Stephen Grosz – Proveo sam s pacijentima na psihoanalizi više od 50.000 sati

Razgovarala Nataša Ozmec

Stephen Grosz ugledni je psihoanalitičar mađarskih korijena, rođen u SAD-u gdje je započeo školovanje na sveučilištu Berkeley, a nastavio ga u Oxfordu. Danas živi u Londonu gdje uz praksu predaje na Institutut za psihoanalizu i na Odjelu za psihoanalizu pri Londonskom sveučilišnom koledžu. Objavljivao je priče u Financial Times Weekend Magazine i časopisu Granta, a odnedavno se uvrstio i među “prave” pisce – objavio je svoju prvu knjigu. “Život pod povećalom” (The Examined Life) sukus je njegovih 25 godina rada u kojoj je s mnogo topline, empatije i pripovjedačkog dara iznio neke od osnovnih problema koje nas sve ponekad muče. The New York Times, Sunday Times i Observer samo su neki od uglednih časopisa koji su knjigu uvrstili među najbolja izdanja godine.

* “Život pod povećalom” vaša je prva knjiga. Kako je i zašto nastala?
– Imao sam i osobne i one manje osobne razloge da je napišem. Osobni razlozi: šezdeset mi je godina, imam dvanaestogodišnju kćer i devetogodišnjeg sina; moj otac je u mojoj dobi već imao dva infarkta dok mi je mama umrla sa šezdeset i četiri godine. Pomislio sam: ako me ne bude kad moja djeca budu tinejdžeri, mladi ljudi – što bih im volio reći, što bih volio da znaju?
Stoga se trideset i jedna priča u knjizi “Život pod povećalom” bavi onime što smatram nekim od najvećih životnih problema – problema s kojima se svi suočavamo. Usto, htio sam prikazati način razmišljanja, odnos prema sebi i svijetu koji bi mogao biti koristan njima i drugima. Vjerujem da posao koji obavljam kao psihoanalitičar može biti od koristi drugima. Psihoanaliza zahtijeva vrijeme i – u većini zemalja – novac. Mnogi si to neće moći priuštiti. Želio sam pokušati zapisati neke važne stvari koje sam naučio putem, a koje bi mogle pomoći onima koji ne mogu na psihoanalizu ili psihoterapiju.

* Jeste li knjigu “Život pod povećalom” pisali pomalo tijekom svoje dugogodišnje prakse ili ste jednostavno sjeli i napisali je? Planirate li dalje pisati?
– “Život pod povećalom” je moja prva knjiga, ali dugo sam o njoj razmišljao. Proveo sam više od 25 godina – 50.000 sati – s pacijentima i trebalo mi je vremena da shvatim što sam naučio. Pisao sam, prepravljao i pisao iznova mnogo puta. Želio sam da knjiga bude napisana iz srca, istinita, iskrena, a za to treba vremena. Trenutno pišem svoju iduću knjigu koja je o ljubavi – i nekim preprekama koje nalazimo u sebi koje nam mogu uskratiti ljubav.

* U knjizi ima puno vas – je li teško pisati o sebi, izložiti svoje misli, rad i osjećaje? Zašto ste se odlučili za takav pristup, jeste li željeli da knjiga bude više istinita ili osobnija?
– Uključujem vlastite osjećaje u svoje priče jer je razmišljanje o tome kako se osjećam zbog pacijenta važan dio psihoanalize. Na primjer, u knjizi ima priča o pacijentu kojeg sam nazvao Graham C., a koji je dosadan. Došao je k meni jer mu je djevojka rekla da je dosadan, njegov šef mu je rekao da je dosadan. Stvarno je i bio dosadan. S njim bi me uhvatilo mrtvilo. Dosada nije pospanost, za mene to je više tjelesna reakcija slična mučnini. Ali dosada može biti koristan alat za psihoanalitičara. Može biti znak da pacijent izbjegava određenu temu; da ne može izravno govoriti o nečem intimnom ili neugodnom. Ili to može značiti da su pacijent i psihoanalitičar zapeli; pacijent se neprestano vraća nekoj želji ili nekom nemilom iskustvu koje psihoanalitičar ne može dohvatiti. Dosadna osoba može biti zavidna i može ubijati razgovor – prekidati ga ili paralizirati – jer ne može podnijeti da mu netko drugi kaže nešto što će mu pomoći ili ga zaokupiti.
Ispostavilo se da je Graham bio dosadan kako bi kontrolirao i isključivao druge: način da bude viđen, ali da on sam ne vidi. Bio je dosadan jer je živio u budućnosti ili u prošlosti – nikad nije zapravo dozvolio da ga se sadašnjost tiče. Kako bih shvatio Grahama morao sam se zapitati: zašto mu je potrebno da mi bude dosadan? Kad sam to shvatio, mogli smo krenuti dalje.

* Vjerujete da svatko ima priču – kako nam pomaže ako tu priču ispričamo?
– Ljudi koji dolaze na psihoanalizu pate, osjećaju bol i obično je dio te boli činjenica da je ne znaju dobro izraziti. Nemaju, ne poznaju način da ispričaju svoju priču. Autorica Karen Blixen kaže: “Svaka tuga se može izdržati ako od nje napravimo priču, ako ispričamo priču o onome što nas muči.” Ali što ako osoba ne zna ispričati priču o svojoj tuzi, o svojim problemima? Što ako njezina priča priča o njemu ili njoj?
U svom radu pokušavam čuti priču koju moj pacijent ne može ispričati i zatim mu pomoći da je ispriča. “Život pod povećalom” govori o tim neispričanim pričama – pričama za koje nikad ne pronađemo glas, jer nam nitko nije pomogao da pronađemo prave riječi. A kad ne možemo pronaći način da ispričamo svoju priču, ona nas određuje – sanjamo te priče, razvijemo simptome ili ne razumijemo svoje ponašanje. Vjerujem da pomažući pacijentu da ispriča svoju priču, mogu pomoći da se shvati i prepozna na novi način – to ublažava bol i pomaže pacijentu da se promijeni.

