Razgovarala Tanja Tolić
Rijetko se dogodi da se debitantski roman rasproda u manje od godinu dana, a kamoli da ubrzo doživi drugo izdanje i odmah uđe u finale najprestižnije nagrade za književnost, tportalove nagrade za najbolji roman. Uspjelo je to "Psima" – najprije u izdanju Gradske knjižnice Rijeka, a onda i Frakture – spisateljice, scenaristice i filmske redateljice Dore Šustić (1991.) koja je diplomirala scenaristiku na FAMU-u u Pragu. Živjela je u Istanbulu, Berlinu, Ljubljani i Zagrebu, gdje radi kao scenaristica i razvija svoje autorske filmske i književne projekte. Kvaliteta njezina prvog romana pala je, nažalost, u drugi plan ove jeseni neugodnom promocijom na riječkom festivalu Vrisak. Ovim razgovorom vraćamo se književnosti.
* Galgosi, vrsta španjolskog psa s kojim počinje vaš roman, vjerojatno su najnesretniji psi na svijetu. Uzgajaju se specifično za lov, život provode praktički u šupama, često gladni i lišeni nježnosti, a kad završi sezona, njihovi ih vlasnici ubijaju na vrlo okrutne načine. Vaš roman nosi naziv “Psi”, psi su i snažna poveznica između glavne junakinje romana i njezina ljubavnika Leona. Leon fotografira galgose, a Dora od djetinjstva sanja istu noćnu moru: o psima koji je slijede u roditeljskom stanu u Rijeci i napadaju je. Zašto psi, odakle ta “opsjednutost”?
– Psi su u rukopis ušli spontano i vrlo rano. Dijelom vjerojatno kao odgovor na kafkijansko kolektivno nesvjesno, čemu sam bila izložena u Pragu, a dijelom zato što posjedujem crno-bijele fotografije pasa lutalica i dugo sam bila preokupirana idejom da na temelju njih izgradim priču. Istraživala sam simboliku pasa i prepoznala povezanost između liminalnosti, praga u smislu ruba rane mladosti i prelaska u nešto nepoznato i novo, i pasa kao glasnika, čuvara zagrobnog, onostranog života. Anubis, egipatski bog zagrobnog života i mumifikacije, prikazan je s tijelom muškarca i psećom glavom. Pas je odana, lakovjerna životinja; u tarotu pse obilježava nulta i posljednja karta velike Arkane, karta Budale, Lude; psi su početak i kraj pustolovine, predstavljaju instinkt, stanje bez kalkulacija, predrasuda i zadrške. Prema mnogim antičkim mitologijama, pas je medijator koji prenosi dušu preko praga zagrobnog života. To učestalo spominjanje praga u mojim istraživanjima, uz činjenicu da se ljubavna situacija o kojoj sam htjela pisati odvija u Pragu, izrodila je, naravno, prve čestice priče. Poslije sam kroz različite prizore i poglavlja u romanu provlačila taj motiv pasa kao svojevrsni marker rastuće opsesije, a u zadnjoj su fazi uređivanja rukopisa, u suradnji s urednicom Oljom Savičević Ivančević, psi i dospjeli u naslov.
* U Dorinu slučaju, ako si dopustimo malo psihoanalize, psi kao da simboliziraju žudnju koja je od djetinjstva proganja. U Leonovu slučaju, psi su simbol smrti. Čitav roman prepun je polarizirajuće simbolike: erosa i tanatosa. Tumačim li krivo?
– Istina, može se tako tumačiti. Svatko će upisati u taj motiv ono što njoj ili njemu predstavljaju psi, odnosno galgosi. Je li to žudnja ili lakovjernost, smrt ili mučenje grižnjom savjesti, to je na čitateljima. Svakako je izbor dramskih likova svjesno polarizirajući, u smislu da sam htjela suočiti dvoje podjednako sebičnih ljudi u oprečnim životnim fazama, koji preokupirani sami sobom ne uspijevaju pronaći mogućnost suživota.
* “Psi” su roman o ljubavi, u kojem testirate tipičan književni trop: ljubav mlade žene i starijeg muškarca. Razlika u dobi među njima nije jako velika, ali jest u iskustvu: ona je praktički na početku života, on se zbog gubitka supruge kreće sjenovitim predjelima. Što nanovo ispisivanje tog tropa, iz pozicije spisateljice u 21. stoljeću, može ponuditi čitateljima? Kakvu perspektivu?
