Karl Ove Knausgård – Proust 21. stoljeća dolazi iz Norveške i razbjesnio je cijelu obitelj

Piše Iva Ušćumlić Gretić

Da možda pažljivije pratim svjetske literatne trendove, ne bih ovog ljeta zbunjeno držala u ruci knjigu nekog nepoznatog mi Norvežanina i razmišljala želim li je čitati. Ne bih iznenađeno čitala pohvale na koricama i na prvih nekoliko strana, a onda i oduševljenje Zadie Smith pisanjem ovog potpuno mi nepoznatog pisca. On je svjetska senzacija, složni su kritičari.

A onda sam, listajući prvi dio "Moje borbe" (dobra je asocijacija, norveški izvornik zove se "Min Kamp") slučajno otvorila dio romana koji je zapravo esej o smrti. "Death in the Family" (Smrt u obitelji) i počinje smrću, a esej o kojem je riječ - sam početak romana - sadrži neke od možda najmoćnijih misli o životu i smrti koje sam pronašla u književnosti. Podsjetilo me to, ne bez razloga, na jedan od najdražih mi dijelova hrvatske književnosti, onaj iz "Kiklopa" Ranka Marinkovića, u kojem se, eto, problematizira ta zemlja koja povlači Melkiora Tresića.

Ručak, večera - banalna objašnjenja. Ima, ima tu nekih misterija u tim težinama, nekih hirova fizike. Egzaktnost? Kakva egzaktnost! U zakonima fizike ima odstupanja, iznimaka, paradoksa. Zamrzavanje vode i povećanje obujma, na primjer, reče Melkior, triumfirajući nad fizikom. Htio se sjetiti još jednoga primjera. Uzalud. Možda i nema drugoga. Konačno - težina, to je gravitacija. Newtonov zakon: privlačenje masa. Danas me, znači, Zemlja jače privlači? Masu Melkiora Tresića danas jače privlači Zemljina masa, da znate. Za dvjesto i četrdeset grama jače. Egzaktno. A zar se nije mogla ugojiti Zemlja od nekih svojih svemirskih hrana, pa mene privući jače! Tko zna po kakvim se ona zvjezdanim prostorima skita, na kakvim se galaksičkim gozbama tovi? Pa tako se, pijana, sita, spusti ovamo da mene privlači gladna? 0, vidi je! Metamorfoze! Novi zakon na invalidovoj vagi: Izgladnjelo truplo Melkiora Tresića Zemlja privlači snagom koja je upravno razmjerna s njegovom vojničkom težinom, a obrnuto s njegovim otporom. A rat je R, konstanta. Konstantina. Konstanca! možda je to pravo ime Vivijane? Naknadno mu se i značenje te riječi mnogo svidjelo. Više nego sama riječ. Ružno ime, zapravo, ali lijepu dušu ima...

Tako piše Marinković. Karl Ove Knausgård piše u sličnom tonu, upotrebljavajući gotovo istu sliku, a to je tek početak, to je tek uvod u priču koja će se protegnuti kroz četristotinjak stranica dug roman u kojem se, da budemo posve precizni, ne događa ama baš ništa. U redu, glavnom junaku umire otac. Ali to se dogodilo nekad u prošlosti, to je savršeno jasno. U sadašnjosti glavni junak, sam Karl Ove, ima jednu bivšu i jednu sadašnju ženu i troje djece. U nekoj bližoj prošlosti čeka prvo dijete i pokušava pisati. U nekoj daljoj prošlosti pokapa oca. U nekoj davnoj, ali najvažnijoj prošlosti koja djeluje sadašnjije od sadašnjosti, on je dijete, on odrasta, on se bori s demonima roditelja i obitelji.

Ovo je autobiografski roman, ali to je sporedno. Isprva je doista teško povjerovati da bi pisac, bilo koji pisac, na ovakav otvoren, okrutan, brutalan način izložio sebe, obitelj, ljude koji ga okružuju, ali Knausgård je upravo to učinio. I iako su kasnije (a "Moja borba" ima šest tomova, kako sam u međuvremenu otkrila) članovi obitelji istupili i iako je bivša žena prilično ljutito komentirala svoju nenadanu literarnu slavu, to je i dalje samo zgodna činjenica, crtica pri spomenu knjige. Manje je zgodno što mu je sadašnja supruga, o čijoj maničnoj depresiji otvoreno piše, prije završetka posljednjeg toma završila hospitalizirana zbog depresije. I što Knausgård otvoreno kaže da je bio spreman žrtvovati svaki odnos, pa tako i brak, radi knjige. Ne znam što mislim o ljudskosti takvog postupka. Ali znam što mislim o vrijednosti literature koja ima tu crtu očaja u sebi. A mislim da je vrlo, vrlo često sjajna.

