Roman Krznaric - Da bismo živjeli dobar život, moramo imati strast veću od nas samih

Razgovarala Nataša Ozmec
Snimke Arhiv Romana Krznarica

Čak 98 posto ljudi ima sposobnost empatije. No samo će rijetki od nas iskoristiti njezin pun potencijal. Empatija je najvažnija vrlina koju čovječanstvo mora razviti u 21. stoljeću kako bi opstalo i napredovalo. Globalne probleme poput ratova, govora mržnje, klimatskih promjena ili pak nezdravih odnosa ne možemo riješiti bez empatičnog postupanja u svakodnevnom životu. A upravo je empatija velika tema Romana Krznarica, jednog od vodećih britanskih filozofa na području stilova življenja, kulturalnog mislioca, uz Alaina de Bottona osnivača i člana The School of Life u Londonu.

Krznaric je savjetnik Ujedinjenih naroda za primjenu empatije i razgovora s ciljem uspostavljanja društvene promjene. Na Sveučilištu Cambridge i Gradskom sveučilištu u Londonu poučavao je sociologiju i politiku te je sudjelovao u zaštiti ljudskih prava u Srednjoj Americi. Redovito drži predavanja o umijeću življenja i ima blog posvećen empatiji. “Kabinet čuda“ (Planetopija, 2013.) njegova je prva knjiga prevedena na hrvatski jezik, a u njoj donosi korisne spoznaje o tome kako se u potrazi za kvalitetnim životom ponekad trebamo osvrnuti i na mudrost povijesti. To je bio povod za ekskluzivni intervju koji je dao portalu Najbolje knjige.

* Zašto je (život) “kabinet čuda”?
- U renesansi je kabinet čuda (engl. Wonderbox), ono što Nijemci zovu “Wunderkammer”, bio kabinet, ormarić, u koji su sakupljači stavljali bilo kakve zanimljive predmete - od fosilnih ostataka do kineskih svitaka ili turskih figura za šah. Ja mislim da je povijest poput takvog kabineta, puna izvanrednih ideja o umijeću življenja koje možete po želji uzeti i promatrati u čudu, kao što su na primjer poimanje starih Grka o ljubavi ili stav prema radu ili roditeljstvu za industrijske revolucije.

* Kako i kada se rodila ideja za knjigu o tome kako nas povijest uči živjeti?
- Ideja mi je dijelom pala na pamet kada sam prije nekoliko godina obilazio knjižare u potrazi za knjigama o toj nemoguće opširnoj temi kako živjeti. Većina knjiga na policama za samopomoć i osobni razvoj oslanjala se na psihologiju ili religiju - no povijest se gotovo uopće nije spominjala! Pomislio sam da je to tragično - sigurno možemo mnogo naučiti iz toga kako su se ljudi u prošlosti suočavali sa životnim dilemama. Moja knjiga “Kabinet čuda” zapravo je pokušaj da popunim tu prazninu. Također ju je nadahnula Goetheova rečenica: “Onaj tko nije sposoban crpiti iz tri tisuće godina, živi od danas do sutra.”

* Jeste li, tijekom svog istraživanja, zaključili da postoji idealno povijesno razdoblje, u kojem je sve manje-više posloženo, a ljudi zaista zadovoljni? Postoji li ideal, cilj kojem bismo trebali težiti?
- Ne! Ne smatram da je u povijesti postojalo ijedno idealno razdoblje. I nikako se ne bismo trebali prepustiti nostalgiji. Na primjer, stari Grci su imali vrlo zanimljive i sofisticirane ideje o različitim vidovima ljubavi, ali je njihovo društvo bilo utemeljeno na ropstvu i ugnjetavanju žena - nije baš neka utopija. Po mom mišljenju, trebali bismo birati najbolje ideje i prakse iz povijesti i primjenjivati ih na naš svakodnevni život.

* Je li onda moguće da su sva povijesna razdoblja jednako “loša” i da je osobna sreća potpuno u našim rukama i umovima i sasvim individualna, bez obzira na sreću društva i zajednice u kojima živimo?
- Ne vjerujem da je sreća potpuno u našim rukama ili pak čisto pitanje slobodne volje. Kultura nas oblikuje i teško da možemo izbjeći stvarnost. Na primjer, u posljednjih dvjesto godina moderna kultura nas prisiljava da živimo sve brže i brže - da brže radimo, obavimo što više toga svakog dana itd. Nasljednici smo te kulture sviđalo se to nama ili ne - većina ljudi nosi sat koji ih drži u tom ubrzanom svijetu, okruženi smo mjeračima vremena i osloboditi se toga može predstavljati veliki napor. Ali je moguće - inače ne bih napisao svoju knjigu! Ono što je važno jest razumjeti kako povijest i kultura oblikuju naš um, ideale i način na koji živimo.