– Nisam sigurna da se tu radi o ljubavi, već, kao što ste spomenuli ranije, o opsesiji. Pripovjedačica je prvenstveno opsjednuta pisanjem, o njemu, njegovoj traumi, i u toj preokupaciji ima više mjesta za njega kao objekta njezine kreativne i seksualne žudnje nego za njega kao ravnopravnu osobu. Voli li ona njega ili voli tu priču, to je velika razlika, koja usložnjava i nijansira čitanje čitavog romana, ne samo tog odnosa. Ona se ne bori za njega; njezini su pokušaji minimalni i samoživi. Preokupirana je preispitivanjem, pronalaženjem svojeg (spisateljskog) identiteta: iskorištava njegovu priču, objektivizira ga kao što su to u svojim spisateljskim pothvatima toliko puta radili muški pisci sa ženinim osjećajima, pričama i iskustvima.
Zato mi se čini da je to prvenstveno roman o odrastanju, svojevrsni Künstlerroman – jer ako je ljubavni, ako na njezin način poimamo ljubav, kao fatalnu, kroz romantičarski kult, onda je naše viđenje ljubavi prilično problematično, jer pitanje je može li ljubav uopće postojati u takvoj neravnoteži, u odnosu uvjetovanom slabošću jedne strane i proždrljivom znatiželjom druge.
Htjela sam unatoč tome dati mladoj djevojci pravo da tako poima ljubav, u nekritičkom zanosu, svim čulima, jer sam se u tim godinama i sama tako osjećala, i pisala sam gonjena osjećajima, ne intelektualizacijom. Htjela sam da pripovjedačica bude zaljubljena bez srama i suzdržavanja kao mnogi Wertheri, heteroseksualni muškarci, prije nje. Leon je njezina muza; osoba koju ne poznaje ali neodrživo idealizira. Iako pisano sasvim drugačijim, nesentimentalnim stilom, pada mi na pamet knjiga “I Love Dick” američke spisateljice i filmske autorice Chris Kraus, u kojoj je prikazana opsesija muškarcem koja blijedi kako prevladava proces potrage za autentičnom pričom. Želja za pričom postaje jača od želje za tim čovjekom, a proces pisanja važniji od procesa upoznavanja. U jednu ruku to je vrlo okrutno, ali nezreli odnosi su okrutni i penjanje u pup boli.
* Dok smo dogovarale intervju, spomenuli ste mi kako vam je nekoliko ljudi, uglavnom čitateljica, istaknulo da se u javnom diskursu o romanu stalno podcrtava veza sa starijim muškarcem, ali pripovjedačicu ustvari odgajaju žene i mnogo je ženskih likova. I to je doista istina. Dora primarno živi u ženskom svijetu. Kakav je taj ženski (književni) svijet? I zašto su ženski likovi u romanu toliko prisutni, a nekako u svim razgovorima i promocijama zanemarivani?
– Rekla bih da pripovjedačica ne živi u “ženskom” svijetu, već običnom, normalnom svijetu u kojem je 3,95 milijardi žena, odnosno 49,7 posto. U tom svijetu, stvarnom i književnom, prirodno je da je mlada djevojka pod utjecajem i muškaraca, i žena, i prijateljica, i susjeda, i ljubavnika, i roditelja, i profesora itd. Ali u javnom i umjetničkom diskursu primat dajemo romantičnim heteroseksualnim odnosima, odnosno u slučaju mlade žene, njezinim odnosima s muškarcima; naš je svijet duboko seksistički i patrijarhalan i nije čudno da se uz ženske likove razrađene u romanu ipak ispostavlja samo odnos s muškarcem, i to se uvijek naglašava da je stariji. Zašto se ne spominje odnos sa starijom ženom, koji je veliki dio njezina formativnog iskustva, opisanog u romanu?
