Svoju lirsku avanturu otpočela je stihom – "napišem šuma i bude šuma" – stihom koji je ubrzo postao jedan od najpoznatijih i najomiljenijih stihova suvremene hrvatske poezije. Proglasili su ga najsvjetlijim i najoptimističnijim stihom, a Ankinu poeziju radosnom novošću hrvatskog pjesništva. Šuma je ostala jedan od ključnih simbola njezine poezije
Što sam starija sklonija sam tome da sve manje upirem prstom, a sve više shvaćam da mnogi teški konflikti u obitelji i nesporazumi su zapravo klišeji nastali zbog određenih uvjeta naših života. To je ujedno poražavajuće, ali i oslobađajuće jer teret ne nosim sama. Treba mijenjati sustav, a majke pokušati razumjeti
Problem ispraznosti čovjekova života na Zemlji i neizbježne nepravde ljudskih patnji i smrti pokazuje nam se u epu u jednoj od najsumornijih slika čovjekova položaja. Poruka da je jedina konačna čovjekova sudbina smrt – brutalno je bolna. No, s druge strane zanosi nas svrha života koju ističe. Ona je u časnom i poštenom radu i u stvaranju velikih djela kojima se jedino može postići besmrtnost
U Vuongovu "Noćnom nebu" ulazne i izlazne rane stvarne su, razderane pucnjem i "neispaljenim" riječima, ali njegove pjesme inzistiraju na tome da se možemo iscijeliti zanosom. Izlazne rane iz naslova ove zbirke raščarana su metafora: zvijezde, znak na nebu, ustvari su "izlazne rane/ svake/ greškom ispaljene riječi"
Krešimir Bagić piše o zbirci poezije "52 dana. Interkontinental" koju su zajednički napisali pjesnici i dugogodišnji prijatelji Branko Čegec i Miroslav Mićanović. Obojica su deziluzionirani žitelji ovoga svijeta, povremeno su melankolični, često se okreću prošlosti, viđenim slikama, proživljenim događajima, vremenu kada se intenzivnije živjelo. Unatoč svemu, njihov je govor nerijetko ludičan, oni kao da se zaboravljaju pišući, kao da prkose svakodnevici, kao da se obnavljaju ulazeći u nepredvidive labirinte lirike
Za razliku od žanra narativne poezije, pripovjedno Vere Vujović ne posuđuje govor s ceste, nego hoda cestom i govori, baš kao da je riječ o nekoj peripatetičkoj školi poetske potrage za unutarnjim pokretačkim principima koja svakodnevicu mota na kalem praznine u srži bića, zapisala je Sibila Petlevski
Naša ocjena:
