Tatjana Jukić prevela je na hrvatski dvije pjesme Christine Rossetti i Emily Dickinson, ovaj put o iskrama, kremenu, svjetlu i tami – mali biljeg za zimski solsticij. Rossetti i Dickinson rođene su u razmaku od svega pet dana, obje u prosincu 1830. godine, svaka sa svoje strane Atlantika, da bi – svaka sa svoje strane – obilježile i transformirale liriku na engleskom jeziku u devetnaestome stoljeću. Jukić je redovita profesorica na Odsjeku za anglistiku Filozofskoga fakulteta u Zagrebu
Pisati o gubitku svega, ulaziti u intime i secirati, mesariti, odrađivati toga Sizifa, jedini je pošteni posao pisca. To volimo nazivati kulturom i nitko ne bi htio da je to tako, ali se nećemo maknuti ni milimetar prema nečemu što je drugačije, ako ne znamo da je to tako. U Hrvatskoj danas postoje ti ljudi, ti odlični pisci koje mogu, barem ja, s guštom čitati i misliti da čitam svijet
Od početka njezine se pjesme obraćaju drugome i taj drugi s vremenom dobivat će sve više metafizičku dimenziju i božanska svojstva. Njezin put odveo ju je u Indiju, na studij, gdje joj se otvara svijet drugačije duhovne kulture na takav način da će postati hrvatska Indijka, Indiju će držati drugom domovinom
U dokumentarcu "Joan Baez: Ja sam bučna", koji je prikazan na ovogodišnjem ZagrebDoxu, pjevačica prvi put otkriva da se od djetinjstva borila s teškim napadima panike, desetak godina bila je ovisna o drogama, a tek je u srednjoj dobi otkrila uzrok svojih psihičkih poteškoća: tvrdi da je nju i mlađu sestru u djetinjstvu seksualno zlostavljao otac
Krešimir Bagić piše o zbirci poezije "52 dana. Interkontinental" koju su zajednički napisali pjesnici i dugogodišnji prijatelji Branko Čegec i Miroslav Mićanović. Obojica su deziluzionirani žitelji ovoga svijeta, povremeno su melankolični, često se okreću prošlosti, viđenim slikama, proživljenim događajima, vremenu kada se intenzivnije živjelo. Unatoč svemu, njihov je govor nerijetko ludičan, oni kao da se zaboravljaju pišući, kao da prkose svakodnevici, kao da se obnavljaju ulazeći u nepredvidive labirinte lirike
U dokumentarcu "Joan Baez: Ja sam bučna", koji je prikazan na ovogodišnjem ZagrebDoxu, pjevačica prvi put otkriva da se od djetinjstva borila s teškim napadima panike, desetak godina bila je ovisna o drogama, a tek je u srednjoj dobi otkrila uzrok svojih psihičkih poteškoća: tvrdi da je nju i mlađu sestru u djetinjstvu seksualno zlostavljao otac
