Novi hrvatski literarni trend - Književni debitanti? Da, na pragu četrdesetih!

Piše Tanja Tolić

Budimo realni - nazvati samu sebe debitanticom u 39. godini, i to nekoliko dana prije četrdesetog rođendana, zvuči toliko nategnuto, da pomalo miriše na očaj. Već vidim kako mi se prijatelji izruguju - nije uopće čudno da pišeš o anđelima i da ti se roman zove “Zovem se nebo“. Jer slučajevima kao što si ti samo anđeli mogu pomoći.

Srećom, svijet je pun starih ljudi koji su počeli pisati na pragu četvrtog desetljeća. Kad bi mi baš bilo stalo do toga koliko imam godina, i kad sam napisala prvi roman, tješila bih se, recimo, time da je Kristijan Mirić prastar, praktički na rubu smrti: on je prvu knjigu objavio u 45. godini. Suzana Matić prvu je knjigu, zbirku poezije “Samosanacije“, objavila u 43., Ankica Tomić prvi roman, “Naročito ljeti“, u 39. godini i još dobila Kiklopa za debitantski roman te 2011. godine (ako to nije provokacija na račun godina, ne znam što jest...), Iva Ušćumlić Gretić uhvatila se ukoštac s “Duhovima“ u svojoj 36., Želimir Periš namučio s “Mučenicama“ u 38. godini, Davor Mandić sklepao prvu prozu, zbirku kratkih priča “Valjalo bi me zamisliti sretnim“ u 37. godini.
 


No Novak je možda, od svih nas, najbolji dokaz moje hipoteze – prvo, da je u Hrvatskoj sve više debitanata na pragu četrdesetih i, drugo, da se raskoš talenta možda ipak bolje pokazuje u srednjim godinama jer one donose i emotivnu zrelost.

“Slažem se, za hrvatsku javnost je zapravo 'Črna mati zemla' moj prvi roman. Meni nimalo ne smeta ta percepcija, ipak je prošlo skoro desetljeće od prvog romana, pa ga skoro i ja čitam kao tuđi tekst. Dva su razloga zašto ČMZ smatraju mojim prvijencem. Prvo - roman 'Obješeni' je objavljen u maloj izdavačkoj kući i nije zaživio niti dobio značajniju recepciju. Drugo - i da je dobio, ona ne bi bila toliko dobra kao recepcija ČMZ-a. Ipak je to roman koji je pisao čovjek u ranim 20-im godinama. Da se razumijemo, stojim iza njega, ima taj tekst određenu kvalitetu, ali i priznajem da pati od 'dječjih bolesti'“, kaže mi Kristian.

Mimo godina, nas osmero nemamo baš mnogo zajedničkog kao književnici, osim ako se, kao zajedničko, ne podrazumijeva da smo se svi, prije nego što smo postali pisci, realizirali u drugim zanimanjima. Pored pisanja imamo i te paralelene, stvarne živote. Suzana Matić koja piše poeziju, zapravo pjesme u prozi, po struci je arhitektica, iako sebe voli nazivati “arhiteksticom“. Kristianova karijera doista je impresivna: docent je na Filozofskom fakultetu u Rijeci i znanstveni suradnik na Filozofskom u Zagrebu. Uz sve to, 13 godina bavio se karateom, a od 1996. do 2009. bio državni reprezentativac. Iva Ušćumlić Gretić novinarstvom se bavila, uz neke manje prekide, 15-ak godina. Trenutačno se bavi digitalnim medijima i društvenim mrežama te prevodi, a bila je i DJ, konobarica, teta čuvalica, grafičar, lektor... Kao i Iva, i Riječanin Davor Mandić godine je proveo u novinarstvu (danas radi kao novinar kulture u Novom listu), uglavnom zato što ga je sustigla obiteljska kletva - gotovo svi u familiji su mu novinari.

 

Želimir Periš i Kristijan Mirić su informatičari: Želimir je programer i IT projektant, Mirić je doslovce informatičar – starog kova. Tako mu se zove blog koji piše od rujna 2010. godine, a tako mu se zove i upravo objavljena knjiga. Ankica Tomić, s kojom sam godinama radila u redakciji Globusa, lektorira tekstove, što za novine, što za izdavačke kuće, dulje od desetljeća, a prije toga je “novinarila“ i predavala hrvatski jezik.