* Vaša knjiga je posvećena promjeni, ali govori i o tome koliko je to teško – zašto nam je tako teško promijeniti se i kako nam psihoanaliza može pomoći?
– Promjena je teška iz mnogo razloga. “Želim se promijeniti, ali ne ako to znači da moram nešto mijenjati”, rekao mi je jednom posve nevino jedan pacijent. Ponekad se osjećamo zarobljeni u vlastitom životu, kao uhvaćeni u zamku. Želimo promjenu; ali joj se opiremo. Jedan od razloga zbog koje se ljudi opiru promjeni je to što promjena zahtijeva gubitak – nema promjene bez gubitka. To može biti teško uvidjeti, a kamoli prihvatiti.
Psihoanaliza ne uvjerava pacijenta da se promijeni, nego postavlja prava pitanja kako bi pacijent sam otkrio što ga to sprečava da se promijeni. Pokušavam pomoći svojim pacijentima da počnu razmišljati na novi način, tako da mogu i postupati na novi način.

* Radili ste profesionalno i s djecom – je li to teže ili pruža više zadovoljstva? Po čemu se psihoanaliza djece razlikuje od psihoanalize odraslih?
– Dječja psihanaliza je različita jer odrasli sami odluče doći na psihanalizu, dok djecu dovedu roditelji. U knjizi je priča koju sam nazvao “Promjena u obitelji”; radi se o Emily, desetogodišnjakinji čija psihoanaliza nije promijenila samo nju nego i njezinu obitelj.
Emily je došla u kliniku u kojoj sam radio jer je imala sve češće “nezgode”. Popiškila bi se u krevet i jedan je dan pokušala baciti prljave gaćice u WC u školi i zaštopala ga. Nakon što sam se mjesec dana sastajao s Emily svako jutro prije škole, upoznao sam njezine roditelje. Rekli su mi da im se čini da Emily više nije doživljavala “nezgode” već nakon naše prve terapije. Bili su zahvalni, ali su smatrali da je najbolje da prekinemo terapiju. Ja se nisam slagao jer nismo shvatili zašto je Emily tako kaotična ili zašto je tako loša u školi. Međutim, njezini su roditelji ustrajali i Emily mi više nije dolazila. Četiri dana poslije nazvali su da me pitaju bih li opet uzeo Emily – opet je imala “nezgode”.
Tijekom godinu dana njezine terapije, Emily je triput imala “nezgodu”, svaki put odmah nakon što bi joj roditelji rekli da misle da treba prekinuti terapiju. Ne mislim da je namjerno izazivala te “nezgode”, meni su više izgledale kao spontana reakcija, Emily je pokušavala spriječiti prekid našeg razgovora. Na kraju godine, Emilyni roditelji i ja složili smo se da se terapija može okončati: bila je bolja u školi i činilo se da je bolje sa samom sobom. Ali najveće je iznenađenje bila promjena koju nisam mogao vidjeti. Netko drugi mi je morao ukazati na to. Stajao sam u čekaonici i promatrao kako Emily odlazi iz klinike s mamom i bratom, nekoliko tjedana prije završetka terapije. “Sviđa mi se njezina kosa sada”, komentirala je recepcionistica. Složio sam se. “Što mislite o tome što se dogodilo ostatku obitelji?”, upitala me. Nisam bio siguran na što misli. U proteklih godinu dana, kako je Emily bila bolje, njezina je obitelj postala rastresenija, neurednija. “To se često dešava”, nastavila je, “kako je djeci bolje, i njihove se obitelji mijenjaju.”
To me navelo da ponovo razmislim o slučaju. Imao sam osjećaj da sam pomogao Emily da se jasnije sagleda – svoje sposobnosti i vještine – za razliku od niskih očekivanja njezinih roditelja. Bolje se opirala ulozi koju su joj nesvjesno dodijelili. Sada sam shvatio da su njezini roditelji od nje nesvjesno napravili svoj problem. Tjedan dana prije zadnje terapije s Emily zadnji put sam se sastao s njezinim roditeljima. Prema kraju sastanka, počeli su pričati o sebi, posljednjih mjeseci imaju dosta problema – pitali su me bih li im preporučio da odu bračnom savjetniku?

* Smatrate li da čitanje tuđih priča može pomoći da iscijelimo svoje?
– Neki su me pitali smatram li “Život pod povećalom“ knjigom samopomoći. Nekad taj žanr nije postojao. Imali smo beletristiku i publicistiku, ali uglavnom smo o knjigama razmišljali kao o dobrim ili lošim. To je bila literatura. Za mene dobra knjiga ima sposobnost pomoći nam uvidjeti nešto na novi način i zbog toga razmišljati na novi način – knjige, priče drugih ljudi, mogu nam pomoći da drugačije vidimo svijet, da različito razmišljamo, da se nadamo. To se može dogoditi na psihoanalizi. Nadam se da će “Život pod povećalom“ možda pomoći drugima da drugačije promatraju stvari i događaje oko sebe, da drugačije vide život.

 

Facebook komentari

Novo u katalogu