Jagoda Šimac – U novom romanu otkrivam kako je vampir utemeljio slavensko pleme Hrvata

Razgovarala Tanja Tolić
Snimke Arhiv Jagode Šimac

U prvom romanu “obranila” je Sinj od gotovo stostruko jačih turskih osvajača. U drugom i trećem je sukobila crkvene “crne kapuljače” s vilama, nimfama i Perunom, a u četvrtom, koji izlazi krajem studenoga, priča o hrvatskom vampiru kojega je na svijet dovela crna magija neopreznih čarobnjaka. Jagoda Šimac (52), hrvatska književnica koja živi i radi u Švicarskoj, suvremena je Marija Jurić Zagorka, jer je na više od 1000 stranica – koliko je ispisala u svoje četiri knjige – romansirala ne samo povijest Cetinske krajine u kojoj je rođena, nego i cijele Dalmacije i dobrog dijela Bosne. Piše i o bosanskim kraljevima, o omiškim gusarima, o Habsburgovcima, Ugarima, Mlečanima, Dubrovčanima, Turcima... i još se nije umorila.

Jagoda Šimac rođena je u Sinju 1962. godine, tamo je završila i osnovnu i srednju školu, a potom u Sarajevu na Filozofskom fakultetu diplomirala književnost i hrvatskosrpski jezik. Od 1995. godine živi u Švicarskoj. U braku je gotovo trideset godina, ima dva sina i s razlogom je na njih ponosna. Stariji je, kaže, diplomirao ekonomiju, oženjen je, živi i radi u Njemačkoj, a mlađi je još s njom i suprugom i upravo završava ekonomsku gimnaziju. “Obojica su umjetnički nadareni, pišu, slikaju, crtaju stripove, sviraju gitaru, iako su odabrali ekonomiju kao oslonac. Slušaju moj savjet da u životu najprije steknu čvrstu podlogu pa se onda kasnije do mile volje predaju sirotici umjetnosti”, kaže.

Jagoda je radila kao prevoditeljica i knjižničarka, a u međuvremenu je završila i poslijediplomski studij za informaciju i dokumentaciju u Luzernu. Zaposlena je u Sveučilišnoj knjižnici u Bernu i u knjižnici Muzeja kultura u Baselu, a piše u slobodno vrijeme.

Dosad je objavila tri romana, u izdanju nakladničke kuća Mosta-Nove tehnologije. Prvi, “Na međama najdaljnijim”, objavila je u travnju 2012. godine, a uzbudljivi roman koji je naslovljen stihom iz jedne Nazorove pjesme, temelji se na povijesnoj činjenici obrane Sinja gdje su malobrojni branitelji (oko 700 Sinjana) pet dana branili svoj grad od gotovo stostruko jačih turskih osvajača (oko 60.000 osmanlija) i izvojevali pobjedu uz pomoć čudotvorne Gospe Sinjske. Impresivni roman obuhvaća čak četvrt stoljeća života Cetinske krajine, od godine 1690. do sudbonosne 1715., a Jagoda je u povijesnu priču vješto uplela i sudbine nekoliko sinjskih obitelji, glasovitog franjevca Pavla Vučkovića te priče žena, djevojaka, zaručnica, domaćica i čuvarica ognjišta.

Njezin drugi i treći roman, “Iznad guste gore Gaj” i “Mjesec na vodi”, oba objavljena u u srpnju 2013. godine, tematski su povezani, iako se mogu čitati i odvojeno. U romanu “Iznad guste gore Gaj” priča se odvija sredinom devetoga stoljeća, u doba kneza Trpimira, u vrijeme dovršenoga procesa pokrštavanja Hrvata u novoj domovini, ali među kojima još žive i potajno se štuju stari hrvatski i slavenski kultovi, vjerovanja i običaji doneseni iz prapostojbine. Upravo ti kultovi uzroci su pritajenih i javnih sukoba između crkvenih “crnih kapuljača” iz romanskih gradova, čuvara pravovjernosti, i domaćega, hrvatskog stanovništva, koje je prihvatilo kršćanstvo, ali nije zaboravilo vlastitu tradiciju.

