Kristian Novak – Književnik koji je traumu pretvorio u najbolji roman godine

Piše Tanja Tolić

Imao sam šest godine kad mi je umro otac. August se zvao. Kad je umro ima je 38 godina, gotovo kao ja sada. Pet godina otac je bolovao od leukemije prije nego što je umro. Sjećam li ga se? Da. Tate se sjećam kao čovjeka koji je uvijek bio dobre volje, ali je i često bio umoran. Pamtim taj jedan trenutak kad sam shvatio da nešto nije u redu... Znao bi mi napucati loptu visoko u zrak, visoko. To mi se jako sviđalo. Taj put sam ga zamolio da opet to učini, a on mi je odgovorio: Ne mogu, sine, umoran sam...

Nedjelja je. Kristian Novak (36) i ja sjedimo na Trešnjevci, u kafiću Ede Maajke, na uglu Nove ceste i Richtmanove ulice. Upravo je za svoj drugi roman, "Črna mati zemla" koji je lani objavio Algoritam, dobio priznanje tportala za roman godine i novčanu nagradu od 50 tisuća kuna. No Sikiriki ima sjajnu bašču, ali je hladno pa sjedimo unutra.

"Jesi li tako malen uopće mogao pojmiti što se dogodilo tati? Što znači umrijeti?", pitam ga.

"Smrt bih možda i mogao pojmiti da su mi znali objasniti. U to vrijeme, znaš, u našem selu, Svetom Martinu na Muri, nije bilo telefona. Kako je tata umro u Njemačkoj, gdje je i radio kao inženjer u Mercedes Benzu, mama je telefonom javila jednoj ženi u Sloveniji što se dogodilo. Žena je došla baki reći novost, a ona me poslala van. Danima su svi hodali u crnini, a da mi nitko ništa nije govorio. Baka mi je na kraju to objasnila tek kad su zazvonila zvona na crkvi. Rekla mi je: To zvone za tvog tatu. Ništa nisam shvatio. Ja sam još godinama mislio da, kad zvone crkvena zvona, ona zvone za dobre ljude koji rade u drugim zemljama..."

Kad je konačno shvatio da tate više nema? "Kad je mama došla iz Njemačke, a za njom i tamni auto s lijesom."

Ne pitam ga je li, kao i glavni junak njegova romana – petogodišnji Matija iz "Črne mati zemle" – mrtvome ocu na grobu ostavljao poruke i molio ga da se vrati. Matijina patnja zbog gubitka oca tolika je da prve riječi koje nauči napisati glase "žal mi je". Matija je, naime, uvjeren da se očeva smrt i nije dogodila, nego da se otac negdje skriva, a svi u selu lažu da je umro, pa ga traži uz pomoć prijatelja Dejana, uvjeren da je oca gastarbajtera odvela milicija jer je mislila "da govori protiv Jugoslavije, ide na hrvatske meše v Nemački ili dejla vikendico".

Ali ga pitam je li, kao i Matija, kad dječačić konačno shvati da je otac ipak mrtav, osjećao da je on kriv za njegovu smrt. "Uvjeren sam da to mnoga djeca čine – okrive sebe za smrt roditelja. Ne sjećam se više zašto sam mislio da sam kriv za njegovu smrt. Prvo je bio osjećaj krivnje, a onda sam dizao optužnicu protiv samoga sebe i nalazio argumente", kaže mi. To nekako rješava pitanje odakle inspiracija za roman koji je u proteklih godinu dana osvojio i kritiku i publiku. U jednom trenutku ga ipak pitam kako mu je pala na pamet ideja, a on se nasmije pa kaže: "Nije mi pala na pamet. Spotičem se o nju od djetinjstva".

