Zašto ljubav boli? Neočekivani odgovori koje nam je pružila sociologija

Piše Tanja Tolić

Da ljubav boli oduvijek je poznato. Muškarci su ratovali zbog nje, žene bježale u samostane, pjesnici su patili, a glazbenici bili spremni učiniti baš sve za nju. No, znanstvenici vjeruju da ljubav nikada nije boljela više nego danas. Štoviše, rijetko tko je u današnje vrijeme pošteđen raznoraznih agonija intimnih veza pa smo tako, primjerice, u potrazi za princom na bijelom konju obično prisiljeni poljubiti nebrojeno mnogo žaba krastača, često se upuštamo u sizifovski mukotrpne internetske potrage za partnerom ili se sami vraćamo kući nakon provoda u baru, sa zabave ili spoja naslijepo. Uspijemo li naposljetku uspostaviti vezu s nekim, našim agonijama nije kraj: često podliježemo dosadi, tjeskobi ili ljutnji, ubrzo slijede bolne svađe i sukobi, a onda u konačnici i prekid ili rastava braka, što obično pobuđuje konfuziju, nedostatak samopouzdanja i depresiju.

"Ovo su tek neki od načina kako je potraga za ljubavlju prerasla u zastrašujuće mučno iskustvo kojeg je rijetko tko danas, bilo muškarac ili žena, pošteđen. Kad bi sociolozi uistinu mogli čuti glasove muškaraca i žena koji su u potrazi za ljubavlju, dočekala bi ih duga i glasna litanija uzdisaja i stenjanja", piše svjetski priznata sociologinja Eva Illouz u svojoj fascinantnoj knjizi "Zašto ljubav boli" (Planetopija, 2012.).

Ako ste i vi iskusili agoniju intimnog odnosa, "Zašto ljubav boli" Eve Illouz odgovorit će vam na mnoga zbunjujuća ljubavna pitanja. Eva Illouz je svjetski priznata sociologinja i stalna profesorica na Hebrejskom sveučilištu u Jeruzalemu. Također je gostujuća profesorica na Sveučilištu Princeton, te na École des hautes études en sciences sociale u Parizu i Wissenschaftskolleg zu Berlin. Autorica je nekolicine svjetskih bestselera, a nedavno je proglašena i jednom od deset najznačajnijih mislilaca 21. stoljeća.

U "Zašto ljubav boli", zapravo sociološkoj studiji, Illouz tvrdi da ljubavne boli nisu isključivo posljedica naših ranjenih psiha, nego, naprotiv, uzrok te boli pronalazi u Hollywoodu, kapitalizmu i internetu koji su izazvali posvemašnji kaos u našim ljubavnim životima, a nas pretvorili u - potrošače ljubavi, jer se ljubav počela percipirati kao jedini izvor sreće. Pritom smo autonomnost i individualizam uzdigli na pijedestal zbog čega smo postali poput kompulzivnih kupaca koji neprestano uspoređuju ponudu i traže bolji odabir na tržištu ljubavi.

Feminističke spisateljice i filozofkinje, piše Illouz, već dugo osporavaju popularno vjerovanje u ljubav kao jedini izvor sreće i psihološko individualističko razumijevanje ljubavnih patnji. "Suprotno popularnoj mitologiji, tvrde da romantična ljubav nije izvor transcendentnosti, sreće i samoostvarenja nego predstavlja jedan od glavnih uzorka podjele između muškaraca i žena, kao i jedan od kulturoloških običaja prema kojemu se žene navodi da prihvaćaju (i 'vole') svoju podređenost muškarcu. Naime, kad su zaljubljeni, muškarci i žene nastavljaju još više produbljivati duboke razlike koje karakteriziraju njihove identitete: citirajući slavnu Simone de Beauvoir, čak i u ljubavi muškarci zadržavaju svoju suverenost, dok su žene sklone predaji. U svojem kontroverznom djelu The Dialectic of Sex (...), Shulamith Firestone otišla je korak dalje: izvor muške moći i energije u društvu upravo je ljubav koju im žene kontinuirano pružaju, što govori da je ljubav gradivni materijal od kojeg se istesalo zdanje muške dominacije. Romantična ljubav ne samo da prikriva klasnu i spolnu segregraciju nego je, štoviše, i omogućuje", prenosi Eva Illouz.