Ta opsesija muškarcem dio je pripovjedačičina patrijarhalnog nasljeđa, ali i njezine potrage za novim identitetom kroz pisanje; logično je da je čitateljstvo navučeno na taj prvi narativni sloj romana jer se s njezinim patrijarhalnim vrijednostima lako poistovjetiti. Na to smo naučeni i to prvo ističemo. Tu opsesiju romantičnim heteroseksualnim odnosom dijeli i medijski prostor.
Ženski likovi uvedeni su, međutim, kao svojevrsni kontrapunkt, kako bi istaknuli sukob u pripovjedačici, borbu između naučenih automizoginih, tradicionalističkih vrijednosti i svega onoga što tek treba naučiti, feminističkoga znanja, koje joj prenose prijateljice, susjeda, filmski i književni uzori.
* Dora je mlada, u dvadesetima, no u neprestanoj je žurbi, i ta žurba se očituje i u strukturi i tempu romana. Kamo žuri ta mlada žena? Odakle ta frenetičnost ili je to možda samo filmičnost? Je li specifičan stil romana posljedica studiranja scenaristike u Pragu?
– Estetske odluke i način pisanja neodvojivi su od sadržaja; svaka priča ima svoju autonomiju i anatomiju i materija priče diktira stil pisanja. Čini mi se problematičnim to što nas uče pisati na određeni način, po određenim strukturalnim i jezičnim šablonama. Trenutno se pokušavam odučiti od toga što sam naučila na studiju scenaristike u smislu tročinske dramaturške strukture i predvidljivih fabula. Prozno pisanje možda je šire i nepreglednije polje potencijalnih estetskih eksperimenata od scenarističkoga pisanja, ali u oba primjera sve više mi se nameće potreba po istraživanju rečenice i jezika jer sve su priče već ispričane, samo je pitanje kako ih ti možeš na svoj način ispričati. U “Psima” sam htjela postići osjećaje hitanja kroz iskustva i samim time kroz tekst, mladenačke žurbe i nestrpljenja.
Nastojala sam rečenicom dočarati taj brzi ritam izmjene emocija i velike oscilacije u raspoloženjima, od patetičnih lamentacija do drskih komentara. Jezikom je bilo potrebno oslikati različite kulturne utjecaje na njezino stanje svijesti – različite jezike, podneblja, žargone, a strukturom postići osjećaj raskola, odsutnosti, raspolovljenosti između prošlosti i budućnosti. Filmične analepse omogućile su mi da prikažem i susret pripovjedačice i Leona i posljedice toga susreta, njezino žaljenje za proustovskim izgubljenim vremenom, odnosno kako je jedno vrijeme uvjetovalo drugo.
Foto: Petra Slovakova
* “Psi” su i veoma erotičan roman: dugo nismo svjedočili tako sočnoj erotičnosti u hrvatskoj književnosti, posebno ženskoj. Pitanje će možda zazvučati čudno: je li vas bilo strah pisati o seksu, užitku, tjelesnosti? Jer kad o seksu piše žena, to se nerijetko doživljava kao ispovijest; još gore, nekad i kao poziv, u najblažu ruku na seksizam.
– Nije me bilo strah jer je moja generacija otvorenija po tom pitanju i stasale smo na filmovima i romanima koji otvoreno pišu o tjelesnosti i različitim aspektima seksualnosti. Bavimo se tijelom jer smo prepoznale da je pitanje seksualnosti i prava na izbor rak-rana našeg društva. Drugo, tijekom pisanja nisam razmišljala o objavi ni recepciji romana, pisala sam potpuno posvećena priči i njezinim prohtjevima, a priča o mladenačkoj strasti i želji zahtijeva određenu sočnost, radi se o mladom zdravom tijelu koje se tek uputilo u život.
Ne bi trebalo igrati nikakvu razliku je li to tijelo muško ili žensko ili binarno, heteroseksualno ili transrodno. Činjenica da igra ukazuje na licemjerstvo i uskogrudnost društva u kojem živimo; pitanja putenosti najbolji su lakmus-papir za stupanj seksizma i u književnosti i na ulici. Stoljećima se piše o erotičnim iskustvima, ali i dalje je čudno ako o tome piše žena, naročito ako piše intuitivno, iracionalno, neekonomičnim stilom, tzv. “ženskim” pismom.