"Črna mati zemla" počinje kao roman o uspješnom mladom piscu, Matiji Dolenčecu, koji je upravo dovršio treći roman, ali se on nikome ne sviđa. Problem je, otkriva se, što je Matija bio spreman učiniti sve da napiše još samo jednu dobru priču. Gotovo sve, jer nije bio spreman napisati priču o sebi. Zbog laži koje izmišlja o samome sebi i svom djetinjstvu, propast će mu veza s Dinom i početi se događati bizarne stvari. A onda mu starija sestra natukne da se u djetinjstvu ponašao čudno, da je mrtvome ocu na groblju ostavljao poruke i zastrašujuće crteže, da su ga svi u rodnom selu toliko zamrzili da su se na kraju mama, sestra i on morali preseliti u Zagreb.

Tu počinje potresna i dirljiva priča o Matiji, djetetu koje se nije znalo nositi sa smrću oca, priča o traganju, strahu, hrabrost i ljubavi, ali i priča o malom selu u Međimurju, na južnoj obali Mure, koje je u vrijeme dok se raspadala Jugoslavija potreslo niz tragedija - od sredine svibnja do konca lipnja 1991. tamo je zabilježeno ukupno osam samoubojstava. Nisu postojale naznake o međusobnoj povezanosti tih osam slučajeva suicida, no selom je, u jednom trenutku, zavladala kolektivna paranoja jer, kako je netko rekao, "dok se je zaklo jeden čovik, to je bila njegova bolest. Dok ih se je zaklalo štiri ali pet, to je bila bolest cejloga sela". U tom selu na južnoj obali Mure, u čijoj šumi žive svečari, a u rijeci murske deklice koje vabe žive, stanovnici, kako se jeza širi, vjeruju da je svih osam samoubojstava na tajanstven način uzrokovao M. D., tada sedmogodišnji dječak.

"Črna mati" pomalo je krimić, pomalo ljubavna priča, a najviše roman lika. I, jasno je sada, pomalo i autobiografski roman, iako je stvarna trauma iz djetinjstva, naravno, romansirana i izmijenjena. Nakon smrti oca, život je za mamu Mariju, malog Kristiana i njegovu devet godina stariju sestru Sanju, danas prevoditeljicu s engleskog i njemačkog, neko vrijeme doista bio težak, doslovno su se borili za egzistenciju. Dok mi prepričava kako je to bilo, moli me da to ne tumačim krivo – ne žali se niti od toga radi tragediju. "Kad su se riješile stvari s tatinom penzijom, postalo je lakše. No za Sanju i mene nikad nije bilo plana b. Mama je jasno postavila stvari – što smo započeli, morali smo i dovršiti. No mama nam je isto tako bila i majka i otac, ona je držala našu krnju obitelj uspravnom kroz teška vremena", napominje mi.

Tu ga lovim na činjenicama jer plana b za njega je ipak bilo. Godinu dana studirao je pravo, a onda od njega odustao i prebacio se na germanistiku i kroatistiku na Filozofskom fakultetu. Iako me on uvjerava da nije tako, meni je njegova karijera impresivna: danas je docent na Filozofskom fakultetu u Rijeci, gdje od 2012. predaje morfologiju i tvorbu riječi na Odsjeku za kroatistiku. Istodobno je i znanstveni suradnik na Filozofskom u Zagrebu, gdje je šest godina radio kao znanstveni novak na Odsjeku za germanistiku. Tamo je pak predavao sintaktičku analizu, te nekoliko kolegija vezanih za sociolingvistiku i kontaktnu lingvistiku. Glavna područja istraživanja su mu povijesna sociolingvistika, višejezičnost i nacionalni identitet, o čemu je napisao diplomski rad i studiju vrlo kompliciranih naziva.

Karateom se bavi od 13. godine života, a od 1996. do 2009. bio je državni reprezentativac. Seniorski prvak države 15 puta, od ozbiljnih turnira osvojio Italian open i Dutch open, a donio je i šest medalja sa svjetskih i europskih seniorskih prvenstava. Najveći rezultat mu je srebro s Europskog prvenstva u Stavangeru 2006. godine.