* Dok se uči od prošlosti i promišlja budućnost, koliko je važno bivati u sadašnjosti? Što bi bila “prava mjera“ našega “sada“, naše sadašnjosti i našeg života - kad završava naša prošlost, a kad počinje budućnost?
- U ovom povijesnom trenutku ideja bivanja u sadašnjosti iznimno je popularna. Sve više ljudi zanima se za svijest i ideju postojanja i bivanja u “sada“ - što je izrazito uobičajeno u budističkoj duhovnosti i misli. To je bar dijelom reakcija na naporan rad i izrazito stresan život u suvremenom svijetu. No tijekom povijesti uvijek je bio prisutan alternativan način razmišljanja koji kaže “da, budite u sadašnjosti, ali je jednako važno stremiti budućnosti“. Njemački filozof Nietzsche rekao je: “Onaj tko zna zašto živi može podnijeti sve bez gotovo imalo kako“. To će reći da moramo u životu imati cilj koji nadilazi vlastiti ego - na primjer, društveno koristan rad ili skrb za bolesnu djecu - koji nas može održavati na svim usponima i padovima života. To životu daje smisao.

* Koliko je realistično očekivati da pouke iz povijesti mogu zaista pripomoći da suvremeni zapadnjak živi bolje, i kako bismo se tim primjerima trebali koristiti u praksi?
- Uzmimo primjer skrbi za djecu. Mnogi muškarci i danas smatraju da su briga za djecu i kućni poslovi u osnovi ženski poslovi kakvi su bili oduvijek. Pogledajte povijest i vidjet ćete da to nije istina. U velikom dijelu Europe prije 18. stoljeća, muškarci su se daleko više bavili djecom i kućanstvom nego danas, dijelom i zato što se poljoprivredna i obrtnička ekonomija daleko više okretala oko kuće. Muškarci su izrađivali kolijevke i često se skrbili za djecu kojoj bi majka umrla pri porodu - bilo je to potpuno uobičajeno. Iz takvih primjera moguće je učiti - mladi očevi neka prigrle povijest i pridruže se dugom nizu kućedomaćina.

* Odabrali ste četiri glavne teme i unutar njih po tri entiteta, što je prilično malo - kako ste odabrali?
- Radim u udruzi osnovanoj u Londonu 2008., Školi života, gdje držimo predavanja o važnim životnim temama - kako pronaći posao koji nas ispunjava, kako se nositi s ljubavnim problemima, kako se suočiti sa smrću. Predavajući o mnogim takvim temama počeo sam uočavati pravilnosti u dilemama s kojima se ljudi suočavaju, kao i neke teme koje su se neprekidno vraćale. To mi je pomoglo uobličiti teme na koje sam se usredotočio u knjizi - uistinu sam želio da knjiga ljudima bude važna u životu - tom kulturološkom priručniku umijeća življenja.

* Poglavlje o empatiji jedno je od najboljih u knjizi i pišete blog posvećen empatiji - www.outrospection.org. Zašto je, prema vama, ona toliko važna, štoviše i temeljna za ljudski život?
- To mi je omiljena tema! No pokušat ću odgovoriti kratko! Svi se rađamo s empatijom - sposobnošću da se stavimo u tuđu kožu i gledamo tuđim očima. Time proširujemo vlastitu moralnu skrb za druge, pomažemo si preispitati predrasude o ljudima, i također poboljšavamo vlastite živote stvarajući međuljudske veze i odnose. Bez empatije bili bismo izdvojeni i sami. Ljudska bića društvene su životinje kojima je empatija potrebna da bi pojmile relacijski aspekt blagostanja. Ne usrećuje nas novac, nego veze. A empatija je temelj funkcionalnosti svake od njih.

* U knjizi ste koristili velik broj manje poznatih primjera, činjenica i povijesnih anegdota - kako ste ih prikupili i kako ste odredili koje su od njih one važne?
- Pokušao sam današnje dileme “sravniti“ s mudrošću prošlosti. Na primjer, većina danas vjeruje da se ljubav svodi na pronalaženje “srodne duše“, pojedinca koji će zadovoljavati sve njihove ljubavne potrebe - nekoga s kojim strasno mogu voditi ljubav, tko će im biti najbolji prijatelj, s kime će imati djecu i ostarjeti. Za pojedinca, to su veliki zahtjevi! Tragajući po prošlosti obično smo razne vidove ljubavi otkrivali s raznim ljudima i u raznim oblicima. Tomu nas osobito uče stari Grci. Tako sam se, na primjer, usredotočio na grčko poimanje ljubavi jer mislim da ono nudi odgovore na naše današnje probleme. Imate pravo, prebirem po povijesti. Zašto, onda, ne bih probrao ono najbolje.

