Iva Ušćumlić Gretić - Moj roman 'Duhovi' nije daktilografija, ali priče o nasilju jesu stvarne

Piše Tanja Tolić
Snimila Tessa K.


"I samo je prvi put težak, samo je prvi šamar bolan kad ruka poleti, svaki je sljedeći već lakši, prestaješ se pitati je li tako ispravno i jesi li to ikad htio napraviti, i sad je udara, jedan šamar, drugi, treći i mirnija je, počinje disati, a težak se i kiseo miris širi prostorijom. Mokraća. Podiže joj suknju i gleda, i stvarno, mala se popiškila i mokraća joj se cijedi niz noge po parketu, a mala stoji zgrčena, uvučena u sebe i suze joj se slijevaju niz obraze bez glasa. Kao kakvo uplašeno šteno..."

Zlostavljanje nije rezervirano samo za muškarce. U "Duhovima", romanu prvijencu Ive Ušćumlić Gretić (35), koji ovih dana pobire hvalospjeve kritike i publike, nema klišeja. Jedan od najgorih zlostavljača je - jedna majka, koja svoju malu kći, nakon što je divljački istuče, pošalje u školu popišanu.

U 120 stranica gusto prelomljenog teksta Iva je uspjela ispisati anatomiju hrvatskog nasilja i sasvim dekonstruirati mit o obitelji kao temelju društva. O četiri sveta hrvatska zida u kojem žive tata, mama, brat i sestra - recimo - a među njima vlada ljubav i poštovanje.

Možda u knjigama.

Ali ne ovoj, jer ova sasvim realno opisuje kakav je to točno bio život u socijalizmu, 80-ih u Jugi, kad je svatko brinuo svoja posla i nije se petljao u tuđi život, iako su svi jako dobro znali što se događa u tuđa četiri zida. To je bilo vrijeme u kojem je pljuska bila sasvim legitimna odgojna metoda. Ne da djeca nisu nazivala Plavi telefon, nego Plavi telefon uopće nije postojao. Dapače, da ste se tad pokušali pobuniti zbog batina, jer su batine - kaže konvencija o pravima djeteta - zapravo zlostavljanje djece, a roditelji koji pljuskaju trebaju biti kažnjeni prema zakonu, dobili biste još jednu za uho jer se pravite pametni. Sveta mantra naših roditelja, dok smo mi bili djeca, glasila je: "Dok živiš sa mnom, u moja četiri zida, ponašat ćeš se onako kako ti ja kažem."

Asfalt pod nogama je vruć, prži. Iva i ja sjedimo u sjeni, rukama iscrtava granice. Na istoku je to bila zgrada Hrvatske lutrije, na zapadu Savska cesta. Na jugu se kretala sve do autoputa, na sjeveru do Proleterskih brigada, današnje Vukovarske. Pokušavamo pogoditi koliki je to zapravo radijus kretanja. Pola kvadratnog kilometra? Kvadratni kilometar?

Koliko god bilo, taj potez iz njezinog djetinjstva bez sumnje ima najvišu stopu incidencije nasilja.

"Zapravo, ti si živjela u Vrbičkom trokutu...", zezam je.
"Pa, malo da...", odgovara.

Temperatura je toliko visoka da toplina isijava iz asfalta dok zamišljamo Vrbik iz njezinog djetinjstva.
Iz obližnje kafića dopire vodena para koja rashlađuje goste. Osim što ne izgleda kao para.

Nego više kao ektoplazma.
Kao duhovi.

U trenu, više nismo danas i ovdje, nego u 1986. Godini kad se dogodila Černobilska katastrofa, a oko nas, u omari, na uzavrelom zagrebačkom asfaltu, izniču Marijana Savić i njezina kći Ana, Rajka i njezina kći Tamara, Fanika, Ksenija i Džo koji noću pijan šakom udara po vratima, Slavko i Dubravka, Slavica koja čeka da joj se suprug, novinar, vrati iz Rusije i Branko... Branko, od kojeg se okreće želudac, koji je počinio nezamislivo zlodjelo, toliko strašno da će dvadeset i šest godina kasnije završiti skokom s nebodera na Knežiji... Likovi iz njezinog romana.

