U dvadesetom stoljeću putopis postaje "dragovoljno prljava", heterogena kronika interkulturalne sadašnjice ili način na koji bilježimo susrete između različitih načina postojanja, znajući da zapravo nemamo pojma jedni o drugima i da je za početak potreban interes i pristanak na međusobno učenje. Godine 1977. objavljen je putopis Brucea Chatwing "U Patagoniji", koji spaja eksperimentalnu prozu, memoaristiku, humorne i analitički fundirane povijesno-analitičke dionice proze u vrstu teksta koju zapravo piše i Dinko Telećan u svom putopisu "Tri daljine": riječ je o prisnoj suradnji etnografije i autobiografije, kroz koje shvaćamo da istovremeni spoj i unutarnjeg i vanjskog kretanja stvara i jake proboje "ograničenog", granicama sputanog mišljenja
Nataša Govedić piše o romanu "Grobar pasa" Gorana Samardžića, dobitnika ovogodišnje VBZ-ove nagrade za najbolji roman. Narativ, napominje, kao da stalno iznova postavlja pitanje kako to da nas liječi ono najmekše, baš ono pseće? Znači li to da nam tvrdoća naših država i unutarnjih tvrđava zapravo nikada nije ni trebala?! I da smo sve do susreta s psom (u sebi i izvan sebe) išli u pogrešnom smjeru: prema muškosti kao rezerviranosti, umjesto prema muškosti kao radikalnoj suosjećajnosti?
Kad je "Putnik" prvotno najavljen 2015. godine, biolog David Krakauer opisao ga je kao "matematički i analitički roman". "Što napravite nakon što napišete 'Cestu'?" retorički je upitala McCarthyjeva urednica u Knopfu Jenny Jackson. "Napišete dvije knjige o Bogu i egzistenciji." Cormaca McCarthyja za života su nazivali "velikim pesimistom američke literature", njegov "Krvavi meridijan" opisali su kao "gnostičku tragediju". Slično bi se moglo reći i za "Putnika" i "Stellu Maris" – i to su gnostičke tragedije. Oba su romana romani ideje – u prvom se autor više bavi fizikom (tuge), u drugom matematikom, sviješću, nesvjesnim i porijeklom jezika, prirodom stvarnosti i povezanošću genijalnosti i ludila
Dubravka Ugrešić uporno je vjerovala u suptilnu magičnost književne riječi i sposobnost književnoga teksta da čak i najskeptičnijeg čitatelja zavede i navede da povjeruje u istinitost i autentičnost ispripovijedanog. Ovim esejom, u kojem skicira ruske korijene njezina stvaralaštva, Danijela Lugarić Vukas pridonosi arhiviranju, sortiranju i književno-znanstvenom vrednovanju Ugrešićkina bogatog stvaralačkog opusa izvan uobičajenih političko-društvenih narativa kroz koje smo je navikli promatrati
Richard Firth-Godbehere specijalizirao se za novu znanstvenu disciplinu, povijest emocija, koja se, između ostaloga, bavi time koju su ulogu emocije imale u povijesnim događajima. Središnji koncept njegove teorije su "emocionalni režimi" koji se mogu primijeniti i na ponašanje kabinskog osoblja u zrakoplovu, ali i na križarske ratove. Emocionalnih režima nema bez "emocionalnog rada", a da bismo se oporavili, potrebna su nam "emocionalna utočišta"
Hobsbawm tumači socijalni banditizam kao svojevrsni element povijesne i društvene ravnoteže, nadomjestak za društvene pokrete, korektivnu silu koja djeluje s malo društvene promućurnosti no zato s velikom afektivnom energijom. Naime, kako uvjerljivo pokazuje autor, banditske skupine, usprkos velikoj, pa i nekritičkoj potpori zajednice u kojoj djeluju, nisu sila promjene niti mogu ili znaju artikulirati ideje o novom poretku koji bi dokinuo socijalnu nepravdu; kako to sažima Hobsbawm, banditi nisu ideolozi niti proroci, nego aktivisti
Čitajte svježe.
Prijavite se na naš newsletter i redovno ćemo vam na vašu e-mail adresu slati slasne porcije najsvježijih književnih recenzija i članaka iz svijeta Najboljih knjiga.
Prijava na newsletter
Kolačići (cookies) pomažu u korištenju ove stranice.
Korištenjem pristajete na korištenje kolačića. Saznajte više
