Granica poezije je trenutak njezina prepoznavanja. Ako se nešto ne prepozna kao poezija, onda nije poezija. I to je tako. Mislim da je jako teško objasniti što je poezija, a što nije. To je trenutak kada se nataloženo kolektivno mišljenje i kulturno pamćenje susreće s individualnim osjećajem svijeta. Kao u čuvenim stihovima Branka Miljkovića koji to najtočnije opisuju: "Ceo jedan narod/ Izmišlja reči za pesmu/ Koju će se usuditi da napiše/ Jedan čovek posle sto godina"
U novom rukopisu Sanja Baković kroji svijet snažnih, trodimenzionalnih slika koji nastanjuje živi “ja” – on je lirski subjekt, on je pjesnikinja, ali on je i mi. Prepoznajemo se u “izgubljenom otoku” što lebdi sam za sebe, okružen morem; i mi savijamo žlice i jedemo metal u ljutnji; pretvaramo naš život u događaj; tražimo tog jednog čovjeka da mu stisnemo dlan, jer jedan je čovjek dovoljan. Nove pjesme Sanje Baković govore baš suprotno od njezina stiha: pisati o sebi nije niža vrsta pisma. Pisati o sebi često je jedini spas
Glas koji progovara nakon dvadeset godina zreo je, potpuno lišen gorčine, možda zato što već dugo živi izvan svih centara moći i taštine, pa je time spašena i duša. Poezija je i dalje narativna, s više slobode, pa Gromača nekad stih pušta da se lomi u nekoliko redova. Je li i dalje stvarnosna, jesu li pjesme dijagnoza? I ne i da. U srednjoj dobi blagoslovljenima se olovka okreće prema unutra, tamo gdje istinska stvarnost blista
Kad se bližio njezin devedeseti rođendan, odlučila sam izvući iz zaborava njezin radio-dramski opus. Drame sam presnimila i odnijela joj da ih čuje. Nisam ni slutila da ih nije slušala otkako su nastale, prije četrdeset godina. Onako sitna, ne bi li bolje čula, stisnula se skroz blizu zvučnika, kao da želi ući u njega. I smijala se, smijala
"Autentična poezija Zrinke Posavec u ovom je konceptualnom pjesničkom projektu zaista rezonantna kutija, pjesnička sonda u svijet pjevanja, koje je u njezinim pjesmama istovremeno i erotsko iskustvo, i neprestana metamorfoza, i otvaranje rana, i njihovo zacjeljivanje, i pitanje identiteta", zapisala je Monika Herceg o njezinoj zbirci "Maria Callas se baca u more"
Glas koji progovara nakon dvadeset godina zreo je, potpuno lišen gorčine, možda zato što već dugo živi izvan svih centara moći i taštine, pa je time spašena i duša. Poezija je i dalje narativna, s više slobode, pa Gromača nekad stih pušta da se lomi u nekoliko redova. Je li i dalje stvarnosna, jesu li pjesme dijagnoza? I ne i da. U srednjoj dobi blagoslovljenima se olovka okreće prema unutra, tamo gdje istinska stvarnost blista
Granica poezije je trenutak njezina prepoznavanja. Ako se nešto ne prepozna kao poezija, onda nije poezija. I to je tako. Mislim da je jako teško objasniti što je poezija, a što nije. To je trenutak kada se nataloženo kolektivno mišljenje i kulturno pamćenje susreće s individualnim osjećajem svijeta. Kao u čuvenim stihovima Branka Miljkovića koji to najtočnije opisuju: "Ceo jedan narod/ Izmišlja reči za pesmu/ Koju će se usuditi da napiše/ Jedan čovek posle sto godina"