FELJTON Pročitajte prvi odlomak romana "Čekajući ljubav"

Piše Jagoda Šimac

Franku smo dovezli točno pred ulaz u njezinu zgradu. Kad je izašla iz auta, zavodljivim osmijehom i slatkim glasićem zahvali Filipu na vožnji.
– Lijep provod kod Mozarta! Prije sam često tamo odlazila. Pravi najbolje tufahije u gradu – reče kao uzgred, nadajući se da će je Filip pozvati da nam se sutra pridruži.
– Imat ću to na umu, hvala – on se, međutim, samo uljudno zahvali i uzvrati škrtim osmijehom za pozdrav.
Zamakla je iza ulaznih vrata haustora ne uputivši mi ni jednu jedinu riječ za laku noć. Kao da ne postojim!
– Franka je kivna na mene – izgovorim svoje mišljenje naglas.
– Kivna? – začudi se on. – Zašto misliš?
– Pokvarila sam joj plan. Htjela se sama s tobom voziti. Ako i ti isto osjećaš, oprosti! Morala sam poći s vama. David je prilično popio.
On ne odgovori. Gledao je u cestu pred sobom i šutke vozio. U to doba noći ulice su puste. Osim jednog auta koji se približavao iz suprotnog smjera. Upalim radio i zvonki pjevačev glas zagonetnom napetošću razbije nabijene elektrone tišine:
Ja, ja naći ću za te bisere kiše makar i u kraju gdje kiše nema.
Otvorit ću zemlju sve do njenog dna i posut ću te zlatom, zlatom kojeg nema.
Odnijet ću te tamo gdje je sve što tražiš i naći ću sve što postoji za te.
Nemoj poći sad...

– Večeras nije izgledalo da ti smeta što je popio. Naprotiv! – on konačno progovori promuklim glasom.
– Znam! Ali … mučilo me nešto sasvim drugo. Nije mi bilo ni na kraj pameti da on ozbiljno misli. Osim toga i ja sam pila votku.
– Kad si ti u pitanju, David je više nego ozbiljan – on procijedi istim promuklim glasom.
– Oh! – izleti mi, ali odmah zamuknem, nesigurna u značenje njegovih riječi. To je izgovorio takvim glasom da... Ne, ne može biti! David! K vragu, sviđam se Davidu! Filip čitavo vrijeme zna? Naravno, najbolji su prijatelji. K vragu! K vragu! K vragu! Sto puta k vragu!
Onaj dalek vulkan nikad nije umro, kako nisi znala da živi samo za te.
Dal‘ ćeš ikad saznat zašto nebo gori, a crvenilo vatre zašto rađa strah.
Nemoj poći sad, nemoj poći sad…

Oboje ušutjesmo, slušajući ugodnu melodiju i pjevačev zvonki, ali pomalo melankolični glas.
Na ulazu u našu ulicu on skrene na jedino slobodno parkirno mjesto pred malim kafićem i zaustavi auto. – Stat ću ovdje – reče. – Do gore ćemo pješice. Otpratit ću te.
Šutke smo krenuli jedno pored drugog uzbrdo. Noć je bila vedra i nebo osuto zvijezdama, pušikao je svjež noćni vjetrić. Kuće s obje strane ulice utonule su u mrak i spokoj gluhoga doba noći. Tišinu su narušavali samo naši koraci i šuštanje lišća u širokoj krošnji divljeg kestena. Grane su joj se nadvile preko zida iz nečijeg ograđenog vrta i stršile nad pješačkom stazom. Put nam je osvjetljavala slaba ulična rasvjeta.
– Nema žive duše. Sve spava – reče on i razbije tišinu.
– Sve osim nas! Svojim koracima tjeramo noćnu gluhoću i plašimo duhove sna – prošapćem tihim i teatralnim glasom.
On se glasno nasmije i pogleda me. Zastanem i bez ustručavanja mu uzvratim pogled. Je li mu mrsko biti sam sa mnom nasred puste ulice u gluho doba noći? Bi li sad radije spavao u nečijem krevetu? I čijem?
Sjaj u njegovim očima iskri upravo u ovom trenutku, ovdje, za tebe, šaputao je dobri anđeo, moj brižni savjetnik. Samo za tebe! Poljubi ga! Sad je prilika! David je od sutra opet njegov prijatelj. Učini to!
Primaknem se korak bliže njemu, ali mi vjetrić neočekivano zapuhne u lice. Stresem se od iznenadne svježine.
– Hladno ti je? – on me instinktivno obgrli i protrlja moja naježena ramena u tankoj haljini.
Moje čeznutljive oči dotaknuše sjajnu opnu njegovih tamnih zjenica i bez straha uroniše u njihovu tajanstvenu dubinu. Privuče me čvrsto k sebi i nastavi nježno milovati svojim toplim velikim dlanovima. O, Bože! Usne su mu bile malo opore i ispucale, ali tople i odlučne. Upijale su mekoću i vlagu s mojih. Njegov miris tako mi je godio i ispunjao sva moja osjetila. Kako sam samo mogla živjeti bez njega? Hvala, dobri moj anđele! Hvala, predobri Bože! Pusta polumračna ulica i tišina zaspale noći bile su naši saveznici. Ljubili smo se temeljito i halapljivo, milovanjima nezasitnih jezika otkrivali jedno drugo. Činilo se da je vrijeme stalo i da se vječnost pružila pred našim dodirima. Onda on, iznenada, promuklo zastenje i blago me odgurne. Pogleda me očima punim očaja i odmahne glavom. Tihim, gotovo nečujnim glasom vrati me u stvarnost:
– David je moj najbolji prijatelj. Naš prijatelj!
– Filipe!
– Ovo se nije smjelo dogoditi, Ambra. Ja nisam takav čovjek. Ne živim tako.
– Možemo li... ?
– Ne možemo! – pruži ruku i pomiluje me nježno po obrazu, a glas mu zadrhti. – Ne možemo, Ambra!
– Što...?
– Laku noć! Pričekat ću ovdje dok uđeš u kuću.
Nada, ta nepouzdana shizofrenična maloljetnica i ovaj put je iznevjerila sva moja naivna očekivanja. Otkucaji bila mojih želja bivali su sve slabiji i tiši, bili su ubijeni. Samo bolna čežnja još se opirala i obećavala. Ali, znam, i ona je oduvijek bila varljivica puna praznih obećanja. Ako naša ljubav doista postoji, onda je zalutala i izgubila se tko zna gdje daleko u, može biti, jednom od bezbrojnih dalekih nepoznatih univerzuma. Ovdje, među nama, samo je njezina blijeda sjena koja je zalegla na mom srcu.


Roman Jagode Šimac "Čekajući ljubav" može se naručiti ovdje:
http://www.superknjizara.hr/?page=knjiga&id_knjiga=118978 

 

 

Facebook komentari

Novo u katalogu