Ispreplićući prizore iz svijeta fantastike s povijesnim previranjima, Jagoda Šimac zbivanja u knjizi konstruira na dvije razine - prva je mitski svijet vještica, čarobnjaka, vila i nimfi, a druga je stvarni svijet hrvatske vlastele u kojem vlada borba za vlast. Spomenuti vilinski svijet potrest će problematično ponašanje vile Pelinke, koja sve učestalije iskazuje zle namjere prema svojim sestrama vilama. S druge strane, na Kamenitom brijegu u utvrdi Grad, gdje žive kneževska i grofovska obitelj, postaje zabrinjavajuće ponašanje mladog kneza Stribora, za koga njegov otac, župan Dragomir, te svećenik, otac Juraj, sumnjaju da je sklopio savez s Nečastivim i nikako nije uputno da naslijedi svoga oca i domogne se vlasti.

“Mjesec na vodi” zbiva se dvadesetak godina poslije događaja opisanih u romanu “Iznad guste gore Gaj”, u vrijeme hrvatskoga kneza Branimira koji uz pomoć pape Ivana VIII. stječe neovisnost i od Bizanta i Franaka. Okrutno otimajući zemlju seljacima, pokvareni i gramzljivi veleposjednik Saviša Urošević pod svaku cijenu želi proširiti svoje imanje te tako osvojiti vlast u župi Cetina i priskrbiti plemićku titulu. Međutim, na putu tom pohlepnom naumu stoji grof Draž, u čijem je posjedu Kameniti brijeg, odnosno kneževski Grad. Već godinama su njegova i grofovska obitelj bile u sukobu, a nakon što je Savišin otac umro od grofovske strijele, Saviša je preuzeo brigu o svojim braćama i sestrama, zarekavši se na osvetu. Nošen ovom dugogodišnjom žudnjom, neće prezati ni od pokušaja ubojstva grofa Draža, a bacit će oko i na njegovu prelijepu kći Moranu, koja će ga posve očarati. S druge strane, Morana, koja je u dosluhu sa zlim nimfama, i njezina sestra Dorana, sklona vilinskom svijetu i prijateljica vile Zlatokose, sve više će se udaljavati nakon što Morana sazna da grof Draž nije njezin pravi otac te da je njezina prava majka zla vještica...

Odakle Jagodi takve maštovite ideje? I je li oduvijek željela postati književnicom?

- Otkako znam za sebe u glavi sam ispredala kojekakva zbivanja i smišljala uzbudljive priče. Živjela sam u svom vlastitom svijetu u kojem sam, tko zna, možda u nekom prijašnjem životu zaista i postojala, pa sam nešto od toga, nekad proživljenog, po ponovnom rođenju i donijela sa sobom. Svoje maštarije i zbilje od malena prenosim na papir. U početku su to bili školski sastavi, a poslije sve deblji rukopisi koji su zahtijevali uvijek više i više papira. Knjige su oduvijek bile moje najmilije društvo. Pisana riječ mi je u duši, s njom sam rođena. Književnost i ja se nadopunjujemo kao jin i jang, dva lica postojanja. Niti jin može postojati bez janga niti jang može bez jina. Ideja za prvi roman “Na međama najdaljnijim” me jednostavno “zovnula”. Priča je bila uvijek u meni, unutra se negdje zalegla, a onda odjednom htjela vani, na vidjelo. Nastala je kao spoj pripovijedanja, prepričavanja, gatanja, maštanja, izmišljanja, hvalisanja, preuveličavanja i trabunjanja, cjelokupne predaje naših starijih koju su mi kao djetetu usadili u glavu. Od svega toga je ispala lijepa priča na koju sam ponosna i koju poklanjam svom rodnom gradu.

* Koliko ti je vremena trebalo da napišeš svaki od četiri romana?
- Za ispričati priču jednog romana trebam otprilike godinu dana. S obzirom da za svoje teme biram minulo vrijeme, moram se u njega korak po korak vraćati, nanovo ispredati davno završenu radnju i oživljavati likove. Da bih zbivanja ponovno pokrenula i udahnula novi život prohujalom vremenu i sama u njega moram uronuti. Pišem u pošlosti i pronalazim stare mudrosti, preuzimam duhovnosti, tražim poetiku i prepuštam se romantici te iz svega izvlačim pouku.

