Razumijem Bugare kad govore o ujutu i Japance kad spominju koi no yokan

Piše Iva Ušćumlić Gretić

Fýrgebræc. Nisam sigurna kako se izgovara, ali to je staroengleska riječ koja opisuje onaj poseban, oštar zvuk koji proizvodi vatra. Ayurnamat je pak na inuit jeziku riječ koja opisuje filozofiju da nema nikakvog smisla brinuti o događajima koje je nemoguće promijeniti. Toska je poznatija, a opet često pogrešno prevođena. Kad bismo je prevodili na hrvatski, vjerojatno bismo upotrijebili tugu ili žalost, a opet, toska je, kako ju je lijepo definirao Nabokov, osjećaj nevjerojatne duhovne boli, često bez posebna uzroka. To je tupa bol duše, neki neodređen nemir, nostalgija, ljubavna bol – sve u jednoj riječi. Toska. A petrichor je pak ugodan, poseban miris kiše koja pada na suho tlo.

Nijemci su bogati neobičnim riječima: fernweh je pak žudnja za oslobođenjem, putovanjem, istraživanjem svijeta. Sehnsucht je neutješna žudnja ljudskog srca za nečim... što ni samo ne zna što je to. Waldeinsamkeit je samoća šume - a može se opisati i kao predivan, poetski osjećaj jedinstva s prirodom. Mondsüchtig je pak osoba ovisna o noći koja posebno voli promatrati mjesec. Rumunji znaju što je tuga nakon što intenzivno žudiš za nekim - to je dor. Postoji i morriña, galska riječ koja opisuje jako duboku nostalgiju i želju za povratkom kući. Ali balter je ples bez pretjerane vještine, ali s mnogo oduševljenja. Hyggelig je danska riječ koja opisuje otvorenost i toplinu među prijateljima, a hindu riječ rimjhim je blago lupkanje kiše, doslovno: lupkanje koje proizvode kišne kapi jedna za drugom dok padaju na tlo. Malajci znaju što je usha, a to je užitak promatranja suprotnog spola. A devaneo - španjolska je riječ i opisuje privremenu ljubavnu vezu uz seksualnu privlačnost. Za Bugare je ujut od posebne važnosti - osjećaj mira osobe same sa sobom, osjećaj prihvaćanja. I jedna od najljepših - koi no yokan - predosjećaj ljubavi. To nije ljubav na prvi pogled niti zaljubljenost, to je jednostavan osjećaj pri upoznavanju druge osobe da je ljubav neizbježna.

Nekoliko godina već proučavam takve riječi iz raznih jezika. Počelo je jednostavnim tumblrom na kojem je neka nepoznata studentica lingvistike objavljivala takve nepoznate riječi. Potom sam pronašla razne web-siteove i forume na kojima ljudi razmjenjuju upravo riječi raznih jezika pa se uključuju izvorni govornici koji rasvjetljavaju značenje i dodaju nijanse koje su možda propuštene. Ne prođe dan, a da ne pogledam neke od tih portala i blogova. Za početak, nevjerojatno me inspiriraju, a kako i neće? Postoji riječ koja točno opisuje osjećaj provlačenja ruke kroz kosu ljubavnika - cafune. Postoji negdje narod kojem je to bilo dovoljno važno da iskuje riječ.

Na početku bijaše riječ. Zapravo, na početku bijaše sve jer logos koji stoji na mjestu hrvatskog prijevoda "riječ" znači sve, i misao i riječ i osjećaj, ali to je sada manje važno. Riječi su način na koji upoznajemo svijet. Kao djeca, pokazujemo stvari, opipavamo ih, promatramo, mirišemo, a drugi nam - odrasli - daju riječi za taj svijet koji vidimo. I neminovno se događa da nam riječi zadaju viđenje svijeta, da nam ga oblikuju. Znate ono kad stavite hladnu čašu na stol pa ona ostavi trag? Talijani znaju - to je culaccino. A znate ono kad ste najviše svoji, ono mjesto koje je samo vaše i odakle vučete snagu? Španjolci znaju - to je querencia. Mi te pojmove, te ideje dobro poznajemo. Ali ne dajemo im naziv. Zašto bismo? Znamo što je, ali nisu nam dovoljno važni da im damo naziv. Ne prestanu ti osjećaji, te senzacije, postojati samo zato što nemaju naziv, ali riječ je znak kojim prenosimo zajedničko prepoznavanje svijeta, kojim prenosimo istoznačnu poruku. Riječ je ono što prenosi činjenicu da je govornicima jednog jezika - tom metaforičkom društvu - nešto dovoljno važno da tome damo naziv, da to okamenimo u govoru, da učinimo stvarnim. Na početku bijaše riječ.

Prije nekoliko sam godina, u nekom iznimno lošem životnom razdoblju, na egzistencijalnom, zdravstvenom i emocionalnom dnu, počela pisati blog 1000 čudesnih stvari. Razlog je bio banalan: htjela sam natjerati mozak da svakodnevno pronađe jednu, najmanje jednu čudesnu stvar na koju će se usredotočiti, umjesto da se fokusira na loše zdravlje i svakodnevne obilaske bolnica, na otkaz koji mi je prijetio, na generalno urušen život. Nevjerojatno, ali trik je upalio: svakodnevno sam pronalazila sitnice, gluposti, detalje u svijetu oko sebe koji su mi inače promicali, samo zato što sam rekla samoj sebi - natjerala se - da nađem jednu stvar koja je lijepa. Zamislite onda moje iznenađenje kad sam za mnoge od tih stvari pronašla riječi - u tuđim jezicima. Ali postoje, postoje drugi narodi, druge kulture, koji su razmišljali o ljepoti na jednak način tražeći je u onom nevidljivom, malenom, prolaznom, u stvarima koje su jasne kad ih se opiše, ali na hrvatskom ne uspijevaju osvojiti svoju riječ.

