Novi roman Davida Mitchella - Isposnici i Horolozi bore se za ljudske duše

Piše Tanja Tolić

Jednog ljetnog dana 1984. godine Holly Sykes sklopit će neobičnu pogodbu, a da i ne zna da ju je sklopila. Holly ima 15 godina i upravo je pobjegla od kuće nakon svađe s majkom koja je otkrila da Holly ima starijeg dečka. Puna inata i uvrijeđena zbog majčine pljuske, Holly će krenuti iz Gravesenda u nepoznato i brzo posustati zbog žeđi. Pokraj mora nailazi na neobičnu staricu, Esther Little, koja joj ponudi šalicu zelenog čaja da utaži žeđ, a zauzvrat je zamoli da joj pruži azil kad joj bude zatrebao.

Tog ljeta Holly ipak neće daleko stići. Baš kad stigne na farmu jagoda na kojoj joj je obećan posao, za njom dolazi i njezin prijatelj Ed i obavještava je da je nestao njezin mlađi brat Jacko. Prije nego su se rastali, Jacko joj je poklonio crtež labirinta i natjerao ju da mu obeća kako će ga naučiti napamet, u slučaju da se ikad nađe u nevolji iz koje će joj zatrebati izlaz.

Godinama poslije, njezinog brata i dalje nema, a Holly je u međuvremenu postala majka i u vezi je s Edom. Prošlost na koju je zaboravila polako će ju početi sustizati – ne samo sjećanje na nestalog brata, nego i sjećanja na najranije djetinjstvo kad je čula glasove koje naziva “ljudi s radija”, noću pored kreveta viđala opasnu gospođicu Immaculée Constantin te upoznala neobičnog doktora Marinusa koji je glasove uspio utišati. Esther Little je, u međuvremenu, dobila azil, a na pomolu je velika i nevidljiva bitka u kojoj će se sukobiti dva klana besmrtnika – Isposnici i Horolozi, besmrtni “ljudi” koji manipuliraju vremenom i ljudskim sudbinama…

To je ukratko sadržaj najnovijeg, šestog romana britanskog pisca Davida Mitchella, “The Bone Clocks”, koji je početkom rujna objavljen na engleskom jeziku. Mitchell je hrvatskoj publici poznat po dva romana – “Atlasu oblaka”, po kojem je lani snimljen i istoimeni film, te “Livadi Crnog Labuda”, poluatobiografskoj priči u kojoj Mitchell piše o odrastanju dječaka u engleskoj provinciji. “The Bone Clocks”, epsko djelo od gotovo 600 stranica, na tragu je Mitchellova najpopularnijeg romana, “Atlasa oblaka” – i jedan i drugi obilato koriste elemente fantastike, oba se strukturno sastoje od više novela (svaka ima svojeg pripovjedača) koje zajedno tvore roman i cjelovitu priču.

Inspiracija za roman, otkriva Mitchell u nekoliko intervjua, bila mu je vlastita sredovječnost – smrtnost mu, kaže, više nije apstraktan pojam iz budućnosti, jer navršio je 45. godina, a upravo su smrt – i vrijeme – velike teme ovoga romana ideje. U pozadini Hollyne životne priče – a pratimo je otkako je bila tinejdžerica pa sve do duboke starosti, 70-ih godina života – odigrava se arhetipska bitka između dobra i zla, u kojoj će upravo smrtna Holly odigrati ključnu ulogu. Na jednoj su strani, kako ih Mitchell naziva, Anchorites, odnosno Isposnici. Pojam, koji vuče porijeklo iz grčkog, označava one koji su se povukli iz svjetovnog života, iako se Isposnici u Mitchellovom romanu uopće ne odriču svjetovnog života. Dapače, sve žrtvuju kako bi ga zadržali.

Isposnici su atemporali, odnosno bezvremenici, ljudi koji su nekad živjeli smrtne živote, a onda sklopili faustovsku pogodbu kako bi zadržali vječnu mladost i zdravlje. No za to plaćaju visoku cijenu: odriču se vlastite savjesti i pritom žrtvuju i ljude. Nasuprot njima su Horolozi, također besmrtnici, ali sasvim drugačije vrste: i oni se rađaju kao ljudi i mogu živjeti do duboke starosti, no 49 dana nakon što umru ponovno se vraćaju u život i krug kreće ispočetka. Neki od Horologa žive na zemlji više tisuća godina.

Između Isposnika i Horologa nalaze se “bone clocks”, obični smrtnici kojima vrijeme neumitno curi sa svakim udahom, a pravo značenje pojma – i naziva i smisla romana - čitatelj saznaje tek na 501. stranici knjige. “Za život imamo na raspolaganju tek određeno vrijeme. Znanost i tehnologija, možda na našu sreću, još nisu pronašli način da to zaobiđu, no na našim se licima vidi ta prolaznost vremena – koliko smo vremena već potrošili, koliko nam je ostalo, ako isključimo nesreće i terminalne bolesti”, objašnjava Mitchell u jednom intervjuu.