E, tu sam ga čekala. Jer na karateu je upoznao 31-godišnju suprugu Mirnu koja radi kao šefica financija u jednoj farmaceutskoj tvrtki. U braku su od 2012. godine, prije toga su u vezi bili deset godina, a prije četiri mjeseca postali su i roditelji preslatke Lane.

"Ajde sad priznaj – je li te Mirna ikad prebila?", pitam ga. Kristian je, naime, tri do četiri godine bio u vrhu, no Mirna je doista prava faca, jer je obilježila cijelo jedno razdoblje hrvatskog karatea, a bila je i među najboljima na svijetu.

"Znali smo sparirati na treningu i... jednom me pošteno zašusala pred dečkima. Ja sam mislio da je to zezancija, no ona je ozbiljno krenula. Bio je to nesporazum. Vjerojatno se ovaj primjer može univerzalno primijeniti – dosta sukoba zapravo nastane iz nesporazuma", kaže dok pomalo gleda u pod. Priznaje da mu je bilo jako neugodno pred frendovima.

Zašto su se oženili tako kasno, tek nakon deset godina veze? "Oboje smo bili u vrhunskom sportu. A kad si sportaš onda planove radiš na bazi šest mjeseci, ništa dulje. Tako ti je strukturirana godina, ali tako ti je strukturiran i dan. Ja sam prestao s aktivnim sportom 2009., ali onda je Mirna bila na vrhuncu i htio sam to poštovati", objašnjava mi.

I to se poštovanje doista osjeća. Iako ni Kristiana ni Mirnu ne poznajem dobro, odaju dojam sretnog i pomalo uvrnutog, ali prije svega ravnopravnog para. U njihovoj maloj obitelji nema podjele poslova na muške i ženske – Kristian i pere i pegla veš, a i brigu o Lani nastoje maksimalno dijeliti kad god je Kristian doma. Odlasci u Rijeku mu, osjećam, padaju teže otkako se Lana rodila. Vidim da bi najradije čitavo vrijeme pričao o njoj, ali se suzdržava jer ne želi piliti. Dobar je, baš zaljubljen otac.

Brzo se "pribere", pa se vraćamo na pisanje. Njegov prvi roman "Obješeni" (2005) nije naišao na neku širu percepciju, najviše zato što ga je objavio mali nakladnik pa je pitanje koliko je knjiga u distribuciji uopće došla do čitatelja. Pročitala sam ga – bizarno je to, čudno štivo, nastalo dok je studirao, kao posljedica praznine koju je osjećao zbog prekida jedne ljubavne veze. Kako je uopće počeo pisati?

"Pisao sam, kao i svi, sastavke u osnovnoj školi, čak i dobio jednu nagradu od knjižnice i čitaonice u Čakovcu, prvu od dvije književne nagrade koje sam dobio", dodaje u zezanciji, "no preokret se dogodio u srednjoj školi. Imao sam sjajnog profesora hrvatskog jezika. On me često upozoravao da su mi zadaćnice preduge."

"Ma daj! Da se nije slučajno prezivao Lokotar?", provociram pa se oboje počnemo cerekati kao djeca.

"Nije. Ivan Pranjić. Bio je strog, ali pošten profesor i, mogu reći, u međuvremenu mi je postao i član obitelji."

No i "sporni" Lokotar u međuvremenu je Kristianu postao dobar prijatelj i praktički član obitelji. Zanimljiva je to priča. Čula sam u međuvremenu obje strane, i Kristianovu i Kruninu. Kad je napisao nekih 100 kartica "Črne mati", Kristian je mailom poslao rukopis Kruni Lokotaru, uredniku domaće proze u Algoritmu, inače jednom od najboljih hrvatskih urednika. Odgovora nije bilo, no Kristian je znao da Kruno zna za njega preko pisca Franje Janeša.

Na promociji Janešove knjige "Formula za kaos" Novak i Lokotar konačno se upoznaju. Nakon promocije odlaze na pivo popričati o Kristianovom romanu u nastajanju. U Kruninoj verziji – Kristian je sve kritike, a nisu bile nimalo blage, mirno, otvoreno saslušao, uvažio napomene i nakon toga otišao doma i napisao sjajan roman. U Kristianovoj verziji – Kristian mirno i otvoreno sluša, ali iznutra... pa umre jedno sto puta. Nakon piva zaključi da se više neće baviti pisanjem, jer mu je Kruno srušio sve snove, argumentirajući da je roman previše zagušen digresijama, da se teško čita i da to zapravo nije bog zna što. Ipak, na rastanku, Kristian pokuša još jednom: kaže Kruni da će mu umjesto dijela romana u kojem piše o piscu bez inspiracije, poslati početak romana u kojem govori o samoubojstvima u Međimurju. To mu se svidjelo.

"Uvažio sam njegove napomene. Kratio sam puno, no shvatio sam da time činim uslugu tekstu. Kad sam mu nakon nekoliko mjeseci poslao drugi draft, rekao mi je: Bravo, napisao si veliki roman. No da se razumijemo, još se puno radilo na tekstu. Jedan lik smo u potpunosti izbacili i puno smo radili stilski, na redukciji teksta. Ne sramim se to priznati. Ne samo da sam imao urednika, imao sam i mentora", objašnjava.

Dugo su razmatrali je li pametno nazvati roman "Črna mati zemla", inače inspiriran jednom od omiljenih rečenica Kristianove majke. Znala mu je, najčešće u šali, reći "ka bu me zatukla f črno mater zemlo". Potom je tu bilo i pitanje kajkavštine – hoće li, čak i uz rječnik kajkavskih izraza i frazema na kraju romana, to moći razumjeti ostatak Hrvatske? Razumio je. I ne samo ostatak Hrvatske – Kristianov roman upravo se prevodi na slovenski i mađarski jezik.

S trećim romanom, kojeg upravo piše i za kojeg misli da će biti gotov krajem 2016. godine, Kristian ostaje u Međimurju i opet se bavi tabu temom. Naime, poznato je da se u Međimurju, u određenim razdobljima godine, iako se o tome ne raspravlja, povećava stopa samoubojstava, no Kristianov treći roman, radno naslovljen "Ciganin, ali najljepši", zadire mnogo dublje i bolnije – u antagonizam između Roma i Hrvata u Međimurju. Po zadnjem popisu stanovništva, objašnjava mi, Roma je u cijeloj Hrvatskoj bilo oko 16 tisuća, no pretpostavlja se da ih je mnogo više, možda i 40 tisuća. Mnogi od njih prolaze upravo Međimurjem, tranzitnom rutom prema drugim europskim zemljama, a mnogi koji se zadržavaju u Međimurju susreću se sa strahovitim predrasudama. Poput obitelji Oršuš koja je morala promijeniti tipično romsko prezime u hrvatsko Kovačić da bi konačno uspjela dobiti kredit za kuću.

Prvih stotinu stranica novoga romana izletjelo je iz njega kao diktat, no onda nije znao što dalje pa je počeo planirati. ČMZ, kako mnogi skraćeno nazivaju "Črnu mati", bilo je, uvjetno rečeno, lako napisati jer je u glavi imao fragmente radnje pa se kretao od jednoga ka drugome. "Na početku uvijek mora postojati sukob i cilj kojem stremiš. Prva četiri mjeseca rada na novome romanu samo sam vodio intervjue s likovima. Sjeo bih za laptop i razgovarao s njima. Iz tih intervjua počeo sam raditi strukturu. U lipnju sam napravio kratki siže na desetak stranica i nakon toga je krenulo pisanje prvog drafta. Nije to nešto što bih ikome pokazao, pravo pisanje za mene kreće s drugim draftom", pojašnjava mi.