Jesam li spomenula silovanje djeteta? Batinjanje, uvrede, besmislenu smrt jednog dječaka, preljub, zanemarivanje? Silovanje u braku? Njezina knjiga, kaže, nije daktilografija, ali sve priče jesu stvarne, u smislu da su likovi amalgami stvarnih ljudi i situacija.

Nasilje koje opisuje nije izmišljeno. Primjerice, jedna od najpotresnijih scena je ona u kojoj suprug zlostavljač siluje ženu dok je djeca dozivaju iz sobice jer im treba pomoć, i dok je drži bijesan, i nabija i udara, i gore i dolje, shvati da djeca stoje na vratima kuhinje i promatraju što čini. "A što vi gledate, koju pičku materinu?", zaurla i krene prema njima, ali se majka, netom silovana na podu kuhinje, u sekundi pribere i stane između zlostavljača i djece, grli ih, mazi po kosi i gura u sobu prije nego i oni dobiju svoga boga.

Iva Ušćumlić Gretić (35), meni samo Iva, jer ju znam više od 15 godina, moja nabolja frendica iz mladosti i bivša cimerica, koja je u međuvremenu postala novinarka, Markova žena, Vanjina mama i, konačno, spisateljica, vodi me kroz krajolike svog prvog romana, pa smo i mi, nekako, postale duhovi.

Hodamo u mislima Vrbikom na kojem je odrasla, kamo sam po nju dolazila kad smo išle van, a njezina mama nas je premjeravala pogledom kao da pokušava procijeniti hoćemo li upasti u neku nevolju. Da, upasti. Bez brige, naći ćemo je!

Razgovor počinjemo onako kako počinju svi naši razgovori otkako smo odrasle i postale ozbiljne - drugim riječima, radimo, kupile smo stanove, sad imamo love (uglavnom), a ona ima i sina od devet i pol godina. Počinje premjeravanjem.

Potežem joj majicu, zavirujem među lopatice, podižem ruku, a ona mi pokazuje rebra. Ne, nismo poludjele. Gledam nove tetovaže.

Prvu je napravila kad smo bile u ranim dvadesetima. Dva delfina u skoku na lijevom ramenu. Biotetovaža s rokom trajanja od tri godine. U međuvremenu je prošlo 15 godina, a tetovaža je još tu.

Na desnoj lopatici sada ima pero za pisanje iz kojeg izlijeću ptice. Na lijevoj podlaktici ima notno crtovlje koje ide u venu. Ili, izlazi iz vene. Ovisno već o tome kako shvaćate glazbu. Sjetim se priče o toj tetovaži i počnem se smijati.

Ide ovako: s friškom tetovažom, Iva odlazi na nedjeljni obiteljski ručak na kojem je i baka. Baka ugleda tetovažu, ne izusti ni riječi, nego pljune na prst i pokuša je obrisati. Ali ne ide. "Ići će s rakijom", kaže baka uvjereno.

Na ključnoj kosti, s desne strane, Iva sada ima ispisane riječi "burn, burn, burn". Kerouacov citat iz njegovog autobiografskog romana "Na cesti": "...because the only people for me are the mad ones, the ones who are mad to live, mad to talk, mad to be saved, desirous of everything at the same time, the ones that never yawn or say a commonplace thing, but burn, burn, burn..."

Gledam je i mislim si kako zapravo nema šanse da se ona ikada izgubi. A ako se i izgubi, na njoj su upute kako da (ju) se vrati doma. Njezine tetovaže su njezina topografska karta. Na tetovažama, naime, lijepo piše sve što joj je važno - pisanje, strast, muzika, sloboda i avantura.

Konačno, svoja lijeva jedra, "ovaj rebra", ispravlja se uz smijeh, planira posuditi brodu. Jedrenjaku.

