Tanja Tolić – 'Zovem se nebo' govori o krivnji, oprostu i tome kako nas ljubav može izliječiti

Piše Dora Kršul

Sinoć je u zagrebačkom Velvet Cafeu održana promocija romana prvijenca Tanje Tolić, dugogodišnje novinarke, osnivačice portala Najbolje knjige i odnedavno – spisateljice. Roman “Zovem se nebo“, objavljen u Nakladi Ljevak, brojnoj su publici predstavili urednica knjige Nives Tomašević, TV voditeljica Daniela Trbović, autor i TV voditelj Bruno Šimleša te, dakako, Tanja Tolić.

Urednica Tomašević na samom je početku istaknula kako se radi o knjizi koja će zasigurno zauzimati posebno mjesto na policama čitatelja. “Čitatelji će osjetiti boje, poglavlja, rečenice, Tanjino znanje o književnosti i umjetnosti.“ Naglasila je kako se, čitajući, osjeća odvažan ženski glas te kako je Tanja već u svom prvijencu potvrdila da je ovladala tajnama pripovjedačkog umijeća.

Daniela Trbović osvrnula se na brojnih 370 stranica koje je Tolić ispisala te na vrijeme koje je na to utrošila. “Radi se o 370 stranica vremena, a ja se hvatam za glavu kada moram napisati tekst od 4000 znakova.“ Trbović je pohvalila roman kao slojevit, zanimljiv, zgusnut te visoko informativne prirode jer se dotiče zaista raznolikih područja – biologije, kvantne fizike, filozofije... “A gledajte gdje sam došla do seksa, tek na 360. stranici“, nasmijala je sve prisutne poznata voditeljica.

Tanjin prijatelj Bruno Šimleša izrazio je zadovoljstvo time što je knjiga izišla ujesen jer, kako kaže, radi se o pravom anti-ljetnom romanu. “Stvoren je za duge hladne jesenje večeri, nikako za plažu“, istaknuo je Šimleša te dodao kako je Tanja jako dobro istražila sve o čemu je pisala.

Preuzevši riječ, Tanja je naglasila kako je ovaj roman san koji je sanjala punih trideset godina, a radila na njemu tri godine. Pojasnila je kako nije ona ta koja je pričala priču, već se priča njoj samoj ispričala. Brojnost likova, gdje postoje samo oni glavni i glavniji, Tolić opravdava vlastitom ambicijom. “Poznavajući sebe i kako mi radi glava, jednostavniji način bio bi mi teži. Prokleto sam ambiciozna i kad sam pisala, jednostavno me ponijelo.“ Kako je rekla, u svakom njenom liku, radilo se o čovjeku ili anđelu, postoji ogroman dio nje. Oni imaju neke njezine osobine ili pak “nose“ neka njena iskustva.

Inspiraciju za roman pronašla je u svojim promišljanjima o tome što se događa nakon smrti. Pritom je naglasila kako “Zovem se nebo“ jest fikcija, no istovremeno je i odgovor njoj samoj na pitanja koja si je postavljala. U romanu je oslikala život nakon smrti; nebo je vrlo slikovito mjesto, a anđeli su u biti ljudski, prgavi su i psuju. “Po meni, ovo je bolja verzija života nakon smrti.“

Također je poručila da je svojim prvijencem htjela staviti naglasak na tri stvari – toksični osjećaj krivnje, pitanje oprosta drugima i sebi te na uvjerenje da nas ljubav zaista može izliječiti. “U to vjerujem duboko i do smrti!“

Osvrnula se i na razliku između novinarstva, kojim se bavi više od dvadeset godina, i pisanja u književnom smislu. “Novinarstvo ne nudi kreativni moment, ne stvaraš 'život'. S druge strane, moji likovi zaista postoje u paralelnom svemiru. Postoji i moj dijalog s njima, a oni su brbljavi, ljudski realni, krvavi ispod kože i zaljubila sam se u svoje nesavršene likove.“

Kako se radi o prvijencu, nametnulo se pitanje o najtežem trenutku pisanja. Tolić je istaknula da na početku nije znala kako pisati roman i postepeno je to otkrivala. Trenutak kad je pronašla svoj način, navela je kao najljepši.



 

Facebook komentari

Novo u katalogu