Piše Jadranka Pintarić
Amalie Skram boravila je 1894. na šestom odjelu psihijatrije u Gradskoj bolnici u Kopenhagenu, da bi potom bila prebačena u psihijatrijsku bolnicu St. Hans kod Roskildea. Imala je 48 godina, objavila je niz romana o bračnim odnosima, podređenom položaju žena, problemima ženske seksualnosti – čime je izazvala javnu sablazan, romane o višegeneracijskim porodičnim zavrzlamama, pisala je književne kritike, imala troje djece i drugog muža s kojim je odnos bio u krizi. Kad se izvukla iz ralja psihijatrije, napisala je dva romana "Profesor Hieronimus" i "St. Jørgen", ukazavši na neprihvatljivo postupanje prema ženama u institucijama koje bi trebale biti sigurna utočišta. Izbio je veliki skandal, ali s pozitivnim rezultatima: liječnik prof. Knud Pontoppidan, koji joj je bio predložak za dr. Hieronimusa, podnio je ostavku na svoje funkcije.
Nije to Amalie bilo prvo iskustvo s psihijatrijom: kad je imala 31, krajem 1877. bila je tri mjeseca u bolnici u Gaustadu zbog sloma živaca – htjela se razvesti, nisu joj dopuštali. Po izlasku iz bolnice ipak se razvela i dobila skrbništvo nad djecom. Premda porijeklom iz skromne obitelji, Amalie je, za ono vrijeme, dobila pristojno obrazovanje, tim više što je imala četvoricu braće. Prema riječima njezinog brata Ludviga, Amalie je bila pametno i znatiželjno dijete, pomalo divlja: "…više poput dječaka nego djevojčice prema onome što ju je zanimalo, uvijek u potrazi za nečim novim, radoznala i odvažna i bez straha da se upusti na nepoznate staze".
Međutim, kad je imala 17, očev mali obrt je propao, on je pobjegao u SAD da izbjegne zatvor, a majka je ubrzo Amalie udala za pomorskog kapetana Müllera jer nije mogla uzdržavati petero djece. Bio je devet godina stariji od nje i s njim je oplovila velik dio svijeta (pisala je i o tome). Voljela je putovati, govorila za sebe da je rođena za more, nikad nije imala morsku bolest.
Aktivno je sudjelovala u brodskim poslovima, nije bila pasivna kapetanova supruga koja sjedi u kabini i pije čaj. Suprug ju je upisao kao članicu posade i plaćao joj funtu mjesečno. Nije se bojala stajati na palubi usred olujnog vjetra ili vući užad uz mornare. U braku je rodila dva sina, ali u Bergenu se počela družiti s alternativnom, boemskom književnom scenom, objavljivala je u časopisima priče i književne kritike, a intimno je bila nesretna zbog toga što ju je muž varao. Otpočetka je „šarao“, podrazumijevalo mu se da kao muškarac na to ima pravo, a ženina je dužnost da bude vjerna.
Erik Skram, drugi suprug Amalie Skram
Potom je upoznala danskog pisca Erika Skrama (1847.–1923.) i nakon dvije godine intenzivnog dopisivanja, oženili su se 1884., preselila se u Kopenhagen te dobro uklopila u književnu scenu uz njegovu potporu. No, bila je pod pritiskom da uskladi sve životne uloge: majke, supruge, spisateljice te se ponovno slomila. I brak se raspao 1899., razvela se od Skrama i sljedećih šest godina živjela boležljiva, osamljena i malo pisala. S 59 godina pokopana je u Kopenhagenu.
Zanimljivo je da se zbog negativne recepcije svojih djela u Norveškoj i odbijenice za spisateljsku stipendiju bila odrekla svog državljanstva i potpisivala se kao danska spisateljica – uostalom, u Danskoj je dobila stipendiju. Tek posthumno, kad se uvidjelo koliko je njezin opus važan, koliko je bila ispred svog vremena, osobito na polju feminizma, prigrljena je u korpus norveške književnosti.