Brod nije samo simbol mora, nečega što je puni, niti metafora sna da će se jednog dana ukrcati na jedrilicu i na njoj oploviti svijet.

Mnogo prije nego je financijska kriza pogodila Hrvatsku, Iva je imala svoju osobnu egzistencijalnu krizu. Radila je u brojnim novinama, mijenjala redakcije, malo bila urednica, malo novinarka. Nije uvijek bilo lako i često bi, nakon teških dana, znala sjesti u auto s frendom Tomom, pa bi se vozikali, lijevo i desno, bez nekog plana, da razvodne razočaranja. Ona bi nekad "kukala", a on ju je tješio time da je njena situacija nalik onoj koju prolaze jedriličari dok vježbaju na suhom. Podižeš jedra na sigurnome i pripremaš se, dok ne stignu pravi vjetar i prava oluja.

A onda je došlo to ljeto kad je ostala bez posla i završila radeći kao konobarica.

"Tad sam baš bila gladna. Zovem svog frenda Toma i kažem mu: 'Je li sad oluja? Je li ovo vjetar? Je li sad vrijeme da dignem jedra?'. A on mi odgovara: 'Nije, još vježbaš'", priča mi.

To s olujom i jedrima ponovilo se još nekoliko puta. Zaredale su joj se teške godine.

A onda je Tomu krajem prošle godine, kad ga je dovršila, poslala rukopis romana, a Tom je rekao: "E, sad diži vjetra i gurni brod u more!"

Za pisanje je, zaključujemo, zapravo vježbala živeći život. Dugo si, kaže mi, nije htjela priznati koliko joj pisanje znači - bilo ga je lakše nazivati hobijem i pisati blog, onako usput.

Bilo ju je frka, priznaje. "Dok maštaš o pisanju, zapravo ga ne možeš... pa usrati, nema bolje riječi. Jer ga zapravo ne pokušavaš živjeti, pa ne znaš jesi li dobar ili loš. Dugo nisam kužila koliko me zapravo košta to odustajanje od mog životnog sna. Umjesto toga sam pisala blogove, dugačke mejlove prijateljima, a u džepovima skupljala papiriće na kojima bih zapisivala usputne rečenice. E, sad, ako stalno pišeš, a ja sam stalno nešto pisala, onda si valjda pisac, zar ne? Ali, k vragu, nisi ništa objavio... Zašto? Čega se bojiš?", prepričava mi svoj tok misli.

Pa, stvarno, zašto? Čega si se bojala, Iva?

Knjige su dobre kad vas progutaju u svoju realnost. Kad vam se naježi koža i stisne želudac, kad plačete jer osjećate sram i krivnju djeteta koje je upravo dobilo šamar, ili očaj koji plazi ulicama Vrbika kao da su ga utisnuli u asfalt umjesto linije koja odvaja trake suprotnih smjerova.

Poznati američki književni kritičar Samuel Delany u svojoj nedavnoj objavljenoj knjizi "About Writing: Seven Esseys, Four Letters, and Five Interviews", piše o tome koja je razlika između dobrog pisanja i talentiranog pisanja. Kaže da, čak i ako pisac krene pisati konfuzno ili loše, ali primijeni kasnije načela dobroga pisanja, vjerojatno će svoju zbrkanu priču uspjeti pretvoriti u jednostavno, logično i čisto ispisano štivo. Problem je, međutim, što je 85 do 95 posto današnje fikcije banalno ili dosadno, kaže Delany. Stare priče mogu se napisati na novi način. Možete im dodati i nove likove, iskoristiti ih da dramatizirate nove ideje. No, fikcija koja previše nalikuje drugoj fikciji u osnovi je loše pisanje. A koliko god to paradoksalno zvučalo, dobro pisanje - koje slijedi načela žanra ili prati pravila pripovijedanja - zapravo proizvodi najviše loše fikcije. Talentirano pisanje, kaže Delany, nešto je sasvim drugo. Dobro pisanje je čisto. Talentirano pisanje je energično. Dobro pisanje izbjegava greške. Talentirano pisanje pokreće čitateljev um - stvara u njemu žive i snažne slike, što dobro pisanje ne može.