A još problematičnije je to što se onda takav roman kategorizira kao “ženski”, odnosno trpa ga se u nišu “ženske” književnosti dok je erotični roman muškog pisca i dalje samo roman. Postoje ženska iskustva, ne i ženski romani.
* Junakinja Dora predstavnica je generacije milenijaca i čini mi se da “Psi” živo hvataju zeitgeist te generacije, posebno djevojaka i mladih žena. Vaš roman već jest okarakteriziran kao generacijski roman. Milenijce, nerijetko, bije loš glas: sve su to Petri Panovi što odbijaju odrasti, nepouzdani su radnici (lako daju otkaz i mijenjaju poslove jer se ne daju iskorištavati), naoko djeluju hladni i nezainteresirani za realnosti života. Kako milenijka koja je napisala roman o milenijki gleda na te “optužbe”?
– Mislim da su to opravdani strahovi starijih generacija, koje se boje neizbježnih društvenih promjena, ali i dalje su to samo strahovi. Unutar generacije milenijaca postoje ogromne klasne razlike zbog kojih su neki primorani rano odrasti, raditi dva posla tijekom studija, a drugi su pak privilegirani, starci su im kupili stan, mogu studirati vani ili ne raditi. Sve manje ljudi posjeduje stanove, poslovi su sve nestabilniji, a životni standard sve skuplji – sve što zaradimo praktički odlazi na rentu, živimo u cimerstvu do pedesete. Nemoguće je uštedjeti, naročito onima koji rade samostalno, u malom poduzetništvu, kulturi ili umjetnosti, a takvih je sve više. To što mladi sve teže trpe iživljavanje na poslu, autoritet starijih i loše radne uvjete ne čini mi se kao nešto loše ili nepouzdano, već kao korak naprijed. Uvođenje rada od doma prisililo nas je da preispitamo poslovnu samostalnost, potrebnu koncentraciju za rad i ovisnost o tuđim uvjetima – zašto bih trpjela nelagodu na radnome mjestu ako si mogu stvoriti okruženje u kojem mogu raditi bolje i mirnije?
Usto, mi smo generacija koja je otvorila temu psihičkoga zdravlja, koje puca u današnjim korporativnim uvjetima proizvodnje i koje je ozbiljno narušeno nakon dvije godine izolacije i prekida društvenog kontakta. Zašto onda ne bismo više kultivirali znatiželju, razgovarali o zdravlju u kontekstu posla, međusobno učili jedni od drugih radeći na novim vještinama umjesto striktne specijalizacije koje se moramo držati do smrti? Starije generacije naučile su se šutjeti za plaću i ginuti desetljećima na istom radnom mjestu samo kako bi se dočepali stabilne mirovine.
Opet se radi o strahu. To mi djeluje hladnije i nezainteresiranije za život nego “milenijska” praksa mijenjanja poslova i savladavanja različitih vještina preživljavanja. Moguće je da je tu i pitanje dubine; zadržavanjem na jednom mjestu, u jednom poslovnom ili privatnom odnosu, otkrivaš dublje i suptilnije slojeve, i to jest problem naše generacije koja, razvučena na sto strana, češće ostaje na površini. Ali isto tako ne možemo ući dublje u rad i fokus ako smo blokirani ili neprisutni jer priželjkujemo promjenu.
* Dora na jednom mjestu u romanu kaže kako je imala “sretno djetinjstvo”. Takvu junakinju u hrvatskoj književnosti nismo imali najmanje tri desetljeća, a vjerojatno i više: ako je išta zajedničko suvremenoj hrvatskoj književnosti od 1990-ih, onda su to upravo junaci i junakinje koji jedva dišu od raznih trauma. No, i bez traume, pokazalo se u vašem romanu, može se napisati dobra priča. Ili ova priča računa na Leonovu traumu? Ima li književnosti bez traume?
– Ima, ali nema bez snažne emocije. Bilo koji umjetnički impuls javlja se iz nekog dubljeg mjesta, slike ili ideje koju je nemoguće pustiti i koja budi snažan osjećaj – inat, bijes, tugu, uzbuđenje, znatiželju koja vodi u neko složenije istraživanje, grizodušje, osjećaj nemoći uslijed gubitka, čežnju za nečim izgubljenim. “Psi” su priča izgrađena na grizodušju; i pripovjedačica i Leon smoreni su grižnjom savjesti jer nisu znali bolje i prisutnije voljeti. Oboje su nesvjesni traume koju je ta nemoć ostavila u njima.