* U zahvalama knjige rekli ste da su na vaše promišljanje povijesti u velikoj mjeri utjecali povjesničari Theodore Zeldin, Michael Wood i Colin Ward - što je u njihovim razmišljanjima novo, što nadahnjuje? Je li moguće na nov način promišljati povijest?
- Theodore Zeldin je sjajan povjesničar koji je napisao knjigu “Intimna povijest čovječanstva“, prvu povijest emocija pisanu engleskim jezikom. Surađivao sam s njim mnogo godina i otkrio da možemo brojne odgovore na naša pitanja o životu pronaći u prošlosti jednako kao i u sadašnjosti (ili budućnosti). Michael Wood je jedan od najžešćih (i najpametnijih) povjesničara koje poznajem. Naučio me da ljude moram uzbuditi poviješću. Colin Ward bio je najistaknutiji britanski anarhistički mislilac koji me naučio da o povijesti razmišljam od temelja nagore - da istražim mišljenja i iskustva običnih ljudi, a ne samo ono što imaju reći bogataši ili filozofi-intelektualci.

* Radite kao vrtlar, igrate tenis, rado izrađujete namještaj, predajete, no smatraju vas filozofom - što vas čini filozofom?
- Nisam siguran da sam filozof. Studirao sam filozofiju, no ne mislim da me naučila mnogo čemu, većinom zato što se bavi visokoteoretskim i apstraktnim problemima, a ne onim temeljnim pitanjem - što je smisao života? Jako mi je drago to temeljno pitanje. Stoga sam tragao za odgovorom trudeći se eksperimentirati vlastitim načinom života - na primjer, radio sam mnoge poslove. Kao što reče Leonardo da Vinci, “iskustvo mi je ljubavnica“. Da sam filozof mogu tvrditi samo u onom zastarjelom smislu, što će reći da su se filozofi, sve do pretprošlog stoljeća, zanimali za pitanje “kako živjeti“ - to pitanje me opsjeda.

* U kojoj su mjeri vaše osobno iskustvo, pa čak i osjećaji važni za vaše filozofsko promišljanje?
- Osobna iskustva oduvijek su mi pružala uvide. Na primjer, kad su nam se rodili blizanci, partnerica i ja dugo smo razgovarali o podjeli kućnih poslova i skrbi za djecu kako bismo bili jednaki (i ona ima svoju karijeru). Ti razgovori potaknuli su me da istražim muškarce u domaćinstvu - što je prilično zanemarena povijesna tema, no danas iznimno važna kad je sve više žena vezano za radno mjesto, dok djecu i dalje treba voditi u školu i prati im robu.

* Napisali ste i knjigu o sportu kao učitelju života - je li moguće nadahnuće i “učitelja“ pronaći u svakome umijeću, u svakom majstorstvu?
- Tako je! Mišljenja sam kako je većina umijeća, zapravo svaka strast, kadra poučiti nas samo ako smo dovoljno pozorni. Napisao sam knjigu o tome što nas tenis može poučiti o životu - “The First Beautiful Game“. Potekla je iz mog vlastitog iskustva opsesivnog igranja tenisa u djetinjstvu (igram i danas), i onoga što sam o sebi naučio igrajući na prilično visokoj razini. Dala mi je uvid u smisao ambicije, važnost spontanosti i kreativnosti, kao i povezanosti uma i tijela.

* Odrasli ste, živjeli i putovali po cijelom svijetu - kako je to utjecalo na vaša razmišljanja, životnu filozofiju i način života?
- Nekad sam mislio da je putovanje ključno za istraživanje smisla života, pa sam putovao posvuda i živio u Središnjoj Americi, Španjolskoj, Hong Kongu, SAD-u i drugim zemljama. No sad smatram da se mnoga od tih otkrića mogu dogoditi u mojoj neposrednoj blizini - pustolovina roditeljstva petogodišnjih blizanaca ili pustolovina otkrivanja stranaca koji žive na mom pragu.

* Što je dobar život, je li to moguće definirati?
- Mislim da su za život ključne tri stvari: živjeti u sadašnjosti, imati cilj ili svrhu za koju radimo, veću od nas samih, i produbljivati kvalitetu svakodnevnih odnosa. Ponekad je to troje u međusobnom sukobu, ponekad jedno od toga postaje važnije u određenom trenutku. No korisna je neka mješavina ili ravnoteža toga. Uspijete li u to dodati hrabrost za eksperimentiranjem, može vam se lako dogoditi da dobijete osjećaj da imate život koji je zaista vrijedno živjeti.



 

Facebook komentari

Novo u katalogu