Darwish je najpoznatiji predstavnik palestinske "poezije otpora" koja od sredine 20. stoljeća postaje jednim od najvažnijih pjesničkih pravaca unutar arapske književnosti. Darwish i njegovo djelo postali su “metafora za stradanje”, kako Palestinaca, tako i ostalih potlačenih ljudi u suvremenom svijetu
Darwish je najpoznatiji predstavnik palestinske "poezije otpora" koja od sredine 20. stoljeća postaje jednim od najvažnijih pjesničkih pravaca unutar arapske književnosti. Darwish i njegovo djelo postali su “metafora za stradanje”, kako Palestinaca, tako i ostalih potlačenih ljudi u suvremenom svijetu
Alfred Tennyson, uz Roberta Browninga, najistaknutiji je viktorijanski pjesnik. Tatjana Jukić, redovita profesorica na Odsjeku za engleski jezik i književnost Filozofskoga fakulteta u Zagrebu, prevela je na hrvatski jezik njegovu pjesmu "Gospa od Shalotta" iz 1832., i to revidiranu verziju koju je Tennyson objavio deset godina poslije, 1842. Posrijedi je jedna od najpoznatijih Tennysonovih pjesama, koja je i danas emblematska za recepciju viktorijanske kulture
Krešimir Bagić piše o zbirci poezije "52 dana. Interkontinental" koju su zajednički napisali pjesnici i dugogodišnji prijatelji Branko Čegec i Miroslav Mićanović. Obojica su deziluzionirani žitelji ovoga svijeta, povremeno su melankolični, često se okreću prošlosti, viđenim slikama, proživljenim događajima, vremenu kada se intenzivnije živjelo. Unatoč svemu, njihov je govor nerijetko ludičan, oni kao da se zaboravljaju pišući, kao da prkose svakodnevici, kao da se obnavljaju ulazeći u nepredvidive labirinte lirike
Simbolika duševnog rasta provodni je motiv prve zbirke poezije pjesnikinje Ane Jurišić – ona u temu i motiv ulazi kao dovršena pjesnikinja, iako do jučer za nju nismo ni znali: gdje li se samo skrivala, i zašto. "Harikla" je decentno, i daleko od klišeja, napunjena simbolima tarota, astrologije, egipatske i biblijske (starozavjetne) mitologije – duboki rad "nevidljivih tranzicija" zahtijevao je, očito, i duboko poniranje, ne samo na tamnu stranu bića, nego i u arheologiju književne prošlosti
Stihovi Vande Mikšić iz zbirke "Bosa" osvježavaju čitatelja kao da je uronio glavu u hladnu vodu. Poezija je to visokog leta, kristalna kocka vedrine i kad uopće nije vedra, čiste i jasne strukture koja je daleko i od škrtosti i od naplavljenog obilja. Vanda Mikšić nema se potrebu skrivati iza nagomilanih rečenica prevladavajuće deskriptivne poezije, njoj ne trebaju ukrasi niti autofikcijska ispovijedanja – pjesničko tijelo kod nje organski izrasta iz riječi koje se koriste pravilno, ritmično i zaigrano
"Nemam ja puno za reći / samo mi nije dobro kad šutim", kaže Nikola Strašek u jednoj od pjesama iz zbirke "Leptirići u trbuhu, glave na kolcima". "Ako ono što želiš reći / nije bolje od tišine / šuti", nastavlja u pjesmi "Kraljevstvo nebesko". Onima koji ne mogu šutjeti predlaže da operu posuđe, previju ranu, budu korisni, doprinesu, a ako baš moraju, neka pjevaju. Kad bismo ga barem poslušali; buka je nesnosna