Činjenica je da živimo u vremenu reality televizije i reality komunikacije u kojoj se sve odigrava na otvorenom, isto kao i reality književnosti u kojoj svatko tko pomisli da je Netko ispisuje svoju biografiju. Ovakvo razotkrivanje pisca ne bi onda trebalo iznenađivati. Ali. I u tom je ali sadržano sve što je sjajno u "Mojoj borbi" (odnosno u prvom dijelu koji sam pročitala). Ali iznenađuje. I to na razini na kojoj nas je vjerojatno iznenadio prvi fotografski akt koji nismo ocijenili pornografijom. A "Moja borba" lako je mogla biti upravo to - literarna pornografija. Nekako ona je svašta, ali to nije.

Većina pisaca piše o sebi. Ne moraju to biti činjenice iz njihova života, ali su često emocije koje su iskusili. Koje poznaju. Knausgård piše o sebi. O svojim bližnjima. O emocijama koje osjeća ili ih je osjećao. I čitatelj je neprekidno svjestan da je to autorov svijet kroz koji ga ovaj doslovno vodi za ruku, ubacujući u naraciju povremene eseje, poput onog spomenutog o smrti, a onda i o umjetnosti i slikarstvu. Dodajte tome skokove u vremenu, prelaženje iz sadašnjosti u razne razine prošlosti, i imate sve elemente kupusa od romana. Ali iz nekog razloga - a to je doista sjajno autorsko umijeće - ne dobivamo kupus, već zaokruženo, zanimljivo djelo.

Zapravo se čitajući nisam mogla oteti dojmu da je to igra ogledala. U svijetu koji je pred nama ogoljen do kostiju i u kojem se poznavanje nekoliko više ili manje bitnih činjenica smatra stvarnim razumijevanjem ili bliskošću, Knausgård je uspio taj koncept okrenuti na glavu. Neprekidno promatramo njegove odraze, sliku u ogledalu koju stvaraju njegovi odnosi, bolni, teški, zatvoreni, nefunkcionalni, a zavirujući bliže - jer zanima nas, ovo je najbliže reality književnosti što možemo dobiti, ako ne računamo skandalozne i šokantne autobiografije - odjednom shvaćamo da je to ogledalo usmjereno na nas. I da, gledajući njegovu borbu - koja, odmah da se razumijemo, nije ništa veliko ni spektakularno ni glamurozno - u stvari zavirujemo u vlastiti život.

Velika je umješnost od malih stvari napraviti veliku priču. I da, pitanje je odakle Knausgårdu toliko snažno uvjerenje da je njegov prilično siv i običan skandinavski sređen život dovoljno zanimljiv da bi držao pažnju čitatelja. Ali čak i kad na 50-ak stranica opisuje mučne pojedinosti očeve smrti, ili na 70-ak stranica prilično nevažnu epizodu kupnje alkohola u tinejdžerskim godinama, a usput u svega par odlomaka opisuje prvu ljubav koja ga je ostavila slomljenog srca, on je zanimljiv, on piše na zanimljiv način, uvlači u svoje rečenice tako da, naposljetku, briše svaku granicu stvarnosti i literature, fikcije i realnosti.

Volim vjerovati da će neki od agilnijih izdavača dograbiti ovo djelo i prevesti ga na hrvatski. Ovo proustovsko literarno putovanje svakako to zaslužuje.


ODABRANI CITATI

O OCU
Te večeri imao sam osam godina, moj otac trideset i dvije. Iako i dalje ne mogu reći da ga razumijem ili znam kakva je osoba bio, činjenica da sam sad sedam godina stariji nego što je on tada bio pomaže mi da lakše dohvatim neke stvari.

O MAJCI
Kuća se tada činila drugačijom, kad je ona bila unutra, a čudna je stvar bila da sam to mogao osjetiti; ako bih, na primjer, otišao na spavanje prije nego se ona vratila i probudio usred noći, mogao sam osjetiti da je ona tamo, nešto bi se promijenilo u atmosferi bez da bih mogao uprijeti prstom u to što točno, osim da je imalo utješni učinak. Isto je vrijedilo i za one prilike kad bi došla kući ranije nego što se očekivalo, a ja sam bio vani: u trenutku kad bih nogom stupio u predvorje, znao sam da je doma.