Nije, naravno, oduvijek bilo tako i nije, naravno, isključivo tako. Feministička teorija je, uostalom, samo jedna od teorija, a Illouz se doista u knjizi trudi dati pošten pregled naših ljubavnih patnji, bez obzira na spol i ulogu. U razdobljima kad je patrijarhat bio daleko moćniji nego danas, piše, ljubav je igrala nevažniju ulogu u subjektivnosti muškaraca i žena. Štoviše, kulturološka važnost ljubavi povezuje se s padom, a ne s porastom, muške moći u obitelji i razvojem ravnopravnih i simetričnijih međuspolnih odnosa. Patrijarhat je, pored toga, dugo igrao (i još ponegdje igra) središnju ulogu u objašnjavanju strukture međuspolnih veza i sablasne opčinjenosti koju heteroseksualnost još uvijek izaziva, ali sam po sebi, ističe Illouz, ne može objasniti čudesan utjecaj koji ideal ljubavi danas ima na muškarce i žene.

Odgovore Illouz traži razmatrajući kako se mijenjalo svjetsko društvo. "Još od tog čudesnog perioda koji je obilježio prijelaz iz sredine 19. u 20. stoljeće sociologija se bavi istim opsesivnim pitanjima: Hoće li propadanje vjere i zajednice ugroziti društveni poredak? Hoćemo li moći živjeti smislen život u izbivanju svetosti? Štoviše, Maxa Webera mučili su problemi kojima su se bavili i Dostojevski i Tolstoj: ako se više ne bojimo Boga, što će nas učiniti moralnima? Ako se više ne prepuštamo i nismo vođeni svetim, kolektivnim i obvezujućim značenjima, što će naš život učiniti smislenim? Ako se pojedinac, a ne Bog, nalazi u središtu moralnosti, što će se dogoditi 'etici bratstva', pogonskoj sili svih vjera? Sociologiji je, stoga, od samih početaka glavno zvanje bilo utvrditi značenje života nakon smrti religije."

Modernost nas je, naime, piše autorica u "Zašto ljubav boli", otrijeznila od moćnih, ali slatkih zabluda i iluzija koje su naše bijedne živote činile podnošljivima. Bez tih fantazija, počeli smo živjeti život ne predajući se višim principima i vrijednostima, bez žara i ekstaze izazvanih svime što je sveto, bez junaštva svetaca, bez sigurnosti i urednosti Božjih zapovijedi, ali ponajprije bez fikcija koje su pružale utjehu i uljepšavale stvarnost.

Anthony Giddens i drugi, piše Illouz, ističu da je ljubav odigrala ključnu ulogu u izgradnji ženske autonomije, do čega je došlo zahvaljujući činjenici da je u osamnaestom stoljeću kulturološki ideal romantične ljubavi, odsječen od vjerske etike, nalagao ženama kao i muškarcima da slobodno biraju predmet svoje ljubavi. "Sentimentalna književnost i osamnaestostoljetni romani dodatnu su naglašavali tu kulturološku tendenciju jer je ideal ljubavi koji su promicali pridonosio, u teoriji i praksi, uznemiravanju moći koju su roditelji, posebice očevi, imali nad brakom svojih kćeri. Dakle, može se reći da je ideal romantične ljubavi bio bitan pokretač ženske emancipacije utoliko što je bio pokretač individualizacije autonomije, koliko god ta emancipacija bila spiralna."

Illouz u knjizi iznosi smionu pretpostavku: preobrazba koju je izbor partnera doživio srodna je procesu kojim je Karl Polanyi opisao ekonomske odnose, a koji je prozvao "velikom preobrazbom". Spomenuta "velika preobrazba" ekonomskih odnosa tiče se procesa kojim je kapitalističko tržište iz društva i moralno/normativnih okvira iskorijenilo ekonomsko djelovanje, kojim je organiziralo ekonomiju u obliku samoregulirajućih tržišta i na kraju je pretpostavilo društvu. Dakle, ekonomija nije u funkciji društva, nego je društvo u funkciji ekonomije. Na jednak način se samoregulirala i ljubav, također u - tržište. "Moderni kriteriji evaluacije predmeta ljubavi oslobodili su se javnih i zajedničkih moralnih okvira, a spomenuto se dogodilo zbog preobrazbe kriterija izbora partnera, koji su postali fizički/seksualni i emocionalni/psihološki, kao i zbog preobrazbe samog procesa odabira partnera, koji je postao subjektivniji i individualiziraniji", piše Illouz.

Velikoj ljubavnoj revoluciji, koja se odigrala paralelno s industrijskom i ekonomskom revolucijom, pripomogla je pojava masmedija koji su počeli definirati kriterije privlačnosti i vrijednosti kroz razvoj potrošačke kulture. Dvadesetih godina prošloga stoljeća američki kapitalizam prestao je zahtijevati neumoljivu radnu etiku i askezu s ciljem akumulacije kapitala i izgradnje industrijske infrastrukture. Umjesto toga, korporativnim vođama trebali su potrošači. A etika koja je ohrabrivala kupovinu potrošačkih dobara, piše Illouz, ujedno je poticala i prihvaćanje užitka, udovoljavanje vlastitim prohtjevima i osobno zadovoljstvo, što se vrlo lako moglo prevesti i u sferu seksa. "Potrošačka kultura stavila je želju u samo središte subjektivnosti, a seksualnost je postala, u neku ruku, generalizirana metafora želje."

Odjednom - iako se, naravno, promjena nije dogodila preko noći - pri odabiru partnera, kao krajem 19. stoljeća, više nije bila važna njegova moralnost, čistoća karaktera, materijalna sigurnost, ugled u društvu, nego je postalo bitno koliko je partner privlačan. Tjelesna privlačnost postala je najznačajniji pokazatelj dopadljivosti, dok čimbenici poput obrazovanja, inteligencije i različitih osobina nisu imali nikakve veze sa stupnjem dopadljivosti. U opsežnoj pedesetogodišnjoj studiji trendova koji određuju kriterije izbora partnera, David Buss i njegovi suradnici pronašli su uvjerljive dokaze da u posljednjih pedeset godina u SAD-u seksualna privlačnost kao kriterij izbora partnera konstantno dobiva na važnosti, i za muškarce i za žene. Drugim riječima, važnost tjelesne privlačnosti očito je porasla s ekspanzijom medija, kozmetičke i modne industrije, koje su najviše koristile seksualnost kao sredstvo reklamiranja svojih proizvoda u svrhu prodaje.

Erotičnost je, paradoksalno, donijela i novi stupanj slobode. Nekad je, za ženu ili muškarca, bilo itekako bitno kojoj klasi pripada - što su bili više pozicionirani na društvenoj ljestvici, to su i njihove prilike za dobar brak bile veće. Uvođenjem seksualnosti kao primarnog kriterija odabira, svi su postali jednaki - odnosno, prestale su postojati klase, pa su i siromašne, ali dopadljive žene i muškarci mogli početi slobodno maštati i osvajati bogate ili ugledne pripadnike društva. Princeze i prinčevi više im nisu bili nedostupni.