Iva je u ovoj drugoj, talentiranoj kategoriji. Pa je slijedom toga pisanje za nju, na neki način, pitanje života i smrti. Konačni proizvod, roman, dolazi onda kao potvrda vlastite autentičnosti. Po njoj, zadatak je pisca posredovati čudesnost života, a ako ga ne može isposredovati publici, to onda znači da negdje nešto fali.

"Dugo mi je to nešto falilo, nisam uspijevala naći medij da ispričam ljudima što je u meni. Naime, ja se lako sprijateljim s ljudima, ali mi se uvijek činilo da se drugima zapravo mnogo lakše socijalizirati, uklopiti, nego meni", pojašnjava.

Kužim što hoće reći. Jer postoje ljudi i... ljudi. Citira mi američkog astrofizičara Neila deGrassea Tysona kojeg su jednom pitali što je, za njega, najfascinantnija stvar u vezi svemira. "Činjenica da smo sastavljeni od istih onih atoma koji su eksplodirali iz supermasivnih zvijezda prije milijardu godina i da je svemir u svakome od nas", odgovorio je. Svi smo mi sastavljeni od zvjezdane prašine. Pisci, ili barem ova spisateljica pored koje sad sjedim, pišući se zapravo prepoznaju s čitateljima koji su sastavljeni od iste vrste zvjezdane prašine kao i oni.

Iva mi kaže kako smatra da smo u Hrvatskoj izgubili velike pripovjedače - ne nužno samo pisce, jer veliki su pripovjedači i slikari i glazbenici. Od stare Grčke, kaže pomalo stidljivo, da ne ispadne pretenciozna, postojala je visoka i niska umjetnost, a gdje je, pita, u ovome trenutku visoka hrvatska umjetnost?

"Postoji razlog zašto Ameri vole 'great american novel'. Jer uvijek postoji taj neki dominantan osjećaj u kulturi kojeg veliki pripovjedači bilježe. Što je nama bitno? Koja je to društvena vrijednost za koju se zalažemo? Obitelj? Koja je to obitelj? Jer mi više ne živimo u obitelji iz udžbenika. Zato su nam potrebni pripovjedači; da nam pričaju što se događa, kakva je naša stvarnost", kaže.

Primjećujem kako je u svom romanu zapravo ispisala anatomiju hrvatskog nasilja - svega unutra ima, nije zaboravila ni partizane i ustaše, a niti PTSP-ovce nakon Domovinskog rata. Tu je borba s alkoholizmom i nuklearna obitelj koja je doslovce - nuklearna. Zašto je, pobogu, za svoju veliku temu odabrala nasilje?

"Nije nasilje, nego ravnodušnost", ispravlja me. "Znam da će mnogi roman doživjeti tako, kao da tematizira obiteljsko i društveno nasilje, kao angažiran roman koji se bavi temom nasilja, ali ja zapravo pišem o ravnodušnosti jednih prema drugima ili jednih prema sudbini pojedinca", kaže.

Ljudi, nastavlja, vole misliti kako bi se baš oni, u nekoj teškoj situaciji, ponijeli kako heroji, da bi učinili junačko djelo. Ali to nije točno, pokazuju to i psihološka istraživanja, kaže. Najteža stvar na svijetu je učiniti nešto. "Moji likovi ne uspijevaju naći načina da nešto učine, pa čine ono što su njima činili. Ta četiri zida... ta slavna četiri zida su najveća laž hrvatskog društva, a ta laž počinje uvijek jednako. Rečenicom 'dok živiš u moja četiri zida, radit ćeš ono što ti ja kažem'. Živimo u jako nasilnom društvu, ali ovo nije roman o nasilju. Nasilje je samo simptom ravnodušnosti o kojom pišem", objašnjava.

