U dvadesetom stoljeću putopis postaje "dragovoljno prljava", heterogena kronika interkulturalne sadašnjice ili način na koji bilježimo susrete između različitih načina postojanja, znajući da zapravo nemamo pojma jedni o drugima i da je za početak potreban interes i pristanak na međusobno učenje. Godine 1977. objavljen je putopis Brucea Chatwing "U Patagoniji", koji spaja eksperimentalnu prozu, memoaristiku, humorne i analitički fundirane povijesno-analitičke dionice proze u vrstu teksta koju zapravo piše i Dinko Telećan u svom putopisu "Tri daljine": riječ je o prisnoj suradnji etnografije i autobiografije, kroz koje shvaćamo da istovremeni spoj i unutarnjeg i vanjskog kretanja stvara i jake proboje "ograničenog", granicama sputanog mišljenja
Petra Prtajin, autorica romana "Samo jedna od", svakako je napisala kompleksan tekst o maturantici koja misli da će joj biti lakše ako konačno pripada nekoj grupi, ako se "uklopi", ali kad se to dogodi, pripadnost se pokaže mnogo opasnijom od apartnosti. Vrijedilo bi saznati što o tom tekstu misle mladi čitatelji: slažu li se sa stavom da je konformizam preduvjet odrastanja ili im je Piin poučak odbojan. Jer iako je u tekstu prisutan žargon generacije Z, to ne znači da je pred nama roman homogene mladenačke skupine. Prije bih rekla da je Prtajin progovorila o djevojačkoj potrebi da se "svima bude sve" (kći, unuka, ljubavnica, njegovateljica, prijateljica itd.), što je vrlo specifično patrijarhalno socijalno programiranje ženskog roda, piše Nataša Govedić
Lovro Škopljanac, Velna Rončević i Luka Ostojić u sklopu svojeg znanstvenog istraživanja razgovarali su s 1005 hrvatskih čitateljica i čitatelja kako bi saznali što pamte iz književnih djela koja su pročitali. U istraživanju koje se odvijalo u narodnim knjižnicama više su sudjelovale čitateljice (70 posto), većina ih je visoko obrazovana (65 posto), a prosječna dob im je 45 godina. Među njima su posebno zanimljive "superčitateljice"
Siroče u ovoj knjizi nije figura autorskog moraliziranja "užasnog djetinjstva", a nije ni heripoterovska figura siročeta kao prerušenog Krista Spasitelja. Demon Copperhead je ono što Dubravka Ugrešić u svom romanu naziva "lisicom" ili piscem, osobom koja slijedi Leontesovo geslo iz Shakespeareove "Zimske priče": "Simply the thing I am shall make me live". Ovdje se to može prevesti na način da je Demon od samog početka svoje "samonarativizacije" prihvaćao bilancu nule osobnih prilika i nule socijalne nade bez imalo ogorčenosti, slaveći to što je elementarno živ, piše Nataša Govedić o romanu Barbare Kingsolver "Demon Copperhead"
U upravo objavljenim memoarima "Moje utočište i moja oluja" prva indijska dobitnica nagrade Booker piše o teškom odnosu s majkom, poznatom indijskom učiteljicom Mary Roy od koje je pobjegla kad je imala osamnaest godina. No indijski memoari nisu europska autofikcija: nema ovdje samosažaljenja ni krivnje, Arundhati Roy s toplinom i humorom piše o okrutnoj i veličanstvenoj ženi koja je bila bolja učiteljica nego majka
Dubravka Ugrešić uporno je vjerovala u suptilnu magičnost književne riječi i sposobnost književnoga teksta da čak i najskeptičnijeg čitatelja zavede i navede da povjeruje u istinitost i autentičnost ispripovijedanog. Ovim esejom, u kojem skicira ruske korijene njezina stvaralaštva, Danijela Lugarić Vukas pridonosi arhiviranju, sortiranju i književno-znanstvenom vrednovanju Ugrešićkina bogatog stvaralačkog opusa izvan uobičajenih političko-društvenih narativa kroz koje smo je navikli promatrati
Čitajte svježe.
Prijavite se na naš newsletter i redovno ćemo vam na vašu e-mail adresu slati slasne porcije najsvježijih književnih recenzija i članaka iz svijeta Najboljih knjiga.
Prijava na newsletter
Kolačići (cookies) pomažu u korištenju ove stranice.
Korištenjem pristajete na korištenje kolačića. Saznajte više
