Tragedija bliskoistočne krize leži u sukobu “ispravnoga s ispravnim”. Loša historijska iskustva razdvajaju dva sukobljena naroda umjesto da ih zbližavaju. Ljudski odnosi u mnogim su slučajevima sazdani na paradoksima, na apsurdima, a ne na stvarnim međusobnim interesima. Amos Oz piše vrlo jednostavno, ali i vrlo istinito. On je istinit, mudar i uvjerljiv svjedok složenih i katkad vrlo kompliciranih odnosa u kojima se nađu ne samo pojedinci nego i čitavi narodi. Glavna obrana od fanatizma jest humor. Ne cinizam, ne sarkazam, nego ona zdrava vrsta humora koji djeluje ljekovito. Ne nailazimo često na tekstove koji na tako neposredan način govore o različitim stvarima kao što su vlastita biografija, stjecanje i gubljenje identiteta, zamke fanatizma, opasnosti netolerancije, snaga mržnje, odnos žrtava i tlačiteljâ. Amos Oz živi ispod samog vulkana zamršenih i složenih arapsko-izraelskih odnosa. Dok govori ili piše, čini to na temelju vlastitog iskustva. Njegovi roditelji proživjeli su gorko iskustvo židovskog stradanja u Europi. Njegovo iskustvo jest iskustvo dječaka koji iznova gradi svoj identitet i identitet zemlje u kojoj živi, na vruću i nemirnu palestinskom tlu. Odrasta između ljubavi i mržnje, fanatizma i nužnosti tolerancije. Njegovo sazrijevanje kao pisca teče usporedno s poimanjem i razumijevanjem situacije u kojoj odrasta. Pa se tako od dječaka koji je sudionik židovske intifade razvija u svjetski poznata pisca koji se zalaže za mir i sporazum s Palestincima. Na pitanje gdje su korijeni raznih nesporazuma koji prerastaju u teške tragedije i dugotrajnu mržnju, Oz poručuje kako odgovora ima, ali oni nisu jednostavni. Svakom odgovoru prethodi razumijevanje. Bez razumijevanja događa se da “okupirani postaje okupator, potlačeni može postati tlačitelj, dojučerašnja žrtva može lako postati nasilnik, kako se lako uloge mogu zamijeniti”. (Filip David)
Podijeli na Facebook