O ALKOHOLU
Danas je dvadeseti i sedmi veljače. Sati je 23.43. Ja, Karl Ove Knausgård, rođen sam u prosincu 1968., a u trenutku dok ovo pišem imam 39 godina. Imam troje djece - Vanju, Heidi i Johna - i u drugom sam braku, s Lindom Boström Knausgård. Svih četvero spava u sobama oko mene, u stanu u Malmöu, gdje živimo godinu i pol. Osim nekih roditelja djece u Vanjinom i Heidinom vrtiću, nikoga ne poznajemo ovdje. Nismo na gubitku, barem ne ja, ionako ništa ne dobivam od socijaliziranja. Nikad ne govorim što doista mislim, no uvijek se više ili manje slažem s kim god da razgovaram u određenom trenutku, pretvaram se da mi je zanimljivo to što govore, osim kad pijem, u kojem slučaju mnogo češće, nego ne, odem predaleko, i probudim se u strahu da sam prešao granicu. To je tijekom godina postalo jače izraženo i sada može trajati tjednima. Kad pijem, događaju mi se i pomračenja i potpuno gubim kontrolu nad mojim djelima, koja su uglavnom očajnička i glupa, ali također povremeno i očajnička i opasna. Zbog toga više ne pijem.

O SAMOĆI
Uvijek sam imao veliku potrebu za osamom. Potrebni su mi ogromni povoji samoće i kad ih nemam, što je bio slučaj zadnjih pet godina, moja frustracija može ponekad postati panična, ili agresivna. A kad je na taj način ugroženo ono što me tjeralo naprijed cijeli moj odrasli život - ambicija da jednoga dana napišem nešto iznimno - moja je jedina misao, što me glođe poput štakora, da moram pobjeći.

O KĆERI HEIDI
Nije prošlo puno, a ona je već točno našla ono što me pretvaralo u divljaka, osobitu vrstu vriska, ne plač ni jecanje niti histerija, nego fokusirani, agresivni vriskovi zbog kojih sam, neovisno o situaciji, mogao potpuno izgubiti kontrolu, skočiti i pojuriti prema jadnoj djevojčici, na koju se potom vikalo ili ju se treslo dok se vriskovi ne bi pretvorili u suze, a njezino tijelo omlohavilo i tad ju se konačno moglo utješiti.

O DJECI
A podjednako nagriza i svijest da imam posla s djecom. Da su djeca ta koja me vuku dolje. Ima u tome nečega duboko sramotnog. U tim sam situacijama vjerojatno najdalje moguće od osobe koja stremim biti.

O SREĆI (I DJECI)
Čak i ako osjećaj sreće koji mi to pruža nije baš poput uragana, nego bliže zadovoljstvu ili spokojstvu, svejedno je to sreća. Čak možda, u nekim trenucima, radost. I nije li to dovoljno? Nije li dovoljno? Jest, da je radost cilj, bilo bi dovoljno. No, radost nije moj cilj, nikad nije bila, što će meni radost? Obitelj također nije moj cilj. Da jest, a mogao sam posvetiti tome svu svoju energiju, bilo bi nam fantastično, u to sam siguran.

O DJECI I STARENJU
... zašto dužnost prije sreće? Pitanje sreće je banalno, no pitanje koje ga slijedi nije, pitanje smisla. Kad pogledam u predivnu sliku, dođu mi suze na oči, ali ne i kad pogledam u svoju djecu. To ne znači da ih ne volim, jer ih volim, svim srcem, to jednostavno znači da smisao koji proizvode nije dovoljan da ispuni cijeli život. Svakako ne moj. Uskoro ću imati četrdeset, a kad navršim četrdeset, neće proći mnogo prije nego budem imao pedeset. A kad budem imao pedeset, neće proći mnogo prije nego budem imao šezdeset. A kad budem imao šezdeset, neće proći mnogo prije nego budem imao sedamdeset. I to će biti to. Moj epitaf bi mogao glasiti: Ovdje leži čovjek koji se mrštio i trpio. I na kraju je zbog toga crknuo.

(Karl Ove Knausgård, Moja borba; Prijevod: Tanja Tolić. Napomena: Prijevod je neslužben i napravljen je za potrebe novinskog teksta.)


 

Facebook komentari

Novo u katalogu