Karizmatični psihopat, djevojka s idealima i majka koja krije tajne

Piše Tanja Tolić

Kad bismo poznavali ljude onako kako Jonathan Franzen poznaje junake svojih romana, pretpostavljam da bi svašta bilo moguće. Recimo, svi bi voljeli sve, nemoguće bi bilo othrvati se začudnosti i bogatstvu bilo koje osobnosti, jer i oni najružniji – razotkriveni - u sebi skrivaju... pa gotovo neljudsku ljepotu složenosti. Kompleksnost podrazumijeva sustav, sustav podrazumijeva inteligenciju, funkcionalnost i sklad, sklad se našim ljudskim očima nerijetko prikazuje kao estetika, sve nabrojano samo po sebi opravdava smisao njihova postojanja.

Potpuno poznavanje bića znači i njegovo potpuno razumijevanje, a od razumijevanja do prihvaćanja je, načelno, malen korak. Nemoguće je ne biti zaljubljen u ljude koje doista poznaješ i razumiješ, čak i ako ti se pritom ne sviđaju. Potpuno je nebitno postoje li u trodimenzionalnom svijetu ili samo u dvodimenzionalnoj realnosti papira; u slučaju Jonathana Franzena podjednako su stvarni. To znači biti pisac; moći stvoriti.

Naravno, da bi se došlo do prihvaćanja, koje slijedi poznavanju i razumijevanju, potreban je motiv, početni impuls. Jonathan Franzen taj motiv u čitatelja impostira dosadašnjim opusom, time što je najvažniji suvremeni američki pisac, autor romana “Korekcije“ i “Sloboda“, ali i zbirki eseja “Kako biti sam“ i “Neumjerena zona“. Ako ste jednom čitali Franzena i svidio vam se, znate da ćete za njegovim romanom posegnuti opet, upravo zbog njegovih likova. Uzet ćete “Purity“ (Farrar, Straus and Giroux, 2015.), njegov nedavno objavljeni roman, jer ne možete zaboraviti Patty koja spava na hladnom trijemu Walterove kolibe pokušavajući ga privoljeti da je primi natrag.

 

Pedesetšestogodišnji Franzen – sad od toga već možemo praviti slučaj - voli romanima davati naslove od jedne riječi koja je sukus ideje koju razvija u romanu. “Korekcije“ govore same za sebe; “Sloboda“ je već bila izazov jer u romanu iz 2010. godine svatko je slobodu tumačio i živio na svoj način, što znači da se pojam slobode uglavnom definirao kroz stupnjeve neslobode; “Purity“ (Čistoća) zalazi gotovo u područje metafizike, jer ova čistoća tematizira moral i dobrotu i propituje koliko je svatko od nas spreman othrvati se vlastitim i tuđim utjecajima i izborima koji ih imaju moć uprljati. Ono što je zajedničko svim romanima jest da u svakome od njih Franzen, više ili manje direktno, polemizira sa suvremenim društvom, ne nužno američkim, koje se ustoličilo kao golemi superego naspram konfuznom identitetu pojedinca. Franzen u romanima korigira, oslobađa, a sada i pročišćuje.

 

Purity nije samo engleska riječ za čistoću, Purity je i skraćeno od Pip, puno ime 25-godišnje djevojke, glavne junakinje Franzenova trećeg romana. Pip Tyler zapravo ne zna tko je. Nije u pitanju kriza identiteta, nego kriza faktografije: njezina majka Penelope, čudakinja koja dane provodi meditirajući i radeći u supermarketu u Feltonu, odbija joj otkriti identitet oca, točan datum njezina rođenja i njihovo stvarno prezime. Purity je u vlastitoj krizi – nad glavom joj je mač studentskog kredita od 130 tisuća dolara, živi sa skvoterima anarhistima u zapuštenoj kući u Oaklandu, jer za drugo nema novca, i radi ušljivi posao u telemarketinškoj tvrtki koja pokušava prodati obnovljive izvore energije.