 

Književnost se voli katalogizirati, novinari – što je moje prvo zanimanje – vole stvarati ili identificirati trendove. Čini mi se da smo zadnji uočljivi književni trend u Hrvatskoj imali od 2000. do 2003. godine, kad su “vladali“ FAK-ovci, pa potom dugo ništa. Kao književnu grupu mogli bismo nazvati nekoliko blogerica koje su, pretežno lani, postale i spisateljice, među njih i Ivu i Suzanu, no mimo toga hrvatske je pisce gotovo nemoguće utrpati u isti koš; naći im zajedničku poetiku ili književni pravac.

Mogla bih povezati Ivu i Kristiana: oboje se bave traumama djece - Iva nasiljem u obitelji, Kristian gubitkom oca. Ankica Tomić je u prvom romanu ispisala sretna sjećanja na djetinjstvo i odrastanje na Braču u velikoj obitelji. Mandićeve priče su pomaknute, začinio ih je elementima fantastike, Mirić... eh, Mirić je doista informatičar starog kova, koji je godinama pisao blog o svim nevoljama i ludostima s kojima se susreću geekovi koji prodaju i popravljaju računala, a onda nedavno te zapise ukoričio u knjigu eksplozivnog humora. Želimir Periš, koji je očito muškarac, iz nekog je razloga odlučio oživjeti svoju žensku stranu, pa roman posvetiti mučenicama kroz stoljeća. Ja šetam između neba i zemlje - likovi su mi u takvoj “banani“ da im, kao što sam rekla na početku, mogu pomoći samo anđeli. Malo ih mučim traumama iz djetinjstva, malo ih utapam, a kako mi to nije bilo dovoljno, još sam im smjestila i preljub da im zagorčim život do kraja.

 

 

Suzana? “U meni je dugo klijala zebnja da sam potpuno zamijenila sebe zapisima na blogu koji sam godinama vodila. Da sam život pretvorila u screen saver vlastitog ekrana. Da nije 'normalno' to što radim. Koja je na koncu prelila čašu podnošljivog. Ta knjiga mi je trebala da iskupim sve što sam si dugo predbacivala. Nije pisana ni zamišljana kao knjiga. Bila je to jedna naknadna oduka i ujedno jedina o pisanju koju sam donijela.“

Davor Mandić, kaže, piše oduvijek, ali objavljuje od relativno nedavno. Prve pjesme objavio je na faksu, pa su krenule i priče, ali se nije opterećivao oknjiženjem. Prvu knjigu, ali poezije, izvrsne “Mostove“, objavio je 2009. godine, kad je imao 31. “Rimbaud je prestao pisati u godinama kad su mu još pupale stidne dlačice. I možda je bolje da jest, tko zna što bi iz te dijabolične glave izišlo da je pisao, recimo, u krizi srednjih godina. S druge strane, Bukowski je prve knjige počeo objavljivati u 40-ima, pa možemo reći da je u njega oknjiženje kuhalo na temeljcu životnog iskustva. Dobro je i jedno i drugo. Ne opterećujem se time, iako bi, jasno, bilo lakše slušati o početničkim greškama s 20-ak godina. Ali tad nisam imao knjigu, što je dobro, jer ne bi bila kao Rimbaudova. Dapače, bio bi to neki vježbenički poligon, obol lektiri i drhtavi početnički koraci koji bi me sada samo sramotili.“

 

 

Želimir Periš je pisao još kao dijete, a vrlo ozbiljno počeo je pisati na faksu, no tada nije znao što i gdje s tim radovima, pa je cijeli impuls polako zamro. “Ja sam isto osjetio tu jednu crtu starijih debitanata koja se posljednje desetljeće doista primijeti na domaćoj sceni. Teško mi je naći razlog tome. Bez sumnje, dio krivnje valja baciti i na hrvatsku gospodarsku situaciju. Recimo, to bi meni moglo biti opravdanje za kasni start, doista, nakon fakulteta sam se deset godina bavio karijerom (točnije bi bilo reći: egzistencijom). Da je tu egzistenciju bilo lakše ostvariti možda bih i ranije počeo aktivno pisati. Ali s druge strane, književnost ipak ima jednu potrebu za zrelošću. Niz svjetskih autora, klasika i vrhunskih književnika počeo je pisati dosta kasno. Prve knjige, posebno ako su nastale u drugom desetljeću života, često su samo naznaka onoga što taj autor može i što mu tek slijedi“, kaže Želimir.

