Nakladnička kuća Petrine knjige upravo je, u prijevodu Maje Zorice Vukušić, objavila memoare Francuskinje koju je suprug drogirao i silovao s 50 drugih muškaraca. Gisèle Pelicot, koja se rastala od supruga zlostavljača i vratila djevojačko prezime, odlučila je da se suđenje otvori za javnost: ojačala je, više nije bila osoba koja je sve izgubila. Pored toga, ljeto prije suđenja preko prijatelja je upoznala brižnog i pristojnog udovca, u knjizi ga samo naziva Jean-Loup, s kojim je započela vezu
Drugo je vrijeme bilo. Drugo je vrijeme sada. Od vremena mira došli smo do vremena apsolutnog uživanja. Preciznije – apsolutne konzumacije. Do vremena grabljenja ljepote. Vremena prezentacije. Slikaj, pošalji sliku. Pjesnikinja Sanja Baković, porijeklom iz Bola, u osobnom ogledu, piše o tome zašto je plaža Zlatni rat u Bolu značajno promijenila oblik. U svojem eseju obraća se biću prirode
Iako je bila jedna od najvećih austrijskih književnica svoje generacije, rijetki znaju za nju, i to uglavnom po filmu "Zid" koji je snimljen prema njezinu romanu. Marlen Haushofer pisala je o svakodnevnom životu žena zatvorenih u kućanske poslove i rodne uloge. Danas je jasno da je bila ispred svojeg vremena: njezina djela mogu se čitati kao feministička kritika patrijarhalnih i malograđanskih obitelji, dok je protagonistica "Zida" radikalno postmoderna junakinja
Velika francusko-američka kiparica od djetinjstva je rastrgana: otac je želio još jednog sina, njezinu majku vara s brojnim ljubavnicama, kad joj majka umre, djevojka se baci u rijeku. Spasit će je brak i odlazak u Sjedinjene Države gdje će svoju depresiju i potisnuti bijes pretvoriti u kreativnu energiju za jedan od najzanimljivijih kiparskih opusa. O tome govori dokumentarac "Skulptura i bijes" redateljice Marie-Ève de Grave nedavno prikazan u sklopu Arterije
Omiljena zagrebačka knjižničarka, 2019. godine proglašena Zagrepčankom godine, i voditeljica Knjižnice Bogdana Ogrizovića sredinom travnja odlazi u mirovinu. Svi mi koji svoje unutarnje tvrđave gradimo na knjigama – "steći naviku čitanja", kako je jednom rekao William Somerset Maugham, "znači izgraditi sebi utočište od gotovo svih nevolja života" – imali smo svoju knjižničarku koja je s nama, knjigu po knjigu, redovito od djetinjstva, gradila hram u kojem se molimo čitajući. Jasna Kovačević mnogima je bila upravo takva knjižničarka
Danijela Lugarić Vukas u svojem eseju roman "Čija je krivica?" Sofije Tolstoj čita kao odgovor na Tolstojevu "Kreutzerovu sonatu", ali i kao tekst o internaliziranoj ženskoj/majčinskoj krivnji u patrijarhalnome braku. Pomni će čitatelj u ovoj jednostavnoj pripovijesti Sofije Tolstoj primijetiti niz paradoksa: što se Ana više trudi da suprugu postane dobra supruga, to više sama nestaje; što više daje svojoj djeci, to više osjeća vlastitu nedostatnost u obavljanju te funkcije; što više odgovornosti prihvaća, to više krivnje osjeća. Anina krivnja proizlazi iz ambivalentnosti njezinih osjećaja prema onima o kojima skrbi
U upravo objavljenim memoarima "Moje utočište i moja oluja" prva indijska dobitnica nagrade Booker piše o teškom odnosu s majkom, poznatom indijskom učiteljicom Mary Roy od koje je pobjegla kad je imala osamnaest godina. No indijski memoari nisu europska autofikcija: nema ovdje samosažaljenja ni krivnje, Arundhati Roy s toplinom i humorom piše o okrutnoj i veličanstvenoj ženi koja je bila bolja učiteljica nego majka
Čitajte svježe.
Prijavite se na naš newsletter i redovno ćemo vam na vašu e-mail adresu slati slasne porcije najsvježijih književnih recenzija i članaka iz svijeta Najboljih knjiga.
Prijava na newsletter
Kolačići (cookies) pomažu u korištenju ove stranice.
Korištenjem pristajete na korištenje kolačića. Saznajte više