Pa je odmah testiram, da vidim je li vjerna onome što propovijeda.

"Okej, jesi li ti jedna od onih koji se upetljaju kad majka pukne dijete po guzi u dućanu? Prijetiš li im policijom i socijalnom službom?"
"Da upetljam! Još im i kažem da će ih to koštati 7000 kuna!"
"Čekaj... pljuska košta 7000 kuna?!"
"Ne znam je li 7000 ili 4000 kuna po Obiteljskom zakonu. Ali ja uvijek kažem da je 7000."

Potom je tu, u romanu, i samoubojstvo, i tako dolazimo do Jerka.
"Hoćemo li napisati njegovo ime?", pitam.
"Napiši", odgovara ona, a Jerko je zbilja bolna tema.

Možda najbolnija od svih tih stvarnih ljudi - silovanih, zlostavljanih u djetinjstvu, pretučenih, slomljenih - koje je Iva upoznala kroz život.

Jerko je Ivin prijatelj koji se ubio prije dvije godine, u 34. Nije napisao oproštajno pismo, nije ni sa kim razgovarao prije toga, nitko ne zna zašto je na tako radikalan način odlučio završiti svoj život. Pored toga, Jerko je, priča mi, bio jedan od "njezinih" ljudi, sastavljen od iste vrste zvjezdane prašine, vrsta osobnosti pored koje se Iva, smije se, "nije osjećala kao da ima kockastu glavu i četiri oka".

"Nekoliko bliskih prijatelja mi je umrlo posljednjih godina, ali činjenica da je on to odlučio učiniti, e to je strašno. Dugo sam o tome htjela pisati, jer sam imala osjećaj da mu dugujem. Mislim na pisanje kao čin ljubavi, posvete nečijem životu, oproštaj... jer se nismo stigli oprostiti. Zadnja stvar koju mi je bio rekao prije nego je umro, nekih tjedana dana prije samoubojstva, bila je kako je život čudesan, kako bismo se svaki dan trebali probuditi sretni jer je život čudesan... Godinu i pol me mučila njegova smrt, jer sam se pitala jesam li mogla nešto učiniti da to spriječim. Onda shvatiš da si moraš prestati postavljati to pitanje, jer si njime oduzimaš bilo kakvu utjehu", kaže.

Jerkova smrt pretvorila se tako u trigger za pisanje. Naime, prva ideja za "Duhove" pala joj je na pamet prije nekih pet godina. Napisala je tada prvu rečenicu romana i prvo poglavlje - jednu zaokruženu priču, jednu sudbinu. Likovi su pričali priču njoj, kaže. "Ja sam imala neke sasvim druge ideje za njih, ali su se oteli kontroli", smije se.

I potom je stala na punih pet godina. Prepala se. Do tada je pisala poetične priče, napisala je i libreto za jedan balet, "Ghost", koji je izveden u New Orleansu 2011. godine. Lako joj se, kaže, sakriti u tu poetičnost. No onda je shvatila da nikada neće biti dobar pisac ako ne da cijelu sebe pisanju, a "Duhovi" su bili brutalni i upravo su to zahtijevali. Bojala se razotkriti i pokazati svijetu svoje slabe točke.

A onda se ubio Jerko i iz te pukotine u njoj, koju je njegova smrt ostavila, potekle su riječi. Cijelu je knjigu, kaže, napisala u birtijama. "Znaš, baš birtijama, onim stajaćicama, gdje imaš šank i ekipu koja dolazi u 10 ujutro trgnuti lozu. Ona vrsta birtija u kojoj svi hodaju s konobaricom, a ona nikome nije cura."

"Gdje je ta birtija? Je li još postoji?", pitam je, misleći kako bi bilo fora otići u obilazak.
"Zatvorena je sad. Mislim da ju je zatvorila sanitarna inspekcija", odgovara.
"To je zato što si tamo ostavila previše toksičnog otpada pišući", zezam je, ali nisam daleko od istine.