"Profesora Hieronimusa" (2024) i "St. Jørgen" (2025) – oba je romana s norveškog prevela Anja Majnarić za nakladničku kuću DAF – objavila je 1895. i uputno ih je čitati tim redom. Ta dva romana važna su ne samo kao kritika patrijarhalnog psihijatrijskog ustroja nego i kao rani feministički radovi koji otvoreno govore o mizoginiji i ponižavanju žena, u obitelji i institucionalno. Junakinja oba romana je Else Kant, mlada žena koja je u duševnoj krizi zato što se ne snalazi u majčinskoj ulozi sa zahtjevnim dječačićem koji ne želi jesti ni spavati; u kreativnom je stuporu kao slikarica i ne može dovršiti veliku, važnu sliku; premda joj je muž Knut obziran, ne daje joj zadovoljavajuću potporu u njezinim nemirima. Nije umješna ni s poslugom (dakle, dobrostojeći su): jedna ju je potkradala, otpustila ju je, pa poslije čula da propada, pije i potuca se, zbog čega se Else ždere. Usto je iscrpljena od dugotrajne nesanice i neobjašnjivih napadaja kašlja za što uzima kapi opijuma (onomad je to bilo legalno, blago si ga njima).
U dogovoru s mužem i obiteljskim liječnikom, pristaje otići na neko vrijeme liječiti se kod prof. Hieronimusa, koji joj je jednom prije pomogao, a i na glasu je kao velik stručnjak. Prilikom prijema, Else je smještena na, kako će poslije doznati, zloglasni Šesti odjel – samo zato što je inzistirala da želi biti sama u sobi, kako je uostalom bilo i dogovoreno. Iza mnogih zaključanih vrata, odvedena je u sobu koja nalikuje na zatvorsku ćeliju.
Oduzete su joj stvari koje je ponijela sa sobom, natjerana je da se razodjene i legne u krevet. Uokolo je mnogo psihotičnih pacijentica koje stvaraju buku, kao i oni kat niže na muškom odjelu. Šopaju je kloralom, ali ipak ne može spavati; ne može ni jesti splačine koje joj serviraju.
Gospođa Kant neprestano se žali i zahtijeva svoja prava, ali nitko za to nema sluha: čak i suosjećajne medicinske sestre kažu joj da zaludu joj je sve to jer pravila su neumoljiva. Uskoro dođe u sukob s prof. Hieronimusom koji je želi pokoriti, slomiti njezin buntovni duh. Teško joj to pada, ponižena je, uznemirena obespravljenošću i njegovim arogantnim, bešćutnim odnosom. Knut je nije posjetio, a prof. Hieronimus manipulira: njoj kaže da je ne želi vidjeti takvu umobolnu, da bi se poslije ispostavilo kako mu je zabranio posjete. Izravno joj kaže: "Općenito se morate naučiti pokoriti." Suočena je s diskriminatorskom predrasudom koja vlada i danas: čim si na psihijatriji, nužno si maloumna luđakinja, a svaki napor da dokažeš kako nisi ostala bez zdravog razuma trenutačno te još dublje baca u crni vilajet degeneriranost, neurastenije, izopačenosti.
Liječnik prof. Knud Pontoppidan bio je predložak za dr. Hieronimusa (Foto: Det Kongelige Bibliotek, Kopenhagen / Wikimedia)
Svi liječnici su muškarci, ostalo osoblje su žene. Medicinske sestre pokušavaju uvjeriti Else da se mora pokoriti profesoru: treba biti mila i svidjeti mu se. Njegove se metode ne dovode u pitanje, premda se počesto čini da je psihopat koliko uživa u mučenju pacijentica. Iscrpljena je nesanicom, larmom deliričnih, indoktrinacijom – uvjeravaju je da nije "normalna", pomišlja čak i na samoubojstvo, ali u inat okrutnom profesoru odluči preživjeti i raskrinkati ga. Ne samo zbog sebe, nego i žena s odjela s kojima je uspostavila čak i bliske odnose uživjevši se u njihove tužne priče o razlozima zatočeništva. Usprkos tome što se iz dana u dan bori da izađe iz tog zatvora, jer, zaboga, dobrovoljno je došla odmoriti se, dobrodušna, tankoćutna i iznimno suosjećajna Else, razgovara sa supatnicama i pomaže im, začuđena osobljem: "Kako je moguće da su ti divni ljudi, dobri ljudi toliko emotivno otupjeli prema tuđim patnjama." Nitko se ne usudi dovesti u pitanje metode dr. Hieronimusa, on je strah i trepet cijele bolnice.