Na scenu stupaju Nijemci. Slučajan susret s njemačkom aktivistkinjom Annagret odvest će Pip u Južnu Ameriku gdje će kao pripravnica nekoliko mjeseci raditi u Boliviji na Projektu Sunčevo svjetlo (The Sunlight Project) koji vodi karizmatični i tajanstveni Andreas Wolf, a koji je postao slavan nakon pada Berlinskog zida. Wolf je leaker, nalik Julianu Assangeu, njegov je posao puštati da cure informacije i tajne, pa se Pip nada da bi joj mogao pomoći da otkrije identitet oca. Iako je uvjerena da je prosječna i nezanimljiva, Pip će snažno privući Wolfa, što će pak testirati njezina uvjerenja o tome što je moralno, a što nije...

Franzenov roman “Purity“, čiji će hrvatski prijevod nakladnička kuća VBZ objaviti za ovogodišnji Interliber (10. do 15. studenoga) i vjerojatno će nositi naziv “Čistoća“, velika je priča o mladenačkom idealizmu, ekstremnoj vjernosti i jednom ubojstvu. Autor “Korekcija“ i “Slobode“ i opet je nastanio svoj literarni svijet osebujnim karakterima – Kalifornijcima i Istočnim Nijemcima, dobrim i lošim roditeljima, novinarima i leakerima – pri čemu slijedi njihove isprepletene priče kroz suvremene, virtualne krajolike, kroz život koji se odvija na internetu, ali i drevne, ujedno i arhetipske i svevremenske svjetove, poput onoga u kojem se odvija vječni rat spolova.

 

Jonathan Franzen nije, kao što znamo, pisac koji preferira fabulirati, nego pripovijedati. To konkretno znači da je bilo koji od njegovih romana teško i najčešće nepotrebno prepričavati u smislu radnje, ali je zato moguće o likovima – njihovim uvjerenjima i motivima za djelovanje - razglabati danima.

 

“Pomaže mi (u pisanju, op. a.) da krenem s ljudima koji su u nestabilnoj, neodrživoj situaciji, koji su tjeskobni ili pod stresom, jer onda znate da se nešto mora promijeniti. Imate, dakle, problem, a ljudi koji su pod stresom često su smiješni, meni su smiješni“, objasnio je Franzen u nedavnom intervjuu u povodu izlaska njegova novog romana.

Iako se oko Pip vrti to malo fabule koju Franzen gradi, roman je strukturiran kroz priče četvero glavnih junaka. Uz Pip, kao pripovjedač se pozicionira i Andreas Wolf te dvoje iskusnih novinara, Tom Aberant i Leila Helou iz Denver Independenta, neprofitnih on-line novina. Iako je četvero glavnih junaka različite životne dobi, povezuje ih između ostaloga i njihov mladenački idealizam. Kod nekih od njih on je živ i strastven (Pip), kod drugih nikada zapravo nije postojao, iako su na prividu idealizma kapitalizirali čistoću (Wolf), kod trećih se pretvorio u profesionalni moral i odanost načelima novinarstva koje je, moguće, nepovratno oboljelo zbog nekontroliranog curenja informacija (Tom i Leila).

Novinarstvo, posebice njegova pozicija u odnosu na leakere i curenje informacija, velika je tema “Čistoće“, i čini se kako Franzen novinarskom zanatu pokušava vratiti dostojanstvo, čak i neku osobinu herojstva, u svijetu kojim vladaju građani novinari, a informacije se na internetu objavljuju bez ikakve provjere. Otprije je poznata Franzenova fobija od tehnologije i interneta, no ovdje pomalo prelazi u paranoju, ne nužno neopravdanu, pa autor internet uspoređuje s istočnonjemačkim socijalizmom, pridajući mu osobine totalitarnog režima.

“Brinu me ljudi koji idu u ekstrem i tvrde kako nam novinarstvo nije potrebno jer imamo leakere i crowd sourcing, i imamo građane novinare i građane fotoreportere. Mislim da je to naprosto pogrešno. To je put prema neinformiranom i potlačenom biračkom tijelu jer ako više ne postoji nitko tko pokušava odgovorno izvještavati o tome što se događa u Washingtonu, preostaju nam samo neprobavljivi leakovi i situacija u kojoj jedna osoba kaže jedno, a drugo suprotno, a onaj tko je najglasniji i ima najviše sljedbenika posjeduje pravo na istinu – to je veoma loša situacija. Zbog toga sam htio podsjetiti ljude da postoji nešto uzbudljivo u projektu novinarstva i nešto vrijedno. Možda je to dio knjige koji služi javnosti“, pojasnio je Franzen.