Kristian Novak dodaje kako ima vrhunskih pisaca koji su propisali potkraj života, ima pak i onih koji su izbacili najbolje što imaju kao adolescenti, pa se nikada više nisu vratili. “Siguran sam, nema idealnog vremena za početak bavljenja pisanjem. Kad dođe, dođe. Talent ne trpi red vožnje.“

Drugi Kristijan – Mirić – ovako odgovara na moje pitanje je li od djetinjstva maštao postati pisac i moju provokaciju nije li mu ova knjiga možda “hvatanje zadnjeg vlaka“. “Do objave knjige je došlo sasvim slučajno. Neki ljudi koji su čitali blog su javili nekim drugim ljudima da pročitaju blog i onda su ti neki drugi ljudi kontaktirali onoga koji je napisa taj blog i rekli mu: 'Alo momak, bili ti tija bit svjetski poznat pisac, pun para i da žene kidaju žile za tobom?' Šta ću, takav poziv nisan moga odbit i evo, knjiga je tu. Prije bloga san jedino objavljiva svoje ime po borićima na tvrđavi i zidovima u zahodima, a što se tiče književnih aspiracija, kakve san moga imat kad san ima iz hrvatskog tri, i to jedva. Daj molim te, ja san '69 godište... Ko normalan sanja da će biti pisac kad naraste? Čuj, pisac... Mularija sanja da će bit vozač formule 1, pripadnik specijalnih postrojbi, astronaut... Ja san tija bit profesor matematike.“

Od svih njihovih odgovora, najdraži su mi ipak oni u kojima obrazlažu zašto pišu. I mislim da ih te rečenice najpreciznije definiraju kao pisce. Slušajte ovo. Iva: “Što mi pisanje znači? Radost. Sreću. Igru. Kroz pisanje se zaljubljujem u život, neprekidno, jer ga nekako zatvaram. Uobličujem. Učvršćujem. Ne znam što bih bila da ne mogu pisati, ali ne želim ni otkrivati.“

 

Želimir, na moje pitanje planira li pisati i dalje: “Naravno. Jednom kad se kutija otvori, sve priče se više nikad ne mogu vratiti u nju. Nekad netko zna reći da je pisanje hobi - smatram to velikom uvredom. Pisanje je puno više od toga, možda i više od života - dodatni život.“ Suzana: “Pisanje su u stvari moji najgori trenuci, koji izvuku ono najbolje iz mene. A to je ono što ja brojim.“ Ankica: “Pisanje je paralelna stvarnost, rijedak luksuz uranjanja u život koji sami kreiramo. Jednom kad okusite tu privilegiju, više nikad ne želite odustati.“

 

Davor: “Već sam izlizao onu genijalnu Camusovu: 'Ne znam jesam li pisac, ali znam da nisam ništa drugo.' Moralo bi se desiti nešto grozno da prestanem pisati, jer pisanje mi je sve. Zvuči patetično, ali nije floskula. Život koji živim malo bi mi značio bez tog drugog života koji pišem.“ Kristian Novak: “Ima dana, pa čak i tjedana kada ne stignem baš ništa raditi na tekstu. Nemoj me krivo shvatiti, mogu ja bez pisanja izdržati i duže vrijeme, ali ne znam zašto bih. Kada pišem, rješavam stvari sa sobom na dubinskom planu, što je podjednako teško i oslobađajuće. U pravilu me zaokupe intimne priče za koje ima brdo razumnih razloga da ih ne napišem. Ali nijedan od njih nije dovoljno dobar, jer onaj jedan razlog za ispričati priču je jači. Ako je ja ne ispričam, nitko drugi neće.“

Za kraj, ostala sam dužna odgovor zašto sam ja počela pisati kasno. Nisam zapravo. Ali puno sam sumnjala u sebe. Počela bih pa ne bih znala završiti. Petljala bih, htjela puno toga reći odjednom. Onda sam naprosto odustala. Prije tri godine sanjala sam san. U snu, na klupi, na nebu, sjedio je Porto, jedan od mojih junaka. Obilazim ga, promatram, zagledam se malo bolje... Naravno! Logično... Čeka, a ja znam koga čeka gore na nebu... Ja sam možda i bila odustala od pisanja, ali... pisanje nije bilo odustalo od mene.



 

Facebook komentari

Novo u katalogu