* Dio feminističke kritike zamjerio je i junakinji Dori i spisateljici Dori što se u tu ljubav s Leonom baca potpuno nefeministički. Ne bih rekla da “Psi” nisu feminističko štivo, možda samo “staromodno” feminističko štivo, pa (nas) bumerke to nervira. Čini se da se još nije rodila generacija žena koja je u stanju preskočiti tu fatalnu, najčešće mladenačku zaljubljenost…
– Čini mi se da su mlađe generacije svjesnije da je to što starije nazivaju fatalnom ljubavlju ustvari toksična veza. S druge strane, malo tko se u prvu ljubav baca feministički – koja prva ljubav nije toksična ako pod toksičnim mislimo na neravnopravni, nezreli odnos u kojem se partneri iskorištavaju i iscrpljuju? Do feminizma treba doći; kako se gradi identitet i osjećaj samopoštovanja, tako se razvija i potreba po ravnopravnosti, i na osobnoj, i na kolektivnoj razini.
Meni se čini da je moj roman možda predfeminističko štivo, jer junakinja feminizam tek treba otkriti. Umjesto o uskrsnuću junakinje koja se na kraju oporavi od slomljenog srca i nauči lekciju, ja sam htjela pisati o djevojci koja se ne izvuče iz opsesije, koja je svojim samoubilačkim ponašanjem samo perpetuira, i nisam je htjela kritizirati ni osuđivati zbog toga – nisam htjela biti još jedna u nizu ljudi koji govore djevojci kako bi se trebala ponašati. Pritisak blokira autentičnost i sabotira mogućnost stvaranja novih kreativnih sinapsi, a od žena i autorica se stalno nešto očekuje.
Danas se od svakog romana koji napiše žena očekuje da bude feministički, što je ustvari antifeministička gesta, jer se od muških heteroseksualnih pisaca ne očekuje da se bave seksizmom i svojim privilegijama. Meni je bilo važno da se moja glavna junakinja ponaša kako želi i može shodno svojem mentalnom sklopu, da proživi sve svoje emocije, pa i one antifeminističke i samosabotirajuće, te da ih ja kao autorica dokumentiram njezinim jezikom i njezinim ritmom (tijelom).
* U tekstu za Novosti, u kojem i odgovarate na “slučaj Vrisak”, zauzimate se za treći feministički put – nježan put, radikalnu mekoću. Termin je 2015. skovala pjesnikinja i aktivistkinja Lora Mathis u svojem eseju “Radikalna mekoća kao oružje”, u kojem tvrdi da je “dijeljenje i proživljavanje svojih osjećaja u javnosti čin političkog otpora”. U svim kampanjama zaštite mentalnog zdravlja uglavnom se muškarce poziva da slobodno izraze osjećaje, suprotno tipičnom odgoju, ovo mi se čini kao novi moment – i mi, žene, trebamo “radikalizirati” svoj osjećaje u nježnost? Zar nismo?
– Jedna od novijih feminističkih teorija, koja ističe važnost suosjećanja i kolektivne zajednice, teorija je hidrofeminizma Astride Neimanis. Neimanis donosi novu feminističku perspektivu na ekologiju i društvenu poziciju tijela u posthumanističkom trenutku, odbacuje binarnost i dihotomiju muško-žensko te na kolektivni identitet gleda kroz prizmu vode i kretanje vode u prirodi, povezujući čovjeka s biljkama i životinjama i gradeći na taj način međuvrsno suosjećanje. Zalaže se za meki, ekološkoosviješteni otpor, koji njeguje fluidnost, umreženost i otvorenu emotivnost, prateći trendove “novog feminizma”. Ali kako da mi u RH govorimo o mekom otporu, odbacivanju binarnosti, ako smo tek prošli mjesec postigli zakonski konsenzus o femicidu, ako je lani trinaest žena brutalno ubijeno samo zato što su žene? Politička i društvena slika vraća nas unatrag; činjenica da pobačaj nije svagdje dostupan i besplatan, da žene umiru jer su žene, da silovatelji dobivaju godinu dana uvjetne kazne onemogućuje nam da se bavimo perfidnijim mehanizmima seksizma kao što je internalizirana mizoginija, kojom se bavi koncept radikalne mekoće.
Kako izliječiti ženu od vlastite samomržnje, meni je to najzanimljivije pitanje, ali ako još nismo načisto s time što je mizoginija u javnom prostoru, teško da se možemo sustavno baviti vlastitim seksističkim obrascima ponašanja.
No fronte se polako sele “unutra”. Umjesto eksternalizacije sukoba postoji potreba po introspekciji i psihoterapiji; prosvjedujemo, ali se i odmaramo. Ta preokupacija unutrašnjim svojstvena je mlađim generacijama, naviknutima na manjak društvenog kontakta, zatvaranje, boravak u samoći iza ekrana, povezivanje s ljudima i razvijanje prijateljstava i veza bez inicijalnog fizičkog kontakta. Borba protiv internalizirane mizoginije odvija se na nevidljivoj fronti, radi se o sitnom vezu, intimnom otporu, nečemu što nije manifestirano kroz verbalni ili javni sukob. Bavimo se unutarnjim i kroz tu prizmu artikuliramo i političke stavove. To nas razlikuje od starijih generacija koje se nisu bavile traumama, već izgradnjom kolektivnog identiteta, pa smo traume naslijedili. Ljudi zato danas imaju potrebu biti javno ranjivi, razgovarati o svojim osjećajima – a online je to moguće jer se osjećamo sigurnije, ne zato što smo kukavička generacija, već zato što su nas stoljećima učili da je osjećajnost paralizirajuća i pasivizirajuća karakteristika “slabijeg spola”. Internet je omogućio da i glasovi “slabijih” dobiju svoj prostor, čime se mijenja slika i struktura društva, a time i pitanje otpora. Poremećeno je to što naša rana u virtualnom prostoru postaje content koji će netko dalje konzumirati i kapitalizirati; postaje kapitalistički svrsishodna, ali to je problem kapitalizma, ne ranjivosti.
Boriti se protiv internalizirane mizoginije znači posvetiti se tijelu koje moramo ispočetka naučiti da je u redu da zauzima svoj prostor, i javni i privatni – to je pitanje nježnosti. Nije nježnost prisilna nježnost koju smo stoljećima morale davati drugima, muškarcima i djeci, kako bismo se spasile od nasilja. Nježnost, mekoća, ustvari je nježnost prema sebi, a to je radikalno, jer ni žene, ni muškarci, ni binarne osobe to nisu savladale gomilajući transgeneracijske traume.
#MeToo pokret primjer je radikalne mekoće, jer su žene istupile sa svojim strahovima i traumama u javni prostor. A što je s nevidljivim, kućnim otporom, ako uzmemo u obzir definiciju političkog Hanne Arendt, da je sve javno političko? Što je s ljudima koji su bolesni, depresivni, koji ne izlaze u javne prostore, koji prosvjeduju kroz npr. intimni umjetnički rad? Kako oni mogu zauzeti svoj politički prostor i pokazati svoje osjećaje? To su neka nova, možda tankoćutnija pitanja koja postavljaju noviji feministički koncepti, a koja zahtijevaju alternativne metode upora poput radionica, psihodrame, meditacije, seksualnog odgoja, inkluzivnih umjetničkih praksi itd. Ne trebamo podcjenjivati te strategije samo zato što su starijima nepronične, zato što su naše pretkinje pucale iz puške kako bi ostvarile naša prava.
* Od prve objave vašeg romana, u nakladi Gradske knjižnice Rijeka, prošlo je točno godinu dana. Pretpostavljam da ste već duboko u nekom novom projektu. Na čemu sada radite? Je li u vama dominantnija književnica, scenaristica ili redateljica, ili pak sretno supostoje?
– Supostoje, nekad sretno, nekad manje, ali svakako mi je uzbudljivo istraživati mjesta susreta filma i književnosti. Trenutno sam pred snimanjem kratkog filma, a imam i neke nove ideje u književnom smislu.
* Intervju je originalno, u skraćenom obliku, objavljen u magazinu Globus.
Podijeli na Facebook