* Pišeš povijesne romane koji su velikim dijelom smješteni u Cetinsku krajinu. Kao da na neki način ispočetka pišeš povijest kraja u kojem si rođena. Pretpostavljam da si ga odabrala zato što dobro poznaješ njegovu povijest?
- Cetinska krajina je moja rodna gruda, poznajem je i volim pa je normalno da u njoj žive i djeluju i moji likovi. Vraćam joj ljubav naivnog djeteta koju mi je usadila u srce i koju sam ponijela sa sobom u tuđi svijet. Želim razotkriti njezinu zagonetnu dušu, opjevati je na sav glas i pokazati je tom svijetu. O kraju kojim teče rijeka Cetina čovjek može puno toga slovom reći, ali samo ako ga razumije i osjeća. Moj kraj ima bogatu tradiciju, pun je tajni i mistike, u njemu vladaju nerazjašnjiva dobra strujanja koje moji sugrađani u današnje vrijeme krize i besposlice sve manje ćute, a što je za mene neodoljiv izazov. Ali radnja mojih romana se ne odvija samo u Sinjskom kraju, nego i u cijeloj Dalmaciji, u Hrvatskoj, čak i u Bosni.

* S obzirom da su tvoji romani povijesne tematike, jesi li morala mnogo istraživati povijesnu građu da bi ih mogla napisati? Gdje si pronalazila podatke? Znaš li te priče i legende iz djetinjstva?
- Samo radnja mog prvog romana se bavi stvarnim povijesnim događajem, ostale su samo smještene u povijesni okvir. Mene zanima čovjekova duša, njegovo unutarnje biće, sve ono što nosi u sebi, a što je jedino vrijedno, i njegova neraskidiva veza s Nebom. Pišem o dobru i zlu, o radu i neradu, o poštenju i nepoštenju, o sreći i nesreći, naslijeđu, o odnosima među ljudima, njihovim patnjama, postupcima, djelovanjima i posljedicama koje na kraju snose, o njihovim potrebama, razmišljanjima, željama i stremnjama. Povijest je samo vremenski i prostorni okvir u koji smještam radnju i likove jer me ona fascinira. Ona je “učiteljica života” i u njoj su odgovori. Podatke nalazim, a da ni sama ne znam kako ni odakle mi dolaze. Uglavnom je to sve već u meni pa onda kad mi još nešto konkretno nedostaje ili mi je nejasno, zavirim u leksikon i odgovarajuću povijesnu knjigu. Cetinska krajina obiluje pričama, legendama, bajkama i mitovima koje sam i ja, kao i svako drugo dijete moga kraja slušala. Za mene je stoga zabava prepričavati već poznate i izmišljati nove stare priče i prenositi ih na papir.

* U svim tvojim romanima prisutni su i elementi fantastike – vile, vještice, čarobnjaci, nimfe, u posljednjem i vampiri. Jesu li to uobičajene legende i mitovi Cetinske krajine ili si ih ti izmislila? Zašto ti je fantastika privlačna?
- Mašta čini život ljepšim. Vile, vilenjaci, vještice, nimfe, a pogotovo vampiri sastavni su dio naše slavenske kulture. Ja ih uzimam onakve kakvi jesu i postupam s njima kao da su stvarne osobe. Iz njihovih posebnosti i nadzemaljskih sposobnosti današnji čovjek može puno naučiti i oplemeniti svoj prematerijalizirani život. Malo tko od naših ljudi zna da prvi zapisani i uopće upamćeni svjetski vampir nije bio grof Drakula, kako vlada ustaljeno mišljenje, nego Jure Grando iz Istre koji je živio u prvoj polovini 17. stoljeća (zna se da je umro 1656.). Znači, vampir Hrvat i to stvarna osoba, a ne proizvod jezive fantazije. Mi posjedujemo jedinstvenu mitologju, originalne legende i bogatu povijest, ali baš nas briga. Ne znamo se njima busati i predstaviti ih svijetu, kao što to rade vodeći evropski narodi. Zato ja dajem svoj doprinos kako bi se opća nezainteresiranost našeg naroda za vlastitu predaju makar djelić smanjila.

