Festival donosi oko dvadesetak događanja i dovodi četrdesetak autora iz Hrvatske i inozemstva. Posjetitelji će od 23. do 28. svibnja moći sudjelovati na panelima i predstavljanjima knjiga, uz mogućnost da na festivalskoj prodaji nabave vrijedne naslove po posebnim popustima
Naša ocjena:
Naša ocjena:
Naša ocjena:
Naša ocjena:
Oni nisu osamljeni – jer vjeruju, da oko njih ništa ne umire: oni nastavaju jednu nepreglednu pustinju živih duša i duhova, skrivenim u malim zaleđenim jezerima, pod masivnim ledenjacima, piše u pogovoru "Eskimske poezije" prevoditelj Božo Kukolja
Pokušavam ne razmišljati o majčinoj nasilnosti, njenim izljevima nježnosti, prigovaranju, samo kao o karakternim osobinama, nego ih i uklopiti u njezinu povijest i njezine društvene prilike. Taj način pisanja koji, smatram, teži istini, pomaže mi da umaknem zatvorenosti i zakučastosti osobnog sjećanja, otkrivanjem nekog općenitijeg značenja. Ali osjećam da se nešto u meni opire, želi zadržati od majke skroz čuvstvene slike, nježnost ili suze, ne dajući im nikakav smisao.
Pilinszkyjev prijatelj i prevoditelj njegovih pjesama, engleski pjesnik Ted Hughes u predgovoru njegovoj zbirci piše: "Iskustvo koje je Pilinszky stekao u logorima očigledno je pred njim razbilo sedmi pečat. Pogled mu se otvorio pred novim čovjekom: ugledao je ono čovječanstvo s kojeg je oguljeno sve vanjsko i od kojeg nije ništa drugo ostalo nego biološka tvrdoglavost stanica"
"Politička solidarnost među ženama uvijek potkopava seksizam i postavlja pozornicu za svrgnuće patrijarhata. Značajno je da sestrinstvo ne bi moglo prelaziti granice rase i klase da se pojedine žene nisu spremne odreći svoje moći dominacije i izrabljivanja podređenih im skupina žena. Sve dok se žene koriste moći klase ili rase da bi dominirale drugim ženama, feminističko sestrinstvo ne može se u potpunosti ostvariti."
"Ima čitanja – istoga teksta – koja su dolična, čitanja koja kartografiraju i seciraju, čitanja koja osluškuju šuštaj nečutog zvuka, koja broje sive zamjeničice, iz užitka, ili radi pouke, i neko vrijeme ne čuju ni zlato ni jabuke. Ima osobnih čitanja, koja posežu za osobnim značenjima, prepun sam ljubavi, ili zgražanja, ili straha, tražim u tekstu ljubav, ili zgražanje, ili strah. Ima – vjerujte – i neosobnih čitanja – kad unutrašnje oko prati kretanje redaka, a unutrašnje ih uho sluša dok pjevaju li pjevaju. Tu i tamo bude čitanja od kojih se čovjeku dlake na hrptu, nepostojeće krzno, dignu i zadrhte, kad svaka riječ peče i sija jako i jasno i neizmjerno i točno, kao užareno kamenje, kao točke zvijezda u mraku – čitanja kad spoznaja da ćemo znati tekst drugačije ili bolje ili dovoljnije preduhitri svaku sposobnost da kažemo što to ili kako znamo. U tim čitanjima za osjećajem da nam se tekst doima posve novim, dotad neviđenim, slijedi gotovo smjesta osjećaj da je tu oduvijek, da mi, čitatelji, znamo da je oduvijek tu, i da smo ga oduvijek znali takvog kakav jest, premda smo sada svoje znanje prvi put prepoznali i posve osvijestili."
Danijela Lugarić Vukas, izvanredna profesorica ruske književnosti na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, piše o tri romana ruske književnice Guzel Jahine koje je na hrvatski prevela Tatjana Radmilo, a objavila nakladnička kuća Hena com: "Zulejha otvara oči" (2017.), "Volgina djeca" (2019.) i "Ešalon za Samarkand" (2022.)
Prijavite se na naš newsletter i redovno ćemo vam na vašu e-mail adresu slati slasne porcije najsvježijih književnih recenzija i članaka iz svijeta Najboljih knjiga.