Else se pokazala kao tvrd orah: uspjela ih je sve zavarati i sačuvati zdrav razum. Usprkos strašim unutarnjim previranjima, prozrela je pranje mozga. Snoviđenja i snomorice zbog nespavanja, pretvorit će u svoju prednost. I naučit će šutjeti pred osobljem. Rekla je sebi: "Patnja oplemenjuje. Patnja je bolja od praznine i taštine. Tuga može uzvisiti. Dati sadržaj i dovesti do poštovanja… Nisu svi ljudi kadri toliko patiti, tako da im patnja postane ushit. Ona je bila kadra." Profesoru je čak i njezino slikarstvo dokaz da je abnormalna – jer istražuje sive zone uma.
"Ovih sam se dana upoznao s vašim slikarskim radom", rekao je Hieronimus. "Zanimanje za abnormalno, koje vaše slike pokazuju nije ugodno."
Zanimanje za abnormalno, razmišljala je Else. Nije li onda profesorovo zanimanje za abnormalno oblikovalo njegov autoritet i postavilo ga na ovo mjesto?
"Vaše su slike prema meni apsolutan dokaz da ste abnormalni. Da, polazim dakle od toga da ste u svojim radovima pokušali reproducirati svoj duševni život."
Else nije odgovorila. Samo ga je gledala.
"I to kako nikad ne spavate. I to je siguran znak umobolnosti."
I to što je ona ljutita na muža koji je nije posjetio, nije je izbavio pa se osjeća izdanom, kao i da je odbila pročitati njegovo pismo koje je Hieronimus otvorio i čitao, samo je daljnji dokaz njezine umobolnosti. Dakle, to je njegova dijagnostika? Dojmovi namjesto opažanja simptoma i slušanja pacijentice. Posve je nevažno što ona govori, kako mu dokazuje da je pri zdravoj pameti, on ima licencu da sve to proglasi patologijom. Poistovjetiti slikaricu s njezinom (nedovršenom) slikom, vrhunac je njegovog dijagnostičkog cinizma.
Dani na psihijatrijskom zatvorenom odjelu, kao uostalom i u umobolnici smještenoj van grada, u parku, jednolični su i repetitivni. Zanimljivo je kako je Amaile Skram riješila taj problem: detaljnim opisivanjem procedura i rasporeda za pacijentice; da, ponavlja ponešto, ali iznijansiranom gradacijom uvlači čitatelja u umni i emocionalni život sudionica zbivanja; opisuje razne slučajeve duševnih poremećaja i kako se tijekom vremena očituju; zaustavi se na komadiću nečije životne priče ili jednostavno pomaka u dnevnom ritmu; naglasi tanašnu promjenu u mislima svoje protagonistice. Nevjerojatna je ta njezina umješnost da u istom pronađe razliku koja će dovesti do promjene.
Da bi žena izašla iz ludnice, muž mora potpisati odobrenje, a Hieronimus je uvjerio Elsinog Knuta da je toliko umobolna da joj treba duga hospitalizacija: "Moj je savjet da vašu suprugu smjestimo u umobolnicu St. Jørgen na podulje." Kad se već može birati i razina njege: najniža i najjeftinija. Drznicu treba kazniti.
Else se u pratnji stamene i iskusne čuvarice kočijom vozi u udaljenu bolnicu: "Nije imala više nikoga na svijetu. Ostala je sama. Ona i – Hieronimus. Jer njega je nosila sa sobom. On i njegovo ponašanje i dalje su je opsjedali, bili potpuno u njoj, zasjeli poput inkuba na nju." Sva je puna gorčine i na muža koji je nijednom nije posjetio niti je izbavio iz zatvora, srce joj slama čežnja za sinom Tageom. Pet sati u kočiji treba skratiti, pa razgovara s čuvaricom, priprostom ženom iz naroda. Njezin životni stav za Else je zapanjujući: imala je mnogo djece, ali "Gospodin ih je uzeo k sebi, svu osim dvoje". Sedmero djece joj je umrlo, neki od sušice već i poveliki, a ona zahvaljuje Bogu što ih je uzeo jer se tako ne moraju patiti. Vjeruje u zagrobni život, ali njoj je bilo dovoljno i to jednom, samo što je pristojno misliti, tako su nas učili od malena, da ćemo živjeti opet, pa ne škodi. Oba su romana puna takvih prizora, Elsinih usputnih razgovora sa ženama, jer što se tiče muškaraca, to su uštogljeni liječnici i možda će vam dati misliti o patrijarhalnosti psihijatrije, a nikako o smislu života.