Jer pisanje "Duhova" se pokazalo kao izuzetno zahtjevan proces. Roman je, kad mu se vratila, dovršila u dva mjeseca, ali ta dva mjeseca imala su svoju cijenu. Primjerice, dok je pisala scenu u kojoj odrastao muškarac siluje djevojčicu - najmučniju u romanu - imala je doslovce fizičku reakciju. Pisala je i povraćala. U tih dva mjeseca nije se bog zna što naspavala. U jednom je trenutku mislila da ništa živo neće od nje ostati.

"U jednom trenutku mi je Marko, muž, rekao da mu je jasno da u meni nema nikakvih emocija, da ništa ne mogu dati njemu, jer su sve moje emocije u romanu. Pitala sam ga kako to podnosi, a on mi je odgovorio da to može podnijeti zato što zna da i to ima kraj, da je pisanje proces i da će završiti", prepričava mi.

Prvo što je napisala nakon pet godina pauze, bilo je poglavlje u kojem se jedan od junaka ubije. U emocionalnom smislu, bilo je to jezivo iskustvo. U spisateljskom smislu, bilo joj je jasno da je to - to. Pisala bi u razno doba, ali uvijek sa slušalicama na ušima - morala je svirati neka pjesma koja je pokretala proces, a popis tih pjesama, taj soundtrack užasa, objavila je i na kraju "Duhova".

"Neki put bih odmah nakon posla otišla u prvu birtiju koja bi mi se našla na putu", priča mi. Danas radi u marketinškoj agenciji i bavi se društvenim mrežama. "Pisala bih dok bih imala baterije na laptopu, što je na ovome značilo dva sata i dvadeset minuta. Samo bih prije toga javila mužu i djetetu da ću doći kasnije doma."

Ono što je izišlo u tih dva mjeseca je više-manje director's cut, kaže. Ona i njezina urednica i izdavačica, Marijana Mikašinović Jambrović iz EKOmobilisa koji je objavio knjigu, izbacile su tek jedno poglavlje. Dok je pisala, nije mnogo popravljala; eventualno, ako joj se nešto nije svidjelo, taj bio dio izbrisala i napisala ga iznova.

Roman od 150 kartica dovršila je u studenome 2012. Zna i točan datum. Osamnaesti studenoga.
"Kako si znala da si gotova?", pitam.
"Zato što sam rekla sve što sam imala za reći", odgovara.

Provociram je - tko je prema njoj bio toliko ravnodušan da je odlučila napisati roman o ravnodušnosti?

Ali ne odgovara mi u tom diskursu.

"Vjerujem duboko u čovječnost i ljudskost. Dobro i zlo su zapravo samo konstrukti. Većina likova u mom romanu su ljudi. Nisu krenuli u život sa željom da naprave hrpu pogrešaka, nego su krenuli u život, a onda im se život dogodio. Ljudskost znači da smo tu jedni za druge. Ja sam prošla kroz neke doista teške egzistencijalne situacije i u svim tim situacijama mi se pojavio netko koga dotad nisam poznavala i pomogao mi. Ne možemo stalno biti tu za nekoga, ali nekad je dovoljno da barem sjednemo pored nekoga i, ako ništa drugo, šutimo s njim. Da zna da je svijet ipak tu i za njega", govori mi.

Jer, ljudi često šute, nastavlja, i slijedom toga se izoliraju ili ih izoliraju, zato što se boje svojeg mraka. Je li moj mrak opterećenje za druge ljude? Plaši li moj mrak druge ljude?

Iva je sjedila u mnogim mrakovima. I svojima i tuđima. I strpljivo čekala da dođe taj trenutak kad netko ustane i upali svjetlo. "Tako se", kaže mi, "mijenja svijet. Čovjek po čovjek. Voljela bih da sam to mogla napraviti i za Jerka."
 

* Tekst je originalno, u skraćenom izdanju, objavljen u tjedniku Globus.




 

Facebook komentari

Novo u katalogu