Prijateljica mi je tada predložila da mi jedna čudesna stvar bude onaj divan trenutak kad izroniš iz mora, dok ti je more još na trepavicama i pogledaš kroz te trepavice u sunce. Znala sam točno o čem govori. Ali kako se to zove? I važnije, zašto mi je važno znati nazive?

Nije važno, ali komad osobne povijesti: završila sam Klasičnu gimnaziju. Tijekom školovanja, često sam od profesora slušala da me učenje latinskog i grčkog uči misliti. Boreći se s Tacitovim rečenicama i heksametrom nisam imala dojam da postajem pametnijom, ali kako obično biva, prođu godine i shvatiš da si nešto važno naučio učeći jezike koji više ne postoje. Naučiš da se jezik nauči lako. Nikad nisam učila talijanski, ali bila sam mu posredno izložena i dobro razumijem kad ga čitam (ni najmanje kad počnu govoriti brzinom od 700 riječi u sekundi). Jednako sam tako, zahvaljujući jednoj zgodnoj ljubavi, svladala osnove makedonskog. Ali bit jezika, ono što on nosi, ideja jezika ako hoćete, nešto je čemu treba vremena i vremena.

Smiješna činjenica koja sama po sebi ne govori ništa: stari Grci nisu razumjeli budućnost u smislu u kojem je mi danas razumijemo. Znali su, naravno, da postoji nešto što će se tek dogoditi, ali budućnost je spadala u domenu irealnog, jedne od mogućih stvarnosti. Ali postoji futur kao glagolsko vrijeme. Što prenosi? Malo rastegnutiju sadašnjost, ono u što smo sigurni. Naravno, nisam jezikoslovac niti lingvist i formalno mi je obrazovanje zadivljujuće slabo (mogu se podičiti s tri godine hrvatskog i diplomom iz markiranja) i lako je moguće da će bolje obrazovaniji od mene skočiti da to nije tako jednostavno. I nije. Postoje futuri kao glagolska vremena, samo ne znače baš ono što mi mislimo da znače kad kažemo futur. Zgodno, nije li?

Ili drugi primjer. Engleski je danas jezik koji svi barem razumiju. Barem donekle, barem osnove. A engleski je jezik idioma. Idiom je fraza koja doslovno prevedena ne znači ništa. Ali kao govorna slika (i ovaj pojam sam upravo izmislila) ima značenje koje slabijem govorniku jednostavno promiče. Kad razmišljam o engleskom, razmišljam o njemu kao o jeziku metafora. I još jedna stvar s engleskim: od jedne se riječi mogu napraviti i imenica i pridjev i glagol. Možeš se doslovno igrati jezikom.

I to je onaj sloj jezika za koji smo često slijepi. Kao što sam rekla, nemam dovoljno formalnog obrazovanja da se ovom temom pozabavim kad je o hrvatskom riječ. Ali riječi su moj alat, koristim ih svakodnevno u pokušaju da svijet koji je u meni prevedem u nešto izvanjsko, u nešto što će mojim čitateljima ispričati neku priču koja je meni iz nekog razloga osobno važna, koristim ih i kao prevoditelj pokušavajući drugima prenijeti ono što je autor zamislio, koristim ih i kao čitatelj da bih vidjela i shvatila što je autor komunicirao meni i na koji to način razumijem. Koristim ih i kao čovjek koji je davno ustanovio da se golema većina nesporazuma zbiva jer koristimo iste riječi, a da nismo posve utvrdili njihova značenja. Kao autor, dopuštam si igranja pa ponekad, kad mi tako odgovara, izmišljam riječi. Ponekad posegnem u ovo neicrpno vrelo stranih riječi i dopustim si zamisliti stvarnost u kojoj postoji riječ za ranojutarnju svjetlost zore u veljači, jer veljača ima posve jedinstveno nebo i posve jedinstvene zore. Ili riječ za san kojeg se ne možeš otresti do dugo u dan, san koji je stvaran kao da se dogodio, i čiji su osjećaji stvarni kao da su doista proživljeni, a ne samo odsanjani.

Kao autor, mogu zamisliti široku, šarenu i elaboriranu priču koja se plete oko kutitapa, bezbrojnih, šarenih i blještavih odraza nebrojenih svjetala koja me pronašla s Filipina. Ili još više, oko riječi yuanfen, kineske ideje o odnosu koji nastaje zbog sudbine ili usuda (znamo li još razliku između tog dvoje?).

Kao autora, ništa me više ne zabavlja nego smišljati priče oko tih kombinacija slova koje nose ideje, snove, značenja. I priče. Nose nebrojene, šarene, čudesne priče. A dugujemo si pričati priče. Puno, puno, puno priča.

Ako i vas riječi fasciniraju kao i Ivu, pišite joj na rahatli@gmail.com



Facebook komentari

Novo u katalogu