Veronika Santo - U dobroj priči stvarnost i fantazija se isprepleću i to stvara magiju

Razgovarao Vjekoslav Đaniš
Fotografije Arhiv Veronike Santo

Iako je na domaćoj književnoj sceni prisutna još od osamdesetih godina i legendarnog časopisa Sirius, Veronika Santo je malo poznata van krugova ZF-a i fantastike, iako njeno pisanje prelazi okvire usko žanrovskog. Njene pripovijetke nalaze se i u žanrovskoj antologiji hrvatske znanstveno-fantastične novele 1976.-2006. “Ad Astra“. Veronika Santo piše vrhunsku i originalnu spekualtivnu fikciju i kao takvoj pripada joj posebno mjesto na hrvatskoj književnoj sceni. Njene novele, osim na hrvatskom, objavljene su i na talijanskom i engleskom jeziku. Godine 2008. kod nas joj je objavljena prva knjiga “Vrt pramčanih figura“ u izdanju Sfere, a nedavno joj je izašla i druga zbirka pripovijedaka pod nazivom “Bijeli vlak na nebu moga grada“ što je samo jedan od povoda za ovaj razgovor. S Veronikom sam razgovarao uoči predstavljanja njene nove zbirke pripovijedaka 22. prosinca u njenom gradu Zadru, gdje se predstavlja prvi put.

* Veronika, mnogi pisci kažu da je čitanje temelj za svakog pisca te da je važnije od samog pisanja. Tko je utjecao na tebe da i sama počneš pisati te kada i kako si objavila svoju prvu priču?
- Kaže se da plod ne pada daleko od stabla i sve mi se čini da je to, bar u mom slučaju, istina. Moj otac je bio veliki ljubitelj knjiga, mislim da u zadarskoj Gradskoj knjižnici nije ostalo mnogo knjiga koje on nije pročitao. Kad sam imala deset godina, kupio je svih deset knjiga o Tarzanu i ja sam ih, jednu po jednu, pročitala! Iako sam zapravo prvu pravu knjigu pročitala već s osam godina. Za Božić sam, naime, dobila od mame “Grčke mitove“. Prvu priču sam objavila u Siriusu, zvala se “Samoubojstvo“. Govori o birokratiziranom društvu u kojem se za sve, pa čak i za samoubojstvo, trebao ispuniti neki formular. Sadržaj je bio pomalo orvelovski, samo više komičan nego tragičan.

* Otkud afinitet baš prema ZF-u i fantasyju?
- Prvi put sam pročitala nešto što se zvalo naučna-fantastika kad sam imala nekih deset-jedanaest godina i to u Politikinom zabavniku. Nisam puno razumjela, ali mi se svidjelo. Za moju generaciju, ovo je bio, mislim, dosta rani susret, kasni, ako se usporedi s onim što djeca danas imaju na raspolaganju preko crtanih filmova i video igrica.

* Između objavljivanja u Siriusu i u još nekim drugim časopisima pa sve do izlaska tvoje prve zbirke nastupila je dosta velika pauza. Što je bilo u pitanju, zasićenje pisanjem, životni problemi ili nešto sasvim drugo?
- Recimo da je u pitanju bila borba za preživljavanje. Kad je počeo rat, završila sam u Italiji i preko jednog poznanika uspjela dobiti prvi ugovor na mjesec dana u parlamentarnoj grupi Zelenih u Senatu. Bila je to velika i neočekivana sreća, ali morala sam učiti u hodu i to brzo kako bih opstala u toj sredini. Talijanski sam govorila, ali je trebalo što prije podići nivo. Bio je to dosta težak period, uspjela sam opstati, ali je cijena bila visoka. Dakle, nove borbe, nova dokazivanja, ali je vrijedilo jer sam opet naučila puno, što o talijanskoj politici, što o ljudskim dinamikama u jednoj sredini koja je dosta ekskluzivna. Osim toga, ugovori ove parlamentarne agencije su bili puno povoljniji. Počela sam ponovno pisati kada sam uspjela uspostaviti duševnu ravnotežu s ovim novim svijetom u kojem sam se nalazila.

