U predodžbama o majčinskoj ljubavi blizina zadobiva osobitu težinu: majčinska se ljubav zamišlja i mjeri kroz fizičku i emocionalnu prisutnost, dostupnost i trajnu usmjerenost na dijete. Romani "Moje utočište i moja oluja" Arundhati Roy, "Rana" Oksane Vasjakine i "Materina" Maše Kolanović izokreću tu pretpostavku jer u njima distanca, u određenom smislu, postaje uvjet autentičnije intimnosti. Tek kada se između majke i kćeri otvori razmak, druga može postati vidljiva kao druga – majka izvan funkcije majke, a kći izvan funkcije kćeri. Tada se, međutim, razotkrivaju još dublje ambivalencije: distanca je nužna kako bi druga osoba postala vidljiva kao druga, premda ona nikada ne može postati potpuna vanjska sebstvu
Anjet Daanje pripovijedanje koristi kao dimnu zavjesu; kad se razmakne ektoplazma riječi i literarizirani biografizam, ispostavi se da je "Pjesma o rodi i dromedaru" najviše roman o vremenu koji čitatelja stavlja u poziciju promatrača izvan ljudskog/psihološkog vremena, a Daanje ga tek prividno stabilizira gravitacijom kronološkog pripovijedanja kako ne bi izgubio sat, kompas, osovinu, možda zaprečnicu i shvatio da je ne samo sjedinjen s vremenom, nego da ga upravo on – proizvodi
U upravo objavljenim memoarima "Moje utočište i moja oluja" prva indijska dobitnica nagrade Booker piše o teškom odnosu s majkom, poznatom indijskom učiteljicom Mary Roy od koje je pobjegla kad je imala osamnaest godina. No indijski memoari nisu europska autofikcija: nema ovdje samosažaljenja ni krivnje, Arundhati Roy s toplinom i humorom piše o okrutnoj i veličanstvenoj ženi koja je bila bolja učiteljica nego majka
Nakladnička kuća Petrine knjige upravo je, u prijevodu Maje Zorice Vukušić, objavila memoare Francuskinje koju je suprug drogirao i silovao s 50 drugih muškaraca. Gisèle Pelicot, koja se rastala od supruga zlostavljača i vratila djevojačko prezime, odlučila je da se suđenje otvori za javnost: ojačala je, više nije bila osoba koja je sve izgubila. Pored toga, ljeto prije suđenja preko prijatelja je upoznala brižnog i pristojnog udovca, u knjizi ga samo naziva Jean-Loup, s kojim je započela vezu
"The Ten Year Affair" reporterke i novinske urednice Erin Somers cijeli niz novina i časopisa već je proglasio najboljom knjigom 2025. godine – NPR, The New Yorker, Harper's Bazaar, The Wall Street Journal, Elle, Literary Hub i Esquire. Roman prati Coru i Sama, dvoje milenijaca u braku i s malom djecom, koji se upuštaju u preljub
Petra Prtajin, autorica romana "Samo jedna od", svakako je napisala kompleksan tekst o maturantici koja misli da će joj biti lakše ako konačno pripada nekoj grupi, ako se "uklopi", ali kad se to dogodi, pripadnost se pokaže mnogo opasnijom od apartnosti. Vrijedilo bi saznati što o tom tekstu misle mladi čitatelji: slažu li se sa stavom da je konformizam preduvjet odrastanja ili im je Piin poučak odbojan. Jer iako je u tekstu prisutan žargon generacije Z, to ne znači da je pred nama roman homogene mladenačke skupine. Prije bih rekla da je Prtajin progovorila o djevojačkoj potrebi da se "svima bude sve" (kći, unuka, ljubavnica, njegovateljica, prijateljica itd.), što je vrlo specifično patrijarhalno socijalno programiranje ženskog roda, piše Nataša Govedić
Prijavite se na naš newsletter i redovno ćemo vam na vašu e-mail adresu slati slasne porcije najsvježijih književnih recenzija i članaka iz svijeta Najboljih knjiga.
Prijava na newsletter
Kolačići (cookies) pomažu u korištenju ove stranice.
Korištenjem pristajete na korištenje kolačića. Saznajte više