"Ciganin" ima tri glavna junaka – ženu od 40 godina koje je ostala bez posla i vraća se u rodno selo u Međimurju, mladog Roma koji živi između dva svijeta i koji je izopćenik u vlastitom selu, i policajca. Neću vam napraviti ono što je Kristian meni učinio – ispričao mi kakva se tragedija dogodi. Samo ću reći da i njegov treći roman zvuči jako uzbudljivo.

Je li ga strah hoće li uspjeti, ima li blokada u pisanju? "Čini mi se da je jedini način da napišem novu knjigu taj da zaboravim ovu sadašnju", odgovara. "Imam li blokada? Imam, ali mislim da se uspješno borim protiv njih jer mi je stalo do mojih likova."

"A strah od neuspjeha?", podsjećam ga.

"E, zbog toga je sport bio dobar", odgovara.

Karate je za njega bio zarazan, jer mu se sviđalo što pobjeđuje. U trenutku kad se opraštao od aktivnog sporta, otišao je na razgovor sa sportskom psihologinjom koja mu je pomogla prebroditi tranziciju – prijeći iz visokoadrenalinske faze u mirnije vode. Iz jednog identiteta prešao je u drugi; tema koju mu je, čini mi se, napeta, jer je u ČMZ-u ispisao niz sjajnih stranica upravo o tome kako lažemo o vlastitom identitetu, kako pričamo priče o sebi da bi vidjeli logiku života, iako se životne promjene, dodaje, rijetko odvijaju u dugim prijelazima. Zapravo su više oštri rezovi.

Koji su njegovi oštri rezovi? "Trenuci kad si mislio da si hrabar, a ispao si užasna kukavica. I obratno. Kad totalno promijeniš uvjerenja preko noći, kad te netko izda...", nabraja.

Stišćem ga malo. Čega se boji? "Da se nekome od mojih nešto ne dogodi. I bojim se neuspjeha, da."

"Što je za tebe neuspjeh?"

"Trenutno ga ne pamtim", nasmije se. "Ova je godina za mene bila jako dobra! Hm... U smislu pisanja, neuspjeh bi bio da napišem knjigu kojom nisam zadovoljan, ali nisam prisiljen objavljivati pod svaku cijenu, pa je to sreća."

"Bojiš li se smrti?", pitam ga. Jer u "Črnoj mati", ako ičega ima, onda ima smrti. Previše smrti.

"Da. Bojim se smrti. I svoje i tuđe."

Je li on pisac uz traume? Jer prvi roman je napisao zbog ljubavne patnje, drugi je nastao iz boli zbog smrti oca. "Pisanje mi pomaže da prežvačem neka iskustva. Drugo je pitanje ima li ono baš terapeutski učinak. Nekad mi se čini da mi je u glavi totalni kaos, a kad sjednem i napišem nešto, osjećam kako mi se sve razbistrilo. Svidjelo mi se kako je to definirao slovenski pisac Goran Vojnović. Rekao je: kad imam odgovor na pitanje koje me muči, napišem esej; kad ga nemam, onda pišem roman."

Vrijeme nam je isteklo. Žuri doma jer je obećao Mirni i Lani da će otići u šetnju prije nego padne mrak. Tek na vratima, dok se opraštamo, padne mi na pamet lova.

"Hej, a kako ćeš potrošiti onih 50 tisuća kuna?"

"Pa... najveći dio ću staviti na štednju. Kupit ću dar maloj i svakako Mirni."

A sebi? Što će pokloniti sebi? Pa knjige, odgovara kao da se to podrazumijeva.

Tako tipičan odgovor za pisca. To tajnovito biće sastavljeno od žudnje za riječima i pričom. Najviše dobrom pričom.
 

* Tekst je originalno, u skraćenom obliku, objavljen u tjedniku Globus.


 

Facebook komentari

Novo u katalogu