"Treći i možda najočitiji učinak mnogobrojnih kriterija izbora ima veze s činjenicom da se seksualnost legitimizirala u nešto što je samo sebi svrha i što nema veze s brakom, a to je moguće vidjeti u pojavi kategorije 'seksualna iskustva', u kojoj se seksualni život odvojeno i autonomno od emocionalna života sve češće živi i doživljava. (...) Štoviše, erotičnost ukazuje na udaljavanje seksa od emocija, jer je većina emocija organizirana i proizvode ih moralni okviri, a erotičnost se predstavlja kao samostalna kulturološka kategorija i ponašanje koje nije moralno propisano", naglašava Illouz.

Posljedica toga je da erotičnost proces zaljubljivanja u potpunosti čini subjektivnim, a seksualna privlačnost ili kemija postaju zloglasno nepodložne objektivnim kriterijima, unatoč kriterijima ljepote koji jesu postali standardizirani. Uz to, erotičnost čini privlačnost sve više ovisnom o ikonama i vizualnosti, i stoga je u konfliktu s racionalnim kriterijima koje je moguće jezično formulirati. Zahvaljujući smrti formalnih mehanizama endogamije, a kroz preobrazbu i individualizaciju seksualnih običaja te intenzivnu valorizaciju seksa i ljepote putem medija, dvadeseto stoljeće posvjedočilo je stvaranju novog kapitala koji je cirkulirao seksualnim terenima, a koji je moguće nazvati "erotskim kapitalom". U najjednostavnijem i najmuževnijem obliku, erotski kapital je očit u kvantiteti prikupljenih seksualnih iskustava.

Cijelo jedno poglavlje knjige Illouz je posvetila (muškom) strahu od vezivanja te različitim načinima na koji muškarci i žene poimaju ljubav i veze. I ovdje Illouz razmišlja izvan uvriježenih obrazaca, sugerirajući da strah od vezivanja možda uopće nije strah od vezivanja nego posljedica - ambivalentnosti. Naime, moderno doba i besklasno društvo, koji su stvorili univerzalno ljubavno tržište, na kojem svi mogu birati sve, stvorilo su i novu arhitekturu izbora u kojoj se pojedinac, potencijalno, suočava s neizmjerljivim brojem mogućih partnera. Veliki izbor smanjuje intenzitet vezivanja, oslabljuje osjećaje, ali i zamagljuje značenje osjećaja - je li to prava ljubav?, želim li ostatak života provesti s njim?, želim li nastaviti ovu vezu ili istraživati sebe u novima?, volim biti s tobom, ali ne mogu ti se u potpunosti predati... U modernom društvu počeli smo birati između ljubavi i autonomije, brige i samostalnosti, a ta "hladna ambivalenost" - bez čvrstih osjećaja u pogledu toga tko smo - naše je djelovanje pretvorila u nesigurno, hromo i krnje.

Ta neodlučnost može zablokirati djelovanje: abulija, nedostatak volje ili inicijative, pravi je problem, dok ambivalentnost predstavlja doživljenu bol. Kako se želja ne može fiksirati na jedan jedini predmet i ne može se domoći onoga za čime žudi - ako uopće zna jasno definirati za čime žudi - sama postaje podijeljena. U svjetlu povijesti razvoja slobode moguće je reći, piše Illouz, da smo se s borbe za slobodu prebacili na poteškoću biranja, pa čak i na pravo neodabira.

Konačno, romantična ljubav pretvorila se u modernosti u zahtjev za priznanjem ranjivog sepstva. Osjećaj osobne vrijednosti, tvrdi Illouz, koji omogućuje ljubav u modernim vezama od posebne je važnosti upravo zato što se poteškoća utvrđivanja osjećaja osobne vrijednosti u suvremenom individualizmu dovodi u pitanje jer se zamjetno povećao pritisak za vlastitim diferenciranjem i osjećajem vlastite jedinstvenosti. Drugim riječima, kakvu god je subjektivnu validaciju ljubav omogućavala u prošlosti, ta validacija, naglašava, nije igrala društvenu ulogu i nije zamjenjivala društveno priznanje. Uloga koju igra (ljubavno) priznanje također je zaslužna za pojavu ontološke nesigurnosti. "Potreba za onim što Marion naziva 'uvjerenjem' osobito dolazi do izražaja kad su uvjeti koji jamče priznanje nesigurni i krhki. Doista, moderna kulturološka opsjednutost 'samopoštovanjem' tek je izraz poteškoća koje sepstvo doživljava pokušavajući pronaći sidro ontološke sigurnosti i priznanja", naglašava Illouz.

Svojevrstan je to paradoks: jer nikad u povijesti nismo više žudjeli za autonomijom i samostalnošću, a istodobno nikad nismo više žudjeli za priznanjem. Drugi je paradoks što izostanak tog priznanja sve manje izaziva bijes prema onome tko ga je uskratio, a sve više osjećaj krivice jer smo - nedostatni, manjkavi. Banalizirano, sami smo si krivi što nas ne vole ili, još gore, da smo vrijedni ljubavi, zar ne bismo već bili s nekime? U tome je, opet paradoksalno, ključnu ulogu odigrala znanost koja je osmišljena da nam - pomogne.

"Klinička psihologija odigrala je ključnu ulogu ističući (i znanstveno potkrepljujući) ideju da ljubav i ljubavne neuspjehe valja objasniti psihičkom prošlošću pojedinca i da se, upravo iz tog razloga, oboje nalazi pod njegovom ovlašću. Iako je cilj frojdijanska poimanja nesvjesnog razrješenje tradicionalnih pojmova odgovornosti, upravo je psihologija odigrala ključnu ulogu u prebacivanju sfere ljubavnog i erotskog u okvire osobne odgovornosti pojedinca."

Iako patrijarhat, kao oblik zajednice, nije više toliko dominantan, kultura patrijarhata i dalje je duboko ukorijenjena u našem društvu, pa od te ontološke nesigurnosti - da ne znam tko smo i patimo jer nas netko ne voli - mnogo više pate žene, nego muškarci. Muškarci, naime, i dalje dominantno kontroliraju seksualnu sferu, pa je i proces priznanja ne samo spolno podijeljen, nego, štoviše, može izražavati i temeljnu društvenu podjelu između muškaraca i žena jer za razliku od Hegelove dijalektike gospodara i sluge, a u kojoj gospodara može prikladno prepoznati autonomni sluga, muškarci trebaju priznanje žena u manjoj mjeri nego što je ženama potrebno priznanje muškaraca. To je stoga što, piše Illouz, čak i u osporavanom patrijarhatu, i muškarci i žene trebaju priznanje - drugih muškaraca.

Sve ovo objašnjava ne samo zašto smo ljubav u tolikoj mjeri romantizirali, nego zašto smo je i mistificirali do te mjere da nam o njoj ovisi život. Iz ovih je razloga ljubavna patnja veća nego ikada. Ipak, naglašava autorica na kraju, "ni u kojem smislu ne tvrdim da je moderna ljubav uvijek nesretna ili da ljubav u viktorijansko dobra predstavlja bolju opciju". Htjela je, kaže, olakšati ljubavnu patnju i pokazati kako strahovi i razočaranja, koji su sastavni dijelovi mnogobrojnih ljubavnih iskustava, svoje uzorke imaju u društvenoj reorganizaciji.

"Osim što danas postoje mnogobrojni oblici sretne ljubavi, oni su jednako moderni u svojoj sreći koliko i u svojim patnjama. Ravnopravnost, sloboda, potraga za seksualnim zadovoljenjem, manifestacija brižnosti i autonomije koja ne pravi spolne razlike - sve su to odrazi ispunjenih obećanja moderne ljubavi i intimnosti. Kad muškarci i žene, u heteroseksualnim i homoseksualnim vezama, ispunjavaju takva obećanja, vjerujem da su njihove veze sretne ne samo zato što su prilagođene normativnim uvjetima modernosti nego i zato što reproduciraju ideale koji su normativno superiorni idealima iz prošlosti", zaključuje Illouz.




 

Facebook komentari

Novo u katalogu