* Tvoje pisanje me jako podsjeća na pisanje Marije Jurić Zagorke koja je ovjekovječila povijest sjeverne Hrvatske, posebno Zagreba. Jesi li čitala Zagorku, je li ti ona možda bila inspiracija?
- S romanima Marije Jurić Zagorke sam, naravno, i ja odrasla. “Gričku vješticu” sam prvi put čitala još u osnovnoj školi pa je moguće da je još onda podsvjesno ucrtan smjer mojim spisateljskim maštarijama. U kolikoj mjeri, ostavljam čitateljima svojih romana da ocijene.

* Što inače voliš čitati, koju vrstu literature?
- Čitam puno i sve moguće žanrove, od krimića do ezoterike. Volim knjige jer svaki autor na papiru ostavi tragove svog vlastitog svijeta kojeg rado istražujem. Koji su moji omiljeni pisci? Hm! Ima pisaca kojima je pisanje zanimanje. To znači da pišući odrade svoj radni dan i imaju slobodno vrijeme. Ali ima i pisaca koji osam i po sati dnevno rade neki drugi posao od kojega žive, a u slobodno vrijeme pišu. Odriču se izlazaka, društva, pive, balota, kave s prijateljicama, šetnje, mora, sunca…, jednostavno rečeno ne “uživaju u životu”. Sjede za računalom i pišu. Znam kako im je. I ja sam zaposlena, majka sam, domaćica, supruga i pišem. Zato su baš takvi pisci moji najomiljeniji pisci, svejedno o čemu pišu i jesu li strani ili domaći.

* Kad pišeš i kako pišeš? Osmisliš li unaprijed cijelu fabulu pa redom ispisuješ scene iz svojih romana ili pišeš kako ti dolazi inspiracija?
- Pišem kad mi dođe inspiracija, bez plana i programa. U glavi mi se slaže cigla po cigla i na kraju se uklopi kuća. I baš u tome je sva draž. Nikad ne znam unaprijed što će se dogoditi, kako će se radnja zapetljati ili odpetljati, koji novi likovi će se pojaviti, tko će umrijeti, a tko se u koga zaljubiti. Nevjerojatno, ali to je inspiracija. Njezin sam ovisnik.

* S obzirom da živiš u Švicarskoj, koliko često dolaziš u Hrvatsku? Pišu li ti hrvatski čitatelji, imaš li kontakta s njima?
- Dolazim na odmor tri do četiri puta godišnje. S prijateljima i rodbinom sam u svakodnevnoj vezi pa se osjećam kao da sam stalno “kod kuće”. I preko medija pratim što se kod nas događa, kako ljudi žive i čime se zanimaju. Čitatelji mi se javljaju, najčešće mailom ili preko Facebooka. Raspituju se za novi roman, kad će izaći i, kad izađe, gdje ga mogu kupiti. Zanima ih i o čemu trenutno pišem, ali o tome, dok ne bude gotovo, nerado govorim.

* Uskoro ti izlazi četvrti roman, “Krvavi ban”, u izdanju Naklade Bošković. Reci nam nešto o njemu.
- “Krvavi ban” je moj četvrti roman koji krajem mjeseca izlazi. To je priča o vampiru kojega je crna magija neopreznih čarobnjaka dovela na ovaj svijet. Nakon tisuću godina širenja straha i pijenja krvi običnih smrtnika, bježi pred vrhuncem njihova bijesa preko Karpata. Usput, igrom slučaja, postaje zaštitnik i predvodnik malobrojnog slavenskog plemena koje dovodi na današnje prostore. Tako po svome ocu zaštitniku, vampiru Aryanu Urpiru Harawatu, slabo slavensko pleme dobija ime: Hrvati. Što se s njim dalje događa, saznat ćete u romanu.

* Imaš li već ideje za buduće romane – hoće li oni i dalje biti povijesne tematike, vezani za Cetinsku krajinu ili imaš neke nove ideje?
- Ideju za sljedeću knjigu već prenosim na papir. Ovaj put sam otišla dosta dalje od Cetinske krajine, ali sam još uvijek u srednjem vijeku. 


 

Facebook komentari

Novo u katalogu