Deset stabala više po gradskom bloku poboljšava mentalno zdravlje kao 10.000 dolara

Piše Tanja Tolić

Ljudska vrsta u velikim, gusto izgrađenim gradovima živi svega šest generacija. Prije toga, 350.000 generacija, izračunao je ekolog Jules Pretty, živjelo je u neposrednoj blizini prirode. “Da ljudsku povijest zbijemo u jedan tjedan, počeviši s ponedjeljkom”, piše Pretty, “naš bi današnji svijet započeo u nedjelju oko tri sekunde prije ponoći.” Situacija je danas takva da u nekim krajevima svijeta ljudi jedva da više uopće izlaze iz kuće. Amerikanci, primjerice, prosječno provode 93 posto vremena u zatvorenom prostoru ili sjedeći u svojim vozilima. Nedavni podaci pokazuju pak da prosječno dijete tjedno provede vani manje vremena nego zatvorenik u najstrože čuvanom zatvoru.

Mnoge negativne posljedice života u gradu proizlaze zapravo iz jednog temeljnog nesklada: ljudski se mozak razvio u okruženju prirodnog svijeta, a mi od njega očekujemo da optimalno funkcionira u neprirodnom urbanom okruženju u kojem ljudi danas obitavaju. Psiholog Erich Fromm vjerovao da su mnoge moderne bolesti povezane s gubitkom naše nesvjesne povezanosti s prirodnim svijetom, što dovodi do separacijske anksioznosti neprepoznatih razmjera. “Tlo, životinje, biljke još uvijek su čovjekov svijet”, napisao je, i “što više ljudska rasa izlazi iz tih primarnih veza, što se više otuđuje od prirodnog svijeta, to se više intenzivira potreba da se pronađu novi načini bijega od te otuđenosti.”

Upravo je to tema knjige psihijatrice i psihoterapeutkinje Sue Stuart-Smith “Um kao brižno njegovan vrt” koju je nedavno objavila zagrebačka Planetopija u prijevodu Jasne Mati. Stuart-Smith studirala je književnost na Cambridgeu prije nego je postala liječnica s dugogodišnjim stažem u javnom zdravstvu (NSH) gdje je radila kao glavni kliničar za psihoterapiju u Hertfordshireu. Njezin suprug, slavni krajobrazni dizajner Tom Stuart-Smith, i ona zajedno su tijekom trideset godina stvorili predivan Barn Garden u Hertfordshireu te su posvećeni promicanju hortikulturalne terapije i očuvanju prirode. Višedesetljetni boravak i rad u prirodi i vrtovima potaknuo je Sue Stuart-Smith da napiše knjigu o tome kako priroda obnavlja naše mentalno zdravlje. U pitanju je fascinantno štivo koje kombinira znanstvena istraživanja o blagotvornom utjecaju prirode s ispovijestima stvarnih ljudi kojima su biljke doslovce spasile život.

Još se od davnina zna da vrtovi imaju terapeutska svojstva. Danas je vrtlarenje  među deset najpopularnijih hobija u nizu zemalja svijeta. U biti, briga o vrtu je njegovateljska aktivnost, i za mnoge je ljude, uz rađanje djece i podizanje obitelji, proces uzgajanja biljaka jedna od najvažnijih stvari u životu. Za Williama Wordswortha i njegovu sestru Dorothy zajedničko vrtlarenje bio je važan čin obnove. Bio je to njihov odgovor na gubitak roditelja koji su umrli dok su oni bili djeca, da bi potom trpjeli dugu i bolnu razdvojenost. Kad su se skrasili u ladanjskoj kući Dove u Lake Districtu, vrt koji su uredili postao je središnje mjesto njihova života i pomogao im je da ponovno steknu osjećaj doma.

Wordsworth je često pisao pjesme u vrtu. Bit pjesništva opisao je kao “emocije kojih se prisjećamo u tišini”, i svi mi trebali bismo pronaći pravo okruženje kako bismo proradili svoje jake i burne osjećaje. Upravo to mu je pružao vrt Dovea sa svojim ozračjem sigurnog ograđenog prostora i prekrasnog pogleda. Mnoge od svojih najljepših pjesama napisao je ondje te stekao doživotnu naviku građenja ritma i glasnog pjevušenja stihova dok je koračao duž vrtnih stazica. Wordsworthova ljubav prema hortikulturi manje je poznat aspekt njegova života, no on joj je ostao posvećen sve do duboke starosti. Osmislio je brojne druge vrtove, uključujući zaštićeni zimski vrt za svoju pokroviteljicu Lady Beaumont.

U svom klasičnom djelu o mitologiji i religiji Zlatna grana James Frazer daje primjere drevnih obreda štovanja drveća diljem svijeta koji ukazuju na to da je taj poriv duboko u našoj psihi. Neki od tih obreda obuhvaćaju simboličan prijenos bolesti, tuge ili krivnje na stablo, odražavajući vjerovanje da drvo može podnijeti težinu ljudske patnje.

Immanuel Kant, filozof iz 18. stoljeća, opisao je pak kako cvijeće volimo “slobodno zbog cvjetova samih”. Kant je cvjetove upotrijebio kako bi ilustrirao svoj pojam “slobodne” ljepote, što je oblik ljepote na koju reagiramo bez obzira na njezinu korisnost ili kulturnu vrijednost. Sigmund Freud također je gajio veliku ljubav prema cvijeću. Ljepota prirode hranila je Freudovu kreativnu energiju, a u odrasloj dobi redovito se povlačio u planine kako bi hodao i pisao. “Ugodno je promatrati cvijeće. Ono nema ni emocija ni sukobe”, izjava je koja mu se pripisuje.

Psihoanalitičar i pedijatar Donald Winnicott ponosio se pak vrtom na krovu svoje kuće u Londonu, a imao je vrt i u svojoj vikendici u Devonu. Njegova supruga Clare Winnicott opisala je kako je do duboke starosti zadržao talent za igru, pa je čak vozio bicikl nizbrdo s nogama na guvernalu. U dobi od sedamdeset četiri godine, nekoliko mjeseci prije smrti, supruga ga je našla na stablu u vrtu njihova doma u Devonu. Kad je povikala “Što dovraga radiš tamo gore?”, odgovorio joj je: “Oduvijek sam želio srušiti ovo drvo. Zaklanja nam pogled s prozora.” Nedugo nakon što je napunio sedamdeset godina, Winnicott je pretrpio niz teških srčanih udara koji su ga potaknuli na pisanje autobiografije. Na margini svojih bilješki zapisao je sljedeću molbu: “O, Bože! Daj mi da budem živ kad umrem.”

“Vrt vam nudi zaštićeni fizički prostor koji vam pomaže da osnažite svoj mentalni prostor, a nudi vam i tišinu u kojoj možete čuti vlastite misli. Što se više udubljujete u rad rukama, to više unutarnje slobode stječete da razvrstate osjećaje i poradite na njima. Vrtlarenje je danas za mene način smirivanja i opuštanja uma. Prepirka u kojoj mi se misli međusobno nadmeću u glavi nekako se stiša i slegne dok se kanta puni korovom”, piše Sue Stuart-Smith. 

No, napominje, nije sve zadovoljstvo u uzgajanju bilja samo u kreativnosti. Kada je riječ o destruktivnosti u vrtu, važno je prihvatiti da ona nije samo dopuštena, već je i nužna; jer ako je nema, sve će zarasti. “Dakle, mnogi postupci vezani za njegovanje vrta prožeti su agresijom – bilo da se radi o baratanju škarama, pretresanju zemlje na povrtnjaku, masakriranju puževa, ubijanju lisnih uši, čupanju ljepljive bročike ili vađenju koprive iz korijena. Na bilo što od toga možete se baciti svim srcem i bez kompliciranja jer su sve to vidovi destruktivnosti u službi rasta.” 

Ideja da vrtovi i priroda mogu pomoći ljudima da žive kvalitetnije i oporave se od mentalnih bolesti zaživjela je u Europi u 18. stoljeću. Tada su reformatori, među njima i britanski liječnik William Tuke, pokrenuli borbu protiv užasnih uvjeta i brutalnog tretmana kojem su duševni bolesnici bili redovito izloženi. Tuke je vjerovao da već i sam okoliš može biti ljekovit, pa je 1796. godine u prirodi nedaleko od Yorka izgradio psihijatrijsku bolnicu Utočište. Njegovi pacijenti nisu bili sputani i bilo im je dopušteno da slobodno lutaju uokolo, a imali su i priliku sudjelovati u raznim oblicima smislenog rada, uključujući i vrtlarenje. Zatim je uslijedilo razdoblje u kojem su takve bolnice nicale u parkovima s vrtovima i staklenicima, gdje su pacijenti mogli provoditi dio dana uzgajajući cvijeće i povrće.

Godine 1812., na drugoj strani Atlantskog oceana, Benjamin Rush, američki liječnik i jedan od utemeljitelja Sjedinjenih Američkih Država, objavio je priručnik za liječenje mentalnih bolesti. U njemu je naveo da se najbolje oporave mentalni pacijenti koji u mentalnim ustanovama rade jer za svoje liječenje moraju platiti cijepanjem drva, loženjem vatre i kopanjem vrta. Nasuprot tome, oni s višim društvenim statusom skloniji su “čamiti unutar zidova bolnice”.

U 20. stoljeću mnoge su ustanove nastavile s osnivanje velikih ograđenih vrtova u kojima su pacijenti uzgajali cvijeće, voće i povrće za potrebe bolnice. “A onda se 1950-ih godina liječenje mentalnih bolesti radikalno promijenilo uvođenjem novih i agresivnih lijekova. Glavni fokus premjestio se na lijekove, a okoliš više nije bio tako važan, zbog čega su novoizgrađene bolnice nudile manje vanjskog prostora sa zelenilom”, piše autorica knjige.

Odnedavno je, međutim, navodi Sue Stuart-Smith, pokrenuta inicijativa za socijalni sustav propisa koji dopuštaju liječnicima opće prakse da propisuju tečaj vrtlarstva ili vježbe na otvorenom umjesto lijekova ili uz njih. Trenutačna politika u Engleskoj je da se ta inicijativa, temeljena na zajednici, provodi češće. Liječnik opće prakse William Bird, koji je sudjelovao u nedavnoj objavi priručnika Oxford Textbook of Nature and Public Health (Oxfordski priručnik o prirodi i javnom zdravlju) gorljivi je zagovornik vrtlarenja. Na temelju postojećih dokaza on je procijenio da bi se na svaku funtu koju NHS utroši na uvođenje vrtlarskih projekta, moglo uštedjeti pet funta troškova za zdravstvo!

Kad je britanska dobrotvorna ustanova Mind provela opsežno istraživanje o iskustvima ljudi koji su sudjelovali u nizu zelenih aktivnosti, među kojima su bile tjelovježba na otvorenom i vrtlarenje, ispostavilo se da je 94 posto ispitanika izjavilo da je to pomoglo njihovu mentalnom zdravlju.

Vrtlarenje dokazano smanjuje i stopu nasilja. Otok Rikers u Bronxu jedna je od najvećih kažnjeničkih kolonija na svijetu, no dio zatvorenika sudjeluje u programu GreenHouse: 400 muškaraca i žena svake godine ima priliku naučiti kako uzgajati biljke i brinuti se za njih. Stopa ponavljanja kaznenih djela kod onih koji iziđu iz Rikersa vrlo je visoka – više od 65 posto ih se vrati u zatvor unutar tri godine nakon što su pušteni. Nasuprot tome, stopa ponavljanja kaznenih djela kod onih koji sudjeluju u programu vrtlarenja iznosi samo 10 do 15 posto. “Nitko ne želi zastrašivati cvijeće, ni bilo koga drugog”, rekao je jedan zatvorenik autorici kad je posjetila zatvorenike koji vrtlare, a drugi dodao: “Ovdje su svi isti, nema budalaština. Ako postoji neki problem, riješimo ga razgovorom. Unutra prestaneš stvarati odnose s ljudima.”

Roger Ulrich, profesor arhitekture na Sveučilištu Chalmers u Švedskoj, začetnik je istraživanja blagotvornih učinaka prirode na ljudsku reakciju na stres korištenjem podataka o srcu, koži i mišićima. Njegova otkrića tijekom posljednja tri desetljeća dosljedno pokazuju da se učinci prirode na obnavljanje kardiovaskularnog sustava mogu u tijelu dokazati već nakon nekoliko minuta. Dok se promjene u broju otkucaja srca i krvnom tlaku mogu otkriti nakon nekoliko minuta izlaganja prirodnom okruženju, malo dulje traje da se smanji razina hormona stresa kortizola, koja obično opada nakon 20 do 30 minuta.

“Dio užitka kopanja u vrtu pruža miris mokre zemlje. Miris poznat kao geosmin otpušta se djelovanjem bakterija iz tla aktinomiceta, i on na većinu ljudi ima ugodan i smirujući učinak. Ljudski olfaktorni centar je na njega izrazito osjetljiv, vjerojatno zato što je našim precima u prapovijesti pomagao otkriti ključne izvore života. Neki ga ljudi čak mogu osjetiti u vrlo niskoj koncentraciji od pet dijelova po trilijunu”, piše Sue Stuart-Smith.

Prije nekih desetak godina neuroznanstvenik Christopher Lowry otkrio je pak da male količine bakterije koja se obično nalazi u tlu mogu povisiti razinu serotonina u mozgu. Mycobacterium vaccae (M. Vaccae) uspijeva u tlu obogaćenom stajskim gnojem i kompostiranjem, a kad plijevimo korov i kopamo, mi je udišemo i unosimo u organizam. Te su nam bakterije stare prijateljice zbog njihove sposobnosti reguliranja imunosnog sustava. 

Najpopularnija metafora koja se danas upotrebljava za mozak je računalo, a to samo potkrepljuje ideju o potrebi brzog popravka, napominje autorica knjige “Um kao brižno njegovan vrt”. Fizička građa mozga uspoređuje se s tvrdim diskom, um sa softverom, a pojmovi poput “programa”, “modula” i “aplikacije” primjenjuju se na njegovo funkcioniranje. Nerazvijeni mozak dojenčeta čak se ponekad uspoređuje s bazom podataka koja čeka da se u nju utipkaju podaci. “Ta metafora s mozgom kao računalom žalosno je pogrešna, ne samo u smislu da je naš tvrdi disk moguće odvojiti od softvera. To je dvoje tako blisko povezano da su zapravo nedjeljivi. Naša iskustva, misli i osjećaji neprestano nam oblikuju neuronske mreže, koje potom utječu na to kako razmišljamo i osjećamo. No pravi problem kod metafore o mozgu kao računalu je taj što nas čini neprirodnima.” 

Ako naš mozak nečemu nalikuje, onda je to prije stablo nego računalo. Stanice koje proizvode naše neuronske mreže rastu u obliku razgranatih struktura poput stabla, a izvorno su se zvale dendriti, prema latinskoj riječi za stablo, jer su mu bile vizualno nalik. Još veća sličnost može se uočiti u aktivnom procesu rezidbe i plijevljenja, kojima se održava zdravlje naših neuronskih mreža, a provodi ga skupina stanica koje djeluju kao stalno zaposleni vrtlari. Nazivaju se mikroglijalne stanice, dio su imunosnog sustava i svaka deseta stanica u našem mozgu je takva. Te specijalizirane stanice su vrlo pokretne i, kako puze među našim neuronskim mrežama, plijeve i iskorjenjuju slabašne veze i oštećene stanice. Ta se aktivnost odvija uglavnom dok spavamo, kad se mozak smanjuje i prepušta prostor mikroglija stanicama da rade svoje posao pomoću ispupčenja nalik prstima – da odstrane toksine, ublaže upalu i skraćuju suvišne sinapse i stanice.

Američki psihijatar i psihoanalitičar Harold Searles, navodi dalje autorica, primijetio je da su pacijenti koji su doživjeli slom često satima gledali stabla i u njima pronalazili “drugarstvo koje im ljudi nisu pružali”. I u zapadnim i istočnim kulturama stoljećima su ograđeni vrtovi pružali utočište od meteža svijeta, kao i meteža uma.

“Ulaskom u ograđeni vrt smjesta osjetite da ste na toplijem mjestu. Sunčeva toplina isijava iz zidova i zaštićeni ste od vjetra i buke vanjskog svijeta. Takvo okruženje osobito koristi osobama koje se oporavljaju od posttraumatskog stresnog poremećaja (PTSP) zato što njihova kombinacija zatvorenosti i otvorenosti stvara jaki osjećaj sigurnosti i mira. U biti, vrt je prostor bez straha”, piše Sue Stuart-Smith. 

Biljke katkad mogu biti bodljikave ili otrovne, ali nikad neće napraviti nagle pokrete ili skočiti na vas, pa ne morate biti na oprezu ili paziti što vam je iza leđa kad radite u njihovu društvu. Među drugim smirujućim učincima je i blagi zvuk lišća koje šušti na vjetru, što pomaže u filtriranju drugih potencijalno ometajućih i nametljivih zvukova. Osim toga, zelena boja od oka ne zahtijeva nikakvu prilagodbu. Zajedno s plavom, ona automatski snižava razinu napetosti. Drveće, voda, kamenje i nebo možda su neosjetljivi na ljudske emocije, ali ih ne odbacuju. Prirodu ne uznemiravaju naši osjećaji, i njezina nam staloženost pruža svojevrsnu utjehu koja nam ublažava usamljenost zbog gubitka. 

No, vratimo se gradovima. Ideja ozelenjivanja gradova nije nova; gradski parkovi i vrtovi stari su koliko i sami gradovi. Shema Uruka, jednog od najstarijih gradova na svijetu, osnovanog oko 4000. pr. Kr. na području današnjeg Iraka, pokazuje da su jednu trećinu površine grada zauzimali vrtovi ili parkovi, drugu trećinu polja, a treću nastambe. Stari Rimljani to su zvali rus in urbe, što doslovce znači: selo u gradu. Rus in urbe nadoknađivao je ljudima život odvojen od prirode i omogućavao im najbolje od jednog i drugog.

Među najboljim opisima dobrobiti koje ljudima pruža zelenilo prirode je onaj iz sredine 19. stoljeća američkog krajobraznog arhitekta Fredericka Lawa Olmsteda, koji je osmislio Central Park u New Yorku. On je napisao: “uzmemo li u obzir bliski odnos uma i živčanog sustava”, odmah će nam biti jasno zašto lijepi prirodni krajolik “zapošljava um, a pritom ga ne umara, iako je aktivan; smiruje ga i potiče; i tako, dok um utječe na tijelo, imamo dojam osvježavajućeg odmora i okrepe cijelog organizma”.

Širenje gradova diljem modernog svijeta tek je započelo kad je Olmsted ovo zapisao. Početkom 19. stoljeća samo je 3 posto ljudi na planetu živjelo u gradskim područjima; sada 50 posto stanovništva živi u gradovima. Predviđa se da će u narednih trideset godina ta brojka narasti na 70 posto, a u Sjedinjenim Državama, gdje 80 posto stanovništva živi u gradovima, već je premašena.

Kako se šire gradska središta, tako se globalno šire i mentalne bolesti, napominje psihijatrica Sue Stuart-Smith. Anksioznost i depresija češće su u urbanim sredinama nego ruralnim područjima. Stopa depresije je oko 40 posto viša, anksiozni poremećaj 20 posto, a više stope nasilnih zločina u gradovima očekivano rezultiraju višim stopama PTSP-a.

Istraživanje koje je proveo ekolog Richard Fuller u Brisbaneu u Australiji pokazalo je da bi bilo sedam posto manje slučajeva depresije i devet posto manje slučajeva visokog krvnog tlaka kad bi svaki stanovnik Brisbanea boravio u gradskom parku jednom tjedno. Tim na čelu s Richardom Mitchellom iz Centra za istraživanje okoