Kako čitati pisca – 55 intervjua s najvećim zvijezdama literarnog svijeta

Piše Tanja Tolić

U posljednjih petnaest godina, kad god je bio objavljen novi roman, John Freeman je bio tu da ga pozdravi. Radeći kao novinar i književni kritičar za brojne svjetske novine, Freeman je napisao desetke kritika i intervjuirao ponajbolje svjetske pisce, a u knjizi "How to Read a Novelist" otkriva što je naučio razgovarajući s njih čak pedeset i pet.

Freeman se može pohvaliti da je razgovarao s međunarodnim zvijezdama kao što su Günter Grass, Haruki Murakami, Salman Rushdie i nobelovac Mo Yan, talentiranim britanskim piscima kao što su Ian McEwan, Jim Crace, Doris Lessing i Alan Hollinghurst, američkim majstorima pisane riječi poput Dona DeLilla, Normana Mailera, Toni Morrison i Philipa Rotha te novim književnim zvijezdama – Jennifer Egan, Davidom Mitchellom, Junotom Díazom, Daveom Eggersom i Jonathanom Franzenom.

"Kad sam odlazio na intervjue s piscima, zadnja stvar koju sam želio bila je da mi objašnjavaju svoja djela ili da ih kritički seciraju. Većina ih se zatvori kad im postaviš takva pitanja. Umjesto toga, vodio sam ih u smjeru da govore o onome o čemu najviše žele razgovarati. Što je teško, jer ljudi dođu s pripremljenim odgovorima", objasnio je Freeman u jednom intervjuu u povodu izlaska njegove knjige 2013. godine.

S Mitchellom, kojeg je opisao kao pisca "koji voli izokretati zakone pripovjedne fizike", Freeman je razgovarao u povodu objave njegova autobiografskog romana "Livada Crnog Labuda". Glavni junak romana je Jason Taylor, dječak koji odrasta u osamdesetima u Worcestershireu i bori se s mucanjem, kao što je bio slučaj i s Mitchellom. Knjiga je to o dječaku u kojem buja cijeli jedan život, ali ga on ne uspijeva izraziti zbog govorne mane. Pomalo je ironija da je pisac, komentira Freeman, koji je toliko talentiran za jezik i pripovijedanje, odrastao mučeći se s – mucanjem.

"Mucanje je definitivno povećalo moj vokabular", kaže Mitchell koji je, kao i njegov junak iz "Livade Crnog Labuda", razvio nekoliko "izlaznih strategija" – kad ne bi, zbog mucanja, mogao izgovoriti neku riječ, posezao je za drugima, često mnogo kompliciranijima koje ne koriste tinejdžeri, zbog čega je bio predmet poruge vršnjaka. "To je poput fitilja koji gori u crtiću o Tomu i Jerryju. Fitilj izgori i to je trenutak kad trebate izbaciti riječ, tu riječ koju niste spremni izreći. I vrijeme curi, sve do ekplozije. I to je to. Zapeli ste. Trik je da taj fitilj učinite beskonačnim. Da vam bude svejedno hoće li drugi primijetiti da mucate."

Pisanje je za Mitchella "kontrolirani poremećaj osobnosti". "Kontroliran je stoga što se morate koncentrirati na glasove u svojoj glavi i natjerati ih da razgovaraju jedni s drugima. Jedino tako pisanje može uspjeti."

Mitchell je poznat po tome da ponavlja likove u svojim knjigama. "To je golema zabava, a istodobno je i ekonomično u kreativnom smislu. Ako je neko mjesto upražnjeno, a ja to mjesto mogu popuniti – poput kadrovske službe – s nekim o kome sam već pisao, onda ti likovi dolaze kao unaprijed stvoreni." U potrazi za likovima Mitchell često čita male oglase u novinama jer mu to, kaže, otkriva "za čime ljudi tragaju".

Jonathan Franzen, autor velikih američkih romana "Korekcije" i "Sloboda", Freemanu je otkrio da je ljubav za njega moći pred voljenom osobom povraćati, a da te istodobno nije sram. "Užasno sam se bojao povraćanja. A kad sam tek počeo izlaziti sa ženom s kojom danas živim, ona je doletjela u New York da me posjeti. Došla je dvaput i znao sam da treći put neće moći, pa sam se ponudio da je posjetim u Kaliforniji." Njegova današnja partnerica, spisateljica Kathy Chetkovich, pokupila ga je na aerodromu u Bay Area i vozila svojoj kući. "Put je bio vijugav i uhvatila me jaka mučnina. Stigli smo u njezinu kuću i odmah sam počeo povraćati. Cijeli dan ležao sam u krevetu s mučninom, ali svejedno mi nije bilo neugodno. Osjećao sam se sigurno. I znao sam da sam zaljubljen."

Franzen nije uvijek bio omiljeni američki pisac – bio je kralj štrebera, recimo to tako. Često je bio u pravu, barem konceptualno, no njegova ispravnost često je i ljudima išla na živce. Uostalom, još im ide na živce, ali je u međuvremenu napisao "Slobodu" i, prije toga, "Korekcije". U njima je Franzen bez uljepšavanja prokazao američke svetinje – obitelj, američku potrošačku kulturu i način na koji je to dvoje povezano. Obitelj 2.0.

Franzen je u kasnim devedesetima pokušao napisati roman, ali nije uspio. Dugo je bio bijesan, priznaje, no taj bijes je na kraju prerastao u vrstu okrutne komedije, način pisanja beletristike po kojem je danas poznat. Pomoglo mu je i to što je krajem 90-ih opet postalo popularno autorsko čitanje u knjižnicama. Čitao bi naglas i automatski kratio odlomke koje je napisao, misleći: "Okej, ovo je previše rečenica bez smijeha – ovdje imam problem, morat ću nešto skratiti."

U godinama dok se mučio pokušavajući napisati roman, Franzen je imao vjernog prijatelja, s kim je Freeman također razgovarao – Jeffreyja Eugenidesa, autora "Nevinih samoubojstava", "Srednjeg spola" (za koji je dobio Pulitzerovu nagradu za književnost) i najnovijeg "Bračnog zapleta". Kao i njegov junak iz "Bračnog zapleta", Mitchell, i Eugenides je htio testirati može li živjeti kao svetac pa je 1982. otputovao u Indiju. Brzo je doznao odgovor – ne samo da nije bio u stanju živjeti kao svetac koji pomaže drugima, nego ga je od patnje hvatala mučnina. No putovanje je ostalo u njemu. Dvadeset je godina pokušao o tome napisati roman i konačno uspio s "Bračnim zapletom", romanom koji govori o krizi vjere – ne samo u Boga, nego i u ideje i ljude, a sve to pod krinkom romana o ljubavi koji je pak sakriven u roman o studentskom životu.

Eugenides je Franzena upoznao 1996. godine. Obojica su u to vrijeme radili na romanu i nijednom pisanje nije baš dobro išlo. Odlazili su zajedno na tenis, ručkove i večere, i uskoro postali prijatelji.

"Franzen je pisao ono što će postati 'Korekcije', ja sam pisao ono što će postati 'Srednji spol'. Obojica smo najveći dio onoga što smo u tom periodu pisali uglavnom bacali", priča Eugenides.

Nije ih mučilo samo to što im nije išlo, nego su si postavljali i pitanja o tome što je – roman. S današnje pozicije, kad obojica iza sebe imaju napisana dva velika američka romana, gotovo nevjerojatno zvuči da se većina njihovih razgovora iz tog doba vrtjela oko pitanja je li roman kao forma – mrtav. Obojica su došli do zapanjujućeg otkrića – iako su pisali u vremenu tzv. sistemtskih romanopisaca (Thomasa Pynchona, Williama Gaddisa i Dona DeLilla), roman iz 19. stoljeća i dalje je imao "ono nešto". Eugenides je kao tinejdžer pročitao "Zločin i kaznu", no do "Ane Karenjine" je stigao tek u dvadesetima.

Njegova junakinja iz "Bračnog zapleta" utjelovila je njegovu dvojbu i potragu za pravom formom romana: kao što Madeleine kažu da je ljubav mrtva, da je tek kemijska reakcija, tako je i suvremenim piscima rečeno da je "narativ staromodan, da su sve priče ispričane". I Eugenides i Franzen su dokazali upravo suprotno: pripovijedanje i zaplet, duboka povezanost s likovima koji ostavljaju dojam da su stvarni, uvijek će biti važna stvar.

Iako je komercijalni uspjeh Eugenidesu financijski olakšao život, njegovi romani i dalje se rađaju u "teškoj muci". I dalje je perfekcionist, zapravo postao je još gori, priznaje. Teško mu je pisati dobro, zbog čega je sklon krvoproliću – baca stranice i stranice rukopisa. Eugenidesa zbog toga nazivaju sporim piscem.

"Nikad ne planiram svoje romane. Dok pišem, moram proživjeti iskustvo knjige sa svojim junacima. I otkriti kamo me mogu odvesti mogućnosti zapleta."

Dave Eggers, kojem je u Hrvatskoj nedavno objavljen roman "Circle", postao je pisac iz tragedije. Godine 1992. umrli su mu majka i otac, oboje od raka, u razmaku od nekoliko mjeseci. Eggers je praktički bio klinac, ostavljen sam na svijetu da brine o mlađem bratu Tophu. To iskustvo preraslo je u roman "Potresno djelo nesigurna genija", memoarsku prozu koja je poput atomske bombe potkopala klasičnu formu pripovijedanja - nakon što nas na početku "Potresna djela..." uvodi u čitanje Pravilima i prijedlozima za uživanje u ovoj knjizi, te opsežnim Zahvalama na dvadesetak stranica (u koje uključuje detaljan izvještaj o tome koliko je plaćen za pisanje ove knjige), Eggers opisuje strašnu smrt svojih roditelja.

Eggers je danas poznat kao pisac aktivist, neumorne energije. Klasičnom čitatelju njegova se djela možda neće uvijek svidjeti, baš zato što ruši uvriježena pravila naracije, no Eggers ima kultni status u Americi, upravo zbog svojeg aktivističkog angažmana. Nakon što je "Potresno djelo..." postalo hit, Eggers je otpustio svojeg agenta, odbio ponude nakladničkih kuća i umjesto toga počeo sam prodavati svoj prvi roman, isključivo putem interneta. U međuvremenu je utemeljio McSweeney's, nezavisnu izdavačku kuću u San Franciscu koja izdaje knjige, tromjesečnik za suvremenu književnost McSweeney’s Quarterly Concern i mjesečnik The Believer. McSweeney’s objavljuje i Glas svjedoka, neprofitnu biblioteku koja uz pomoć usmene predaje rasvjetljava povrede ljudskih prava diljem svijeta. Godine 2002. bio je suosnivač 826 Valencije, neprofitnog centra za poučavanje mladih pisaca u Mission Districtu u San Franciscu. Otad su takvi centri osnovani u još sedam američkih gradova pod okriljem organizacije 826 National.

S megapopularnim japanskim piscem Harukijem Murakamijem Freeman je razgovorao u povodu izlaska njegova romana "IQ84", golemog djela u tri toma. Murakami je na ideju o pisanju došao 1978. godine, no nikad ne bi i doista napisao više od 30 romana da, jednako tako, nije došao i na sljedeću ideju – a što ako počnem trčati? Dok priča o pisanju, ostavlja dojam osobe koja je dijelom egzistencijalist, dijelom profesionalni sportaš, a dijelom motivacijski govornik.

"Uđem u sobu, otvorim ta vrata, i tamo je mračno, potpuno mračno. No ipak vidim nešto, i mogu dodirnuti to nešto i vratiti se u svijet, na ovu stranu, i napisati to. Moraš biti jak. Moraš biti čvrst. Moraš imati pouzdanja u to što činiš ako želiš ući u tu mračnu sobu."

To konkretno znači da Murakami slijedi uhodanu rutinu kako bi njegova imaginacija ostala živa i stabilna. Budi se rano, piše nekoliko sati, potom trči, a popodneva provodi prevodeći literaturu. Potpuno drugačiji život od onoga kakav je zamislio za svoje likove i romane u kojem ima mačaka koje govore i golemih žaba koje opsjedaju Tokio.

Dva su ga događaja kao pisca promijenile. Prvi se zbio krajem osamdesetih kad je, umoran od međusobnog tapšanja u tokijskim literarnim krugovima, kojima nikad doista nije pripadao, napustio Japan i potom napisao "Norvešku šumu". U dvije godine prodao je dva milijuna primjerka romana, zbog čega su ga neki još više zamrzili. "Intelektualci ne vole bestselere", kaže. Ostao je u inozemstvu, neko vrijeme živio u SAD-u, a onda se vratio kući 1995. godine. Te je godine Japan doživio najprije financijski krizu, a potom i teroristički napad u podzemnoj željeznici. Murakami je godinu dana proveo slušajući glasove preživjelih. Tako je nastao "Underground" i tako je promijenio i način pisanja i način komuniciranja s drugim ljudima. Dva mejseca godišnje otvori, kako kaže, prozor. U ta dva mjeseca odgovara na mailove svojih čitatelja. Potom prozor zatvori i – piše.

John Irving, autor kultnog "Svijeta po Garpu" (1978), Freemanu je otkrio zašto je toliko opsjednut likovima dječaka koji odrastaju bez oca. Istu temu iz "Garpa" ponovio je, naime, u svojem romanu iz 2005. godine. Irving je također rođen kao izvanbračno dijete, a njegova majka, porijeklom iz ugledne obitelji u New Englandu, odbila je otkriti mu ime oca. "Rođen sam kao John Wallace Blunt Jr., a ime su mi promijenili kad mi se majka 1948. udala za poočima Colina Irvinga. Imao sam šest godina. Volio sam poočima, toliko da sam prvog sina nazvao po njemu. Život mi je s njim postao toliko bolji, da sam smatrao da bi bila izdaja potražiti stvarnoga oca. Osjećao sam to čak i u svojim dvadesetima i tridesetima."

Godine 1981., kad je Irving imao 39 godina i upravo se razvodio od prve supruge, majka mu je na kuhinjskom stolu ostavila hrpu pisama koja joj je napisao Irvingov stvarni otac iz zračne baze u Indiji i bolnice u Kini 1943. godine. Pisma su otkrivala muškarca koji je prerano postao otac.

Dvadeset godina kasnije, nakon što je 2001. nastupio u televizijskom dokumentarcu, Irvinga je nazvao čovjek koji se predstavio kao Christopher Blunt. "Mislim da sam ja tvoj brat", rekao mu je. Nakon nekoliko sati razgovora, Irving je doista otkrio da ima polubrata i doznao da mu je pravi otac umro prije pet godina. Bio je to strašan udarac. Irving je otkrio da mu je otac postao uspješni menadžer u investicijskoj tvrtki, da se triput ženio i da je patio od bipolarnog poremećaja.

Irving je u tom trenutku već počeo pisati "Until I Find You", roman znakovitog naziva – dok te ne pronađem. U čudnom udaru sinkroniciteta, svojem glavnom junaku, Jacku Burnsu, koji traga za nepoznatim ocem, podario je upravo oca koji je patio od mentalnog poremećaja. Čovjek u piscu, sin u piscu, razbolio se, Irving je doživio tešku epizodu depresije. Počeo je piti antidepresive, ali je odustao od njih kad je shvatio da ne može pisati.

Irvingov jedanaesti roman od 848 stranica nije dobio dobre kritike. Strah i trepet New York Timesa (i cijele literarne Amerike!), kritičarka Michiko Kakutani nazvala ga je "melankoličnom logorejom". Drugi su mu zamjerali duljinu romana, naglašavajući kako to čitatelji neće moći progutati. No Irving je, barem u vrijeme intervjua s Freemanom, imao povjerenja u svoje čitatelje. "Moji čitatelji nisu ni lijeni ni nestrpljivi. To su čitatelji koji uživaju u dugačkim, zapetljanim romanima, kao i ja. Čitatelji koji su voljeli moje druge dugačke romane, voljet će i ovaj."

Jedan od najpotresnijih razgovora koji Freeman vodi u knjizi onaj je s Aleksandrom Hemonom, piscem porijeklom iz Sarajeva a koji je, slučajno se zatekavši u Chicagu, izdaleka promatrao kako u Sarajevu izbija rat i grad završava pod opsadom. Freeman se s Hemonom našao kako bi razgovarali o "Knjizi mojih života" koja je krajem 2014. objavljena i u hrvatskom prijevodu.

Hemon je, piše Freeman, težak sugovornik jer njegovi elaborirani odgovori na pitanja traju minutama pa novinaru ne preostaje drugo nego da mirno sjedi i sluša. S druge strane, to je potpuno jasno jer je gubitak Sarajeva, rodnoga grada, Hemona izmaknuo iz njegove prošlosti, zbog čega je pisac dvadeset godina proveo pokušavajući taj izgubljeni život ispripovijedati natrag u cjelinu. Tri pune godine, od 1992. do 1995., Hemon nije mogao pisati.

"Nisam mogao pisati na bosanskom jer sam od njega bio odrezan i to je bilo traumatično." Dodatna je trauma bila to što se čovjek, koji je Hemona naučio čitati i pisati kritički, pretvorio u desničara koji podupire genocid. Sve čemu ga je naučio bilo je uprljano.

Hemon je morao krenuti ispočetka. Pročitao je sve što je napisao u devedesetima i jedino što mu svidjelo, što je preživjelo, bio je jedan odlomak. Odlomak je bio diskretan, intenzivan i izgrađen od nekoliko asocijacija koje su pak rođene iz osjetila. Tako je, shvatio je, želio pisati. Potom je shvatio da mu Chicago, ako želi preživjeti u njemu, mora postati jednako stvaran kao i Sarajevo. Pa se vratio u Sarajevo i proveo neko vrijeme sa svojom bakom. Nastavio je pisati o ljudima koji su, kao i on, bili zarobljeni između dva svijeta. Njegov prvi roman, "Projekat Lazarus", postao je hit među kritičarima i finalist National Book Award, literarne nagrade otvorene isključivo američkim državljanima. Hemonova priča, zahvaljujući tom uspjehu, postala je sveamerička priča – o emigrantu iz ratne zemlje koji je stigao na obale Amerike i američki jezik i veliki multietnički grad učinio svojim domom.

Dvadeset godina nakon što je u njega stigao, Hemon je danas omiljen u Chicagu. Usprkos njegovim užasnim sjećanjima i bijesu koji je nosio u sebi, Hemon je upoznao ženu u koju se zaljubio, spisateljicu Lisu Stodder, i njome se oženio. To mu je donijelo stanovitu stabilnost, ali i pad, kad im se veza raspala. Ubrzo nakon razvoda, Hemon upoznaje Teri Boyd, foto-urednicu s Floride, vjenčaju se, rađa im se prvo dijete, djevojčica Ella, dvije godine kasnije i Isabel. Tu, na tom zaokretu, "Knjiga mojih života" postaje gotovo neizrecivo tužna priča. Devet mjeseci nakon Isabelina rođenja liječnici otkrivaju da ima tumor na mozgu. Uslijedila je prva, pa druga i treća operacija. Osam operacija i nekoliko mjeseci kemoterapije kasnije, Isabel umire.

Jezik, ta stvar koja bi nam trebala pomoći da se povežemo s drugima, odjednom puca. Pripovijedanje postaje esencijalno za Hemona. Istodobno, njegova starija kći, Ella, počinje roditeljima pričati o izmišljenom bratu kojeg naziva Mingus. U intervjuu, Freeman i Hemon ne razgovaraju o Isabel. "Nema potrebe da se tuga objašnjava, kao što nema potrebe ni da se kaže kako je zima u Chicagu hladna", piše Freeman u knjizi.

"Hemon nosi tugu u posturi, a za nekih dana ona ga pritišće i vidi mu se u očima kao kod čovjeka koji nosi nešto jako teško. Ne srami se svoje tuge i neće zaboraviti svoju kćer. Njezina slika i dalje je u njihovu stanu, a 'Knjiga mojih života' posvećena je upravo njoj. Za Isabel, da mi vječno diše na grudima." 



 

Facebook komentari

Novo u katalogu