* Kako je došlo do objavljivanja tvoje prve zbirke “Vrt pramčanih figura“?
- Velika zasluga pripada Aleksandru Žiljaku. Kontaktirao me kako bi dobio autorizaciju za objavljivanje priče “Tragovi“ u prvoj hrvatskoj antologiji znanstvene fantastike “Ad astra“ na kojoj su radili on i Tomislav Šakić. “Tragovi“ su svojedobno bili objavljeni u časopisu Sirius. U to vrijeme sam već bila u Italiji i već nekoliko godina nisam ništa napisala. Ovaj kontakt mi je dao poticaj. Počela sam opet pisati, Aleksandar me je podržao i predložio da počnemo raditi na zbirci u kojoj bi okupili ono što sam već objavila u Siriusu te nekoliko novih priča koje su bile izašle u Ubiqu i u Paraseku.

* Naslovna pripovijetka ove zbirke snažno je prožeta Borgesovim utjecajima, a na početku pripovijetke “Duboko more“ je čak i posveta Borgesu. Primjetan je i utjecaj Edgara Allana Poea. Koliko su njihove pripovijetke fikcije i magijskog realizma utjecale na formiranje tvog vlastitog stila?
- Mislim da sam pročitala gotovo sva Borgesova djela i priznajem da je na mene dosta utjecao i još utječe. Što se tiče Edgara Allana Poea, utjecaj su imala samo neka djela, možda više njegove pjesme nego pripovijetke. Dodala bih tu i Raya Bradburyja i njegovu poetičnost. I da ne zaboravim Itala Calvina. Preporučila bih svima kojima se sviđa fantastična tematika da pročitaju bar “Kozmokomike“.

* Zanimljivo je da ti je u gimnaziji u Zadru književnost predavao Ivan Aralica. Jeste li se nakon toga ponovno sreli ili kontaktirali sada kao kolege književnici?
- Nažalost, nisam ga više nikad srela. Iako moram reći da je Aralica bio sjajan kao profesor, da je baš on taj koji je produbio moj odnos s literaturom. Još se sjećam kad smo u razredu analizirali “Gavrana“ Edgara Allana Poea. Znao nas je zainteresirati da odemo ispod površine onoga što smo čitali.

* Koji su SF pisci utjecali na tebe i koliko se tvoj afinitet promijenio u tom smislu? Koje pisce danas čitaš?
- Ako bih trebala formirati neku svoju top-listu, na prvom bi mjestu bila Ursula Le Guin. Knjiga “Lijeva ruka tame“ pratila me godinama, preporučila bih i njenu fantasy trilogiju “Zemlja-more“. Na drugom je mjestu Ray Bradbury (“Priče o dinosaurima“, “Marsovske kronike“), Isaac Asimov (serija knjiga o Fondaciji, “Ja, robot“), Stanislav Lem (“Solaris“), Douglas Adams (“Vodič kroz galaksiju za autostopere“). U ovom periodu čitam više fantastiku, recimo, među novijim piscima cijenim Neila Gaimana, posebno njegov roman “Neverwhere“, uistinu dobro napisano djelo.

* Kako pišeš, brzo ili sporo, rutinski svakodnevno ili ti je potrebna posebna inspiracija?
- Nemam nekog posebnog pravila. Nekad sjedim i radim sat-dva neprekidno, pa i tri. Neki put ideja se oblikuje polako, napišem sad jednu frazu, pa idućeg dana drugu. Iako, kad ideja jednom dođe, onda ne pušta. Probudim se i u tijeku noći pomislim da bih trebala nešto dodati ili oduzeti tekstu na kojem radim.

* Za tebe se može reći da vodiš dinamičan život, voliš putovati. Promijenila si nekoliko životnih sredina, a danas živiš na relaciji Rim – Zadar. Je li ovakav način života utjecao i na tvoje pisanje i odabir tema koje pretačeš u pripovijetke?
- Putovanje je način da se napravi odmak od vlastitog života uspoređujući ga s drugim kulturama i običajima. Proširuju se vidici, mijenjaju perspektive. Da nema drugih rasa, jezika, običaja, trebalo bi ih izmisliti. To je jedan od načina da se proširi svijest: dozvoliti joj da izađe iz uobičajenih okvira i odgovoriti na nova iskustva. Prošle godine sam bila duže vrijeme u sjevernoj Indiji i to mi je pomoglo da stvorim novu perspektivu te da shvatim koliko smo zapravo materijalno privilegirani u ovom našem dijelu svijeta, pa čak i onda kad nam se čini da smo siromašni. I naravno, sve ono što se nauči, osjeti, doživi, postaje riznica za nove priče.