 

 

“Ispostavilo se da riječ (čistoća, op. a.) ima različito značenje u kontekstu romana. Čistoća mi je bila na umu dijelom zbog toga što sam upravo završio 'The Kraus Project', prijevod eseja autrijskog satiričara Karla Krausa koji se bavio lingvističkom čistoćom, osobito čistoćom njemačkog jezika. Čistoća je ekstremno nabijena riječ u njemačkom jeziku, do te mjere da u Njemačkoj roman ne mogu nazati 'Čistoća', moraju ga nazvati nekako drugačije. (...) Čistoća je riječ, ideološka čistoća je nešto o čemu se mnogo može čuti ovih dana – Tea Party provjerava čistoću kandidata. Dakle, to mi je bilo na umu i za mene to zapravo nije povezano s govorenjem istine, jer je istina više stvar nijansiranja i mnogo teže raspoznatljiva nego što to misle ljudi koji kažu: 'Oh, jedino što moram učiniti jest biti čist na ovaj način i onda ću biti pravedan'. Mislim da je istina suprotno od toga. (...) A čistoća se čini i kao nešto čemu stremimo – čisti umjetnik, ili čisti pisac, ili čisto služenje potlačenima... Htio sam napisati knjigu dovoljno opsežnu da obuhvati i taj mladenački idealizam i da istraži kako se on razvija, na dobro ili na loše, obično na loše“, obrazložio je autor.

Središnja tema romana – u ovom slučaju čistoća karaktera - neminovno se kod Franzena odražava i na intimne odnose, bili oni ljubavnički ili obiteljski, jer oni su njegova najveća tema, kao što u svakom romanu odaje počast i ženama. Malo koji pisac danas tako voli žene kao što to čini Franzen i kažem to bez primjese ironije, jer upravo su njegovi ženski likovi nerijetko oni koje gura u probleme i koje ti problemi potom čine komičnima. Pored toga, malo tko ima toliko strpljenja za histerične žene, dramatične žene, neurotične žene, opsesivne žene i, nakon ovoga romana, žene opsjednute moralnom čistoćom i istodobno fanatično vjerne. Biti majka u Franzenovom svijetu poseban je pak literarni odjeljak u okviru ženskog odjeljka jer Franzenove majke često su naporne i pasivno-agresivne, od kćeriju čine jednako komplicirane osobnosti, u sinovima nerijetko razvijaju Edipov kompleks, ovdje i grandioznost, karizmatičnost i psihopatske crte ličnosti.

Na jednak način na koji je postao kultnim odlomak iz “Slobode“ u kojem Franzen sarkazmom rešeta Apple, tvrtku koja je od mobitela stvorila neukusni i skandalozno skupi statusni simbol, tako će se, vjerujem, iz “Čistoće“ čitati i prepričavati odlomak u kojem Andreas Wolf opisuje svoju majku. Počinje ovako, u krajnje slobodnom prijevodu: “Bilo je lako kriviti majku. Život bijedna proturječnost, beskrajna potreba ali ograničena opskrba, rođenje tek karta za smrt: zašto ne kriviti osobu koja te uvalila u takav život? Dobro, možda je to bilo nepošteno. No tvoja majka uvijek može okriviti svoju, koja pak može okriviti vlastitu, i tako sve do rajskoga vrta. (...) Incident u razvoju mozga okrenuo je karte protiv djece: majka je imala tri ili četiri godine da ti sjebe glavu prije nego što ti hipokampus počne bilježiti trajna sjećanja. Razgovaraš s mamom otkako si navršio godinu dana, a slušaš je još duže, no ne možeš se sjetiti nijedne riječi toga što ste ti ili ona rekli prije nego tvoj hipokampus ubaci u brzinu...“



 

Facebook komentari

Novo u katalogu