“The Bone Clocks” je dobio dobre kritike – uspoređuju ga s “Da Vincijevim kodom” jer se čita i kao triler, serijalom “Harry Potter” budući da ima fantastike, s djelima Stephena Kinga, jer je na trenutke izuzetno strašan. Javio se dosad i poneki kritičar kojem je “The Bone Clocks” izuzetno uzbudljiv, brzo se i lako čita, ima humora, ali mu nedostaje supstance, do te mjere da to ni fantastika ne može prikriti. Čini mi se da je to nepravedno reći za Mitchella kao pisca jer su njegove preokupacije prilično jasne. Osim što je vrstan pripovjedač, koji želi i da se njegov čitatelj zabavlja, Mitchell je i vrlo angažirani pisac. “Atlas oblaka” i sada “The Bone Clocks” pokazuju da je izrazito zabrinut za budućnost planeta, pomalo rastrgan pitanjem kakvo nasljeđe ostavljamo našoj djeci i unucima.

Krajolici koje Mitchell ispisuje u 2043., godini u kojoj završava radnja romana “The Bone Clocks”, nisu optimistični: ljudi su potrošili resurse, sretni su oni koji imaju struje par sati dnevno, internet više ne postoji, zalihe goriva su potrošene, avioni više ne lete, životinjske vrste su istrijebljene, hrane je malo i mnogi gladuju, Sjedinjene Države više ne postoje, kao niti Europa, a nestašica energenata i glad rezultiraju nasiljem. Ostarjela Holly s nostalgijom se sjeća odlazaka u šoping, kad su dućani još postojali, okusa hrane koje odavno više nema i vremena kad si mogao sjesti u avion ili automobil i otići gdje god si htio.

I u ovom su romanu ljudi pozicionirani kao “grabežljivci”: ideja je to koju je Mitchell već tematizirao u “Atlasu oblaka”, objašnjavajući kako je ljudska civilizacija sazdana na grabežljivosti, na tome da jači tlače slabije, da su bijelci otimali zemlju urođenicima, da politički sistemi gutaju individualce i, često, slobodnu volju i pravo na izbor. Ta je grabežljivost u “The Bone Clocks” dotjerana do ekološkog ekstrema, ali istodobno Mitchell ispisuje i dirljivu sliku tog apokaliptičnog svijeta jer u njemu još ima ljudi koji su spremni žrtvovati sve za one koje vole. Upravo se ljubav, pokazuje Mitchell, otima vremenu koje ljude čini krhkim, smrtnim bićima.

“The Bone Clocks”, osim toga, nudi i dodatne poslastice za ljubitelje Mitchellova pisanja. Najprije, roman je, u jednom poglavlju, i sjajan priručnik za pisanje. U njemu David Mitchell pisac, kroz narativ Crispina Hersheyja pisca, objašnjava što je dobro pisanje, kako se bruse metafore, kako se kreira literarna stvarnost, a sve to, opet, s dozom autoironije i humora kojem je teško odoljeti. Mitchell, nadalje, s radošću i priličnom zaigranošću, krši nekoliko zakona fizike, osobito u petom poglavlju kad se sukobe dvije grupe besmrtnika.

I, napokon, u “The Bone Clocks” susrećemo likove iz Mitchellovih prijašnjih romana: tu je Hugo Lamb kojeg smo upoznali u “Livadi Crnog Labuda”; zatim doktor Marinus kojeg su čitatelji prvi put sreli u Mitchellovom prethodnom romanu, “The Thousand Autumns of Jacob de Zoet”; spominju se časopis Spyglass i autor Felix Finch kojeg smo upoznali u “Atlasu oblaka”; Crispin Hershey i njegov roman “The Voorman Problem” vraćaju nam se iz Mitchellovog drugog po redu romana “number9dream”; Elijaha D’Arnoqa također poznajemo otprije, iz “Atlasa oblaka”, a fizičarka Mo Muntervary prvi put se pojavila u prvom Mitchellovom romanu “Ghostwritten”… Od 21 junaka iz ukupno šest Mitchellovih romana, koliko ih je novinarka Kathryn Schulz za Vulture uspjela pobrojiti, u “The Bone Clocks” ih se ponavlja čak 12 (kliknite na foto galeriju da pogledate cijeli prikaz tablice likova).

David Mitchell, objasnio je, piše tako da novele sklapa u romane – u “Atlasu oblaka” imamo šest novela koje započinju, prekidaju se na najnapetijem dijelu, a potom se, zrcalno, zatvaraju jedna za drugom obrnutim redoslijedom. Recept ponavlja u “The Bone Clocks”, ali s varijacijama – također imamo šest poglavlja i nekoliko pripovjedača, s time da je u poglavljima glavni lik Holly ili se pak pripovjedači referiraju na Holly. Tu strukturu pojedinačnih romana Mitchell ponavlja u čitavom svom opusu, gradeći ono što naziva über-romanom: literarni univerzum koji čine sva njegova djela, međusobno povezana likovima, referencama i hiperlinkovima.

Nadajmo se da će “The Bone Clocks” što prije biti preveden na hrvatski jezik (dva njegova romana dosad je prevela i objavila nakladnička kuća Vuković & Runjić), jer Mitchella ne nazivaju bez razloga jednim od najboljih suvremenih britanskih pisaca. Uostalom, ove je godine, upravo za “The Bone Clocks”, po treći put nominiran za možda i najprestižniju literarnu nagradu na svijetu – Man Booker Prize.


 

Facebook komentari

Novo u katalogu