* Osim na hrvatskom, prva zbirka ti je objavljena i na talijanskom jeziku. Kako je došlo do njezinog objavljivanja i koliko je uspjeha, s obzirom da si tamo novo ime, pobudila tvoja knjiga u Italiji?
- Čula sam za Luigija Petruzzelija, direktora izdavačke kuće Della Vigna i kontaktirala ga. Izdavačka kuća Della Vigna je specijalizirana za znanstvenu fantastiku i fantasy. Prvi put kad sam kontaktirala Petruzzellija spremao je zbirku o božićnim duhovima. Zatražio je da napišem nešto kratko, desetak kartica. Bio je to, naravno, njegov način da me isproba, da vidi kako radim. Priča, “Badnjak 1994.“ prvi je put objavljena u antologiji “Fantasmi di Natale e per tutto l'inverno“, a nalazi se i u novoj zbirci. Nakon toga sam napisala još jednu priču za njega. Priču “Mletački sat“ za zbirku matematičkog SF-a “L'orizzonte di Riemann“. Priče u ove dvije antologije su imale dobru kritiku, urednik mi je predložio samostalnu zbirku i tako je nastao “Vrt pramčanih figura“ na talijanskom jeziku. Što se tiče prodaje, iako je i u Italiji kriza, izdavačka kuća Della Vigna posluje dosta dobro, baš zato što je specijalizirana i ima svoje tržište.

* Isti izdavač ti je nedavno objavio i zbirku na engleskom jeziku koja je ovoga ljeta predstavljena na Worldconu, svjetskoj konvenciji naučne fantastike u Londonu. I sama si posjetila ovu poznatu konvenciju pa kakvi su utisci i je li tvoja knjiga pobudila interes izdavača engleskog govornog područja?

- Moji pokušaji na engleskom jeziku su tek na početku. Da, Petruzzelli mi je priredio zbirku za Worldcon, nešto smo i prodali. Na žalost, napravili smo i nekoliko grešaka jer je urednik tiskao knjigu u zadnji trenutak, prije polaska za London. Nedostaju biografija i bibliografija. Što se mene tiče, stigla sam posljednjeg dana konvencije, oko pet popodne i naravno, nisam mogla bogznašto napraviti što se tiče kontakata. Za englesko govorno područje trebala bih se dosta potruditi. Worldcon je pravi mega party, ali je sve, zapravo, usredotočeno na anglosaksonsko govorno područje.

* Neke od tvojih priča su i nagrađene, prije nekoliko godina primila si jednu od nagrada koje se dodjeljuju na Sferakonu, a ove godine nagradu Artefakt za najbolje djelo iz spekulativne fikcije za pripovijetku “Tri Laure“. Novost u tvom pisanju je da je ova pripovijetka hibrid trilera i fantastike. Kako si došla na ideju za nju i je li ovakva vrsta fikcije neki novi smjer u tvom pripovijedanju?
- Pripovijetka “Tri Laure“ je, kako ti kažeš, hibrid trilera i fantastike, ali je i slika onoga što vidim oko sebe. Laure su klonovi, a koliko znamo, još nitko nije klonirao ljudsko biće. Toliko što se tiče znanosti, ali svjedoci smo svakodnevnog socijalnog kloniranja, uniformiranja onoga što gledamo, jedemo, mislimo i osjećamo. Također smo svjedoci rastućeg egoizma, gubljenja moralnih vrijednosti koji kao rezultat imaju i lakoću nasilnog gašenja ljudskog života. Iako, htjela bih naglasiti, nisam pristaša detaljnih opisivanja nasilja na stranicama knjiga jer bit je u dinamici onoga što se događa u glavama protagonista, ne u detaljima koji podilaze niskim strastima ili, još gore, mogu biti inspiracija za slabe duhove.

* Većina tvojih pripovijedaka tematski je vezana za predjele u kojima si živjela ili trenutno živiš, pri tome konkretno mislim na Rim, Zadar, Zagreb… ili su protagonisti našega porijekla. Očito je da pišeš samo o onome što dobro poznaješ i ne voliš improvizirati. Zanimljivo je također da su glavni likovi uglavnom žene, valjda zato što najbolje poznaješ žensku psihu?

- Mislim da je logično pisati o onome što poznaješ. To bi zapravo trebalo biti jedno od pravila pisanja. Što se tiče žena kao glavnih likova ni tu nema ničeg čudnog. Žene predstavljaju pedeset posto čovječanstva i nisu baš uvijek zastupljene u toj mjeri u javnom životu, znanosti, literaturi. Često su prikazane kao stereotipi, više kao objekti nego kao subjekti iz jednostavnog razloga što još nema prave ravnoteže (i ne govorim o jednakosti, jer mislim da je različitost nešto pozitivno) između muškaraca i žena. Prema tome, ako jedna žena piše, zašto ne iskoristiti priliku i pokušati nešto dodati na ovu stranu vage?

* Rođena si u Vojvodini pa pretpostavljam da je pod utjecajem života u ravnici i tamošnjih legendi nastao i tvoj prvi roman “Granice na vjetru“ koji je jedno vrijeme skupljao patinu kod određenog izdavača. Postoji li mogućnost da tvoj prvi roman uskoro ugleda svjetlo dana?
- Prva verzija koju sam poslala izdavaču imala je dosta manjkavosti, prije svega u ritmu, tako da sam neke dijelove doradila. Istina, sve se razvuklo. Malo zaslugom izdavača, malo mojom. Tekst je trenutno još u mojim rukama, upravo smo završili lektoriranje, ali želim sve još jednom pregledati. Nakon toga ne ovisi više o meni, nego o izdavaču. Ovo je moj prvi roman i stalo mi je do njega te me ne brine mjesec ili dva više posla na tekstu. Htjela bih da, kad jednom roman izađe, nemam više nikakvih žaljenja da je mogao biti drugačiji na ovaj ili onaj način.

* Godinama si pisala pripovijetke i u određenom trenutku odlučila si napisati roman. S kojim si se glavnim problemima susrela kada si počela rad na njemu? Nije isto pisati pripovijetke i održavati ritam naracije romana kao jedne sasvim drugačije i zahtjevnije literarne forme, u čemu je za tebe bila glavna razlika?
- Između romana i pripovijetke velika je razlika, što ne znači da je pisati pripovijetke lako. Na malo stranica se treba osmisliti cijeli jedan svijet. Što je priča kraća to ju je, zapravo, teže napisati. Glavna razlika za mene je u tome da kad počnem pisati pripovijetku, imam ideju, ali često ne znam kamo će me odvesti. Priprema za pisanje romana traje duže jer se mora prvo raditi na njegovoj konstrukciji. Kad se sjedne pisati prvo poglavlje, mora se, više-manje znati što će se dogoditi u posljednjem. Počela sam pretvarati priču “Mletački sat“ u roman, dakle radim na sadržaju pojedinih poglavlja. Zapravo je zabavno, stvara se jedan novi svijet, nešto što postoji samo u glavi i na kraju postane skoro realno. Recimo, Matija, glavni lik u mom romanu “Granice na vjetru“ postao mi je toliko stvaran da mi se čini da sam ga negdje upoznala.

* Nedavno ti je izašla druga zbirka pripovijedaka objavljena u Hrvatskoj, “Bijeli vlak na nebu moga grada“, kompilacija je to nekih prije objavljenih pripovijedaka, ali i novih napisanih za ovu knjigu. Može li se za priče iz ove zbirku reći da nisu ni SF, ni fantasy već stvarnosna fikcija s određenim pomacima u horor, oniričko i fantastično?
- Neki put pišem SF, nekad je to više fantasy ili stvarnosna fikcija, zavisi o ideji koja me je potaknula da sjednem i pokušam ju osmisliti. Pisati je pomalo kao slikati, jedna je boja dominanta, ali ne znači da nema onih drugih. Ne sviđaju mi se definicije, ako nešto ne imenujemo, znači li da toga nema? Evo dobre ideje za jednu novu priču!

