Ljubavno je ovo pismo majci koja je stvarna, bivša radnica što joj iz usta izlazi prašina, lapor, tvornica je cementa, i istodobno iz vizure djeteta čarobnica: majka koja čuva u rukama sunce što malo odmara, veže oblake za drveće, izbriše tanku granicu između neba i zemlje
Mary Oliver, koja je preminula 2019. godine, kad je imala osamdeset tri, najpopularnija je američka pjesnikinja. Naoko, to iznenađuje, jer inspiraciju za stihove manje je nalazila u ljudima, a više u prirodi; mnoge su pjesme začete dok je lutala divljinom. Dok je čitam, čini mi se da čujem ritam njezinih koraka, nježan ali odlučan staccato. Ako bih morala izdvojiti jednu stvar koja je karakteristična za njezinu poeziju, onda bi to bilo upravo to: čitatelj čuje Mary Oliver dok hoda; to su pjesme samotnih šetnji, zapjenjene povremenim prsnućima divljenja
Marunino djelo je sastavljeno od rijetko kvalitetne, oštre poezije čija se magija sastoji od efekta da se doimlje kao da je stvarnija, gušća od realnosti, kao da ju je napisao čovjek čiji je život ispunjeniji životom nego vaš ili bilo čiji koji možete sresti na tekućoj vrpci svakodnevice, stihovi su to čiji je naboj gotovo profetski
"Strašna je poezija", piše Nataša Govedić, "Sfinga koja maše repom od nestrpljivosti pred našim nesnalaženjem". Za nju je jedino pitanje "imaš li redak ispisanog teksta"; rukopisi, kod nje, "možda ne gore samo zato što imaju svoja ledena, nezapaljiva doba", a najoštriji predmet koji vuče u torbi uvijek je – knjiga
Pjesnikinja Alyson Hallett za njegove je pjesme rekla da su "toliko jednostavne da su šokantne". Kod Gilberta nema viškova ni ukrasa, (pjesničko) iskustvo sažima do srži, pojedini njegovi stihovi udaraju kao olujni vjetrovi. Gilbert je vrsta pjesnika koji u samoći kopa kanal, onaj što od individualnog vodi u univerzalno, njegovo ozbiljno srce sretno je mjesto
"Strašna je poezija", piše Nataša Govedić, "Sfinga koja maše repom od nestrpljivosti pred našim nesnalaženjem". Za nju je jedino pitanje "imaš li redak ispisanog teksta"; rukopisi, kod nje, "možda ne gore samo zato što imaju svoja ledena, nezapaljiva doba", a najoštriji predmet koji vuče u torbi uvijek je – knjiga
Mnogo toga u životu izvan je naše kontrole, govori nam Tranströmer. Lakše je živjeti ako nečemu vjerujemo. Postoji više toga na što se možemo osloniti da bismo prevladali svoj strah i težinu postojanja, reći će pjesnik. Sam snagu crpi iz šture skandinavske prirode, koja je u njegovoj poeziji sveprisutna
