Sorry, Krleža, ali uz Alana Forda jednostavno nisi imao šanse...

 

Facebook komentari

Novo u katalogu