Amalie Skram, 1874. (Foto: Nasjonalbiblioteket, Oslo)
Primarijus u St. Jørgenu obziran je i ljubazan, namjesto u deseterokrevetnu sobu, smješta je u zasebnu, koju usto može i zaključati. Međutim, ne želi slušati Elsino neprestano žaljenje na Hieronimusa, još manje reći nešto loše o njemu. Drugi liječnici također ne daju na kolegu, profesija je solidarna. Svima neprestano i neuspješno dokazuje da nije umobolna. Gđa Kant opet se brzo zbliži sa sestrama na odjelu, a postupno i s drugim pacijenticama među kojima ima vrlo psihotičnih. Usprkos povećanoj dozi klorala, Else i dalje ne može spavati.
"Ne, za to su krive te misli koje su je proganjale i nikad joj nisu davale mira. To što je ovdje. I što nije znala koliko još… I čežnja za Tageom, i zabrinutost zbog budućnosti. Bez djeteta nije mogla živjeti. A kući se nije kanila vratiti više nikad. Samo bi jedna od tih muka bila dovoljna da je druži budnom, a sad ih je toliko."
Amalie Skram, 1885. (Foto: Nasjonalbiblioteket, Oslo)
Ponovno mora sebe vježbati da ne govori što liječnici i osoblje ne žele čuti, prilagođavati se bučnim pacijenticama, sklanjati se od napornih. U St. Jørgenu joj donose novine i časopise, dobila je svoj vez da ga radi, na raspolaganju su joj vrt i park za šetnju. Međutim, prijetnja da će tu ostati zatočena godinu dana, ne može mjesto učiniti rajem. Primarijus je osuđuje zbog srdžbe na muža – jedine osobe koja joj može pomoći da izađe iz ludnice. Else mu ne može utuviti logičku pogrešku:
"Ne mogu shvatiti kako možete brkati te dvije stvari. Pitanje za vas mora biti: je li gospođa Kant umobolna, i je li toliko umobolna da je treba držati pod ključem? To što je žena ljutita na svoga muža nije razlog da je zatvorite. Ako ćete zatvarati sve ljutite žene, kako ćete naći mjesta za sve njih?"
Da skratim, Elese će naposljetku, uz pomoć prijateljica i dobrih ljudi, izaći iz umobolnice. Roman je, dakle, autobiografski, što mu daje snažan, autentičan glas kojem vjerujemo (baš kao što je poslije pisala i Dankinja Tove Ditlevsen u romanu "Lica", 1968.). Svrstali su je u ladicu književnog naturalizma, ali čini mi da nije tako jednostavno zato što – o duševnim olujama ne može se pisati naturalistički, to su zablude onih koji ništa od toga nisu iskusili (lako je doslovno opisati "trbuh Pariza", ali nemoguće unutarnja stanja previranja, prisilne mono/dijaloge, naposljetku i samu ludnicu).
Može se reći da je Skram pokušala što vjernije, posredovanjem svoje junakinje Else Kant, dočarati iskustvo duševnog sloma i zlostavljanja u bolnici, u ustroju koji su uspostavili muškarci, neprijeporni autoriteti kojima se svi klanjaju, u kojem je žena osuđena na ludilo prije ikakve dijagnoze, ne vjeruje joj se i smatra ju se nestabilnom i nerazumnom.
Dio je to nečasne povijesti razvoja psihijatrije (i ginekologije!). Od antike se učvrstila dogma da mentalnu nestabilnost žena uzrokuje "lutajuća maternica". Preuzevši ideju od Egipćana, Hipokrat je u 5. stoljeću pr. n. e. skovao pojam histerije, izveden iz grčke riječi za maternicu. Možda vam se čini nevjerojatnim, ali dijagnoza histerije nestala je iz službene zapadnjačke medicine tek sredinom 20. st. Doduše, u srednjem vijeku uz "lutajuću maternicu" uvedena je specifična nesimptomatska dijagnostika za žene: opsjednutost demonima. Znamo kako se to očitovalo: masovnim "pomorom" nepodobnih žena. Da oni s duševnim tegobama ne bi više morali biti vezani lancima (sjetite se "Jane Eyre", 1847.), prosvjetiteljstvo i globalno utjecajno viktorijansko doba (formalno 1837.–1901., ali i dulje) uvelo je za njih azile, s humanističkim pristupom pacijentima.
Nellie Bly (Foto: H. J. Myers)
No, kad je novinarka Nellie Bly 1887. lažirala histeričnu epizodu da bi je poslali u azil, razotkrila je svekoliku mizoginiju i zlostavljanje pacijentica. Prikupila je iskaze iz prve ruke: žene su bile verbalno i fizički maltretirane, "liječene" su po život opasnim metodama, neuhranjene, u rite odjevene. U azilu su bile zatvorene žene koje nisu bile mentalno bolesne, ponekad su jednostavno nekome smetale, neke su samo nepokorne, bunile su se zbog postupanja prema njima te je Bly je ustvrdila da je svrha takvih metoda "...kontrolirati ženske misli, uvjerenja i ponašanja te uskladiti ih s očekivanjima njihovih uloga u kući i društvu".
Tada je vrlo utjecajan bio rad Thomasa Laycocka (smatra se ranim neurologom) iz 1840., o analizi neobičnih i teških oblika histerije sa zaključkom da je: "histerija prirodno stanje za žene", osobito specifična za bijele žene sa simptomima poput: slabosti, nervoze, kopnjenja, tjeskobljenja, pretjerane brige, neposlušnosti i sl. Zloglasno je i predavanje Jamesa MacGrigora Allana u Londonskom antropološkom društvu 1869., kada je uvjerio slušateljstvo, posljedično putem medija i druge, da žene zbog svog menstrualnog ciklusa koji uzrokuje slabosti nisu sposobne za: fizički rad, obrazovanje pa sukladno tome ni za kakav intelektualni život jer su odveć iracionalne i sl. Elem, nisu sposobne za glasanje na izborima (tako su "denuncirali" rane sufražetkinje).
Philippe Pinel oslobađa histerične žene u bolnici Salpêtrière (Tony Robert Fleury, 1805.)
Ne znam kako bi jungovski sinkronicitet protumačio sljedeću zanimljivu podudarnost: iste godine kad i romani Amalie Skram, objavljena je "Studija o histeriji" Josefa Breuera i Sigmunda Freuda. Bilo je to nakon što je učenik Freud bio na studijskom boravku u Parizu u tada, po revolucionarnim metodama liječenja degenerika (naime, tako ih se zvalo u nas), slavnoj bolnici Salpêtrière. Pod vodstvom dr. Philippea Pinela uvedene su nove metode humane psihijatrije tj. "moralna terapija".
Vječnu "slavu" u toj je bolnici stekao neurolog Jean-Martin Charcot koji je držao tjedna predavanja za javnost na kojima je hipnotizirao pacijentice pred publikom da im pokaže različite faze histerije (sve je dokumentirao u tada novom mediju fotografije te se do danas objavljuju monografije s tim crno-bijelim slikama histeričnih žena). Ipak, Charcotova metoda bila je novina u psihološkoj teoriji histerije, smatrao je da je bolest uzrokovana emocijama, ali se manifestira fizičkim simptomima koji nisu pod svjesnom kontrolom pacijentice. (Cveba: i Knud Pontoppidan bio je na njegovim predavanjima u Parizu i prihvatio voajerističko promatranje, uz dehumanizaciju pacijenata, kao psihijatrijsko liječenje.)
Ukratko: nova luđakinja bila je histerična žena koju je mogao izliječiti muški liječnik (uzgred: hoćete li ikad reći muškarcu da je histeričan). Valja pritom istaknuti da u to vrijeme jedva da je bilo ginekologije i stvarnih medicinskih spoznaja o ženskim reproduktivnim organima, to je bilo u nadležnosti primalja, a muškarci koji su studirali medicinu (često oko dvije godine) jedva da su vidjeli crteže ženskih dijelova, ionako su im se gadili kao sramotni, smrdljivi, pogani – kako ih je naučavalo kršćanstvo.
Vratimo se na Freuda koji je u to vrijeme sa svojim profesorom i mentorom Breuerom radio na slučaju pacijentice poznate kao Ana O., presudne za razvoj psihoanalize. Breuer i Freud smatrali su da je važno promatranje i izravan razgovor s pacijenticom, da treba slušati nju. Zaključili su da su histerični simptomi Anne O. bili reakcija na njezin opresivni, tradicionalni odgoj i nedostatak intelektualne stimulacije (za razliku od brata, premda je bila pametnija, ona nije dobila visoko obrazovanje jer se od nje očekivalo da se uda i rađa). Breuer joj je propisao svakodnevne razgovore te upućenog sugovornika i tako se rodio rani oblik psihoanalize. Breuer i Freud uzrok histerije smjestili su u društvene okolnosti namjesto u biološku predispoziciju. Uvođenje terapije temeljene na razgovoru omogućilo je ženama koje su patile od histeričnih simptoma da konačno govore u svoje ime i artikuliraju vlastite misli i emocije.