* Tvoja nova zbirka ima zanimljive ilustracije na ovitku. Možda bi bilo dobro da pojasniš tko je autor i o kakvim je ilustracijama riječ?
- Ilustrator je moja vjerna prijateljica Iria Fernandez Alvarez, španjolska slikarica koja trenutačno živi i radi u Francuskoj. Završila je Akademiju primijenjenih umjetnosti u Rimu, i tu smo se upoznale. Slike su joj poetične, nekako odgovaraju onome što pišem. Iria je napravila naslovnicu i za talijansko izdanje “Vrta pramčanih figura“. I nadam se da će biti još toga.

* Moram reći da mi je izuzetna čast što smo surađivali na zbirci “Bijeli vlak na nebu moga grada“. Što za tebe znači suradnja s urednikom, nužno zlo ili neophodna pomoć svakom autoru na putu do cilja, odnosno objavljivanja knjige?
- Naravno, pomoć. Urednik je vrlo važna figura za svakoga tko piše, pogotovo ako je urednik svjestan svoje uloge. Dužnost urednika je da ukaže ako se što treba popraviti, prepraviti, poboljšati. Ako je urednik dobar, može pomoći piscu da postane bolji. Recimo poznat je odnos Isaaca Asimova i Johna W. Campbella, urednika magazina Astounding Science Fiction. Asimov i Campbell su znali voditi duge razgovore koji su pomagali Asimovu da osmisli svoje tekstove i izgleda da je Cambell dao poticaj Assimovu i za tri zakona robotike.

* Jedna od tvojih najambicioznije napisanih novela “Mletački sat“, ponovo je objavljena i u ovoj zbirci. U njoj skoro umbertoekovski povezuješ potragu za besmrtnošću iz vremena Mletačke Republike. Postoji li i utjecaj u tom smislu?
- Ne, nema nikakve veze s načinom pisanja Umberta Eca, čiji mi se stil sviđao u romanu “Ime ruže“, ali nešto manje u romanu “Praško groblje“ koji je jako dobro napisan, ali ima vrlo mračnu viziju života. Priča “Mletački sat“ je priča o ljudskoj pobuni protiv vremena koje neminovno protječe, pokušaj da mu se suprotstavi, da ga se zadrži. U priči koristim Riemannovu sferu, ali to je samo simbol naše nemoći da riješimo pomoću znanosti, na zadovoljavajući način za čovjeka, problem vremena.

* Trenutno radiš na svom drugom romanu, riječ je ustvari o pretvaranju spomenute novele “Mletački sat“ u roman. Zašto si se odlučila na to, nedostatak inspiracije za novu temu ili osjećaj da ta priča ima puno više mogućnosti koje treba iskoristiti i oblikovati u jedno novo, još zahtjevnije štivo?
- Što se tiče ideja, uvijek ih imam više nego što ih stignem realizirati. Mislim da “Mletački sat“ zaslužuje razradu u roman jer je priča kompleksna i ima sve potrebne elemente. Više njih je predložilo da pretvorim tu priču u roman i počela sam misliti da bi to bila dobra ideja. Ima tu misterije, potopljenih blaga, turskih gusara. Nedostajao je ženski lik i to ću dodati. I još jedan nivo radnje na kojem sad radim.

* Nekako se poklopilo da će promocija tvoje knjige “Bijeli vlak na nebu moga grada“ biti pred sam Božić u tvom gradu, u Zadru. Koje li slučajnosti, zbirka počinje s pričom “Badnjak, 1994.“, a govori o povratku glavne junakinje u Zadar. Ima li ta priča autobiografskih elemenata i koliko ti znače povremeni dolasci kako bi bila u krugu obitelji i osjećaš li uzbuđenje pred svojom publikom?
- Naravno da sam uvijek sretna kad sam sa svojom obitelji, posebno za Božić i naravno da sam više nego zadovoljna da prvi put predstavljam svoju knjigu u Zadru. Da, izgleda kao da se priča nekako poklopila sa stvarnošću. Ali nijedna priča nije samo o piscu koji je piše, nego i o drugim ljudima koje susreće, o njihovim životnim pričama. Sve moje priče imaju elemente onoga što sam proživjela, ali nijedna nije autobiografska. U dobroj priči, stvarnost i fantazija se isprepleću i to stvara magiju, ono nešto što nam kaže, ovo mi se sviđa, iako ne znamo uvijek objasniti zašto. Neke su stvari neuhvatljive i neka ostanu takve jer i to je jedna čarolija.


 

Facebook komentari

Novo u katalogu