Pacijentica Anna O., pravim imenom Bertha Pappenheim, snimljena 1882. kad je imala 22 godine
S Freudom i pojavom psihoanalize pojavio se jezik psihoseksualnosti u vrijeme kada je seksualnost postajala sve važnija u zapadnjačkim životima. Seksualnost je bila ključni pokazatelj osobnosti, normalne ili perverzne ili lude. Zasluga je Freuda što je njegova teorija uklonila "moralni grijeh", težila oslobađanju seksualnost bez obzira na biologiju, tj. spol. Za Freuda su seksualni moral, nedostatak libidinalnog zadovoljstva i neznanje o seksu proizveli tjeskobu i bolest. Drugim riječima, problem je bio u nametanju društvenih normi, a ne u urođenim nedostacima ili porocima. Na stranu sad što je psihoanaliza i dalje ostala uvelike pod utjecajem patrijarhata.
To je širi kontekst u kojem se našla Else Kant kao i njezina autorica. Pacijenticu su promatrali i primorali na mirovanje, doslovno: ležanje u krevetu. Povijesno gledano, moglo bi se reći da je dobro i prošla jer su u to vrijeme u američkim i zapadnoeuropskim azilima na ženama izvodili razne mesarske eksperimente: histerektomiju, klitoridektomiju, vodene "kupke" do raspadanja tkiva (Charcot) i sl., sve za dobrobit njihova mentalnog zdravlja. S tog gledišta, čini se da su u Danskoj bili napredniji, premda imale su sve skandinavske zemlje onomad i gori problem, a to je eugenički pokret u kojem su opet više stradavale žene (npr. one koje su bile "nepodobne, niže" rase nisu mogle izaći iz ludnice osim u slučaju da se daju sterilizirati; koga zanima: Johanna Holmström, "Otok duša"), ali to neka druga tema iz povijesti mizoginije.
Amalie Skram
Dodatak: dok sam radila na ovom tekstu, pročitala sam da je objavljena knjiga "Mind Museums – Former Asylums and the Heritage of Mental Health" (Muzeji uma – nekadašnji azili i naslijeđe mentalnog zdravlja) Francesce Lanz. Autorica je interdisciplinarno istraživala muzeje koji su nastali u prostorima nekadašnjih psihijatrijskih ustanova. Takozvani "muzeji uma" predstavljaju jedinstvene kulturne institucije kojima je svrha potaknuti društveni dijalog o ludilu, skrbi oboljelih i stigmi mentalnih bolesti. U središtu istraživanja je pitanje kako prostorni, emocionalni i povijesni slojevi bivših azila oblikuju muzejsko iskustvo, kako atmosfera arhitekture i materijalni tragovi prošlosti – zidovi, sobe, hodnici – djeluju na posjetitelje i otvaraju ih za emocionalne i etičke reakcije.
Arhitekturom i izložbenim postavom takvi muzeji mogu "uznemiriti" posjetitelje – potaknuti ih na razmišljanje o vlastitoj percepciji normalnosti, brizi o bolesnicima i društvenoj odgovornosti. Takva „produktivna nelagoda“, kako ju autorica naziva, temelj je suvremenog muzeja koji ne nudi samo znanje, nego izaziva empatiju i moralnu refleksiju. Lanz smatra da "muzeji uma" pozivaju na promjenu perspektive – da na naslijeđe ne gledamo samo kao na prošlost, nego i kao na alat za razumijevanje sadašnjosti i oblikovanje empatičnijeg društva. (Knjiga Mind Museums – Former Asylums and the Heritage of Mental Health može se besplatno skinuti sa stranice izdavača.)
No i knjige poput romana Amalie Skram mogu imati ulogu osvještavanja da ideje koje degradiraju žene nisu nestale, samo se očituju na drugačiji način od kojih će vam jedan biti odmah jasan: premda žene nisu bile uključene u klinička istraživanja psihofarmaka (sve do nedavno bilo je zabranjeno sudjelovanje žena reproduktivne dobi u bilo kakvim kliničkim istraživanjima) i ne zna se kako ti lijekovi djeluju na njih ni kakve su nuspojave, ipak su najveći potrošači psihotropnih lijekova.
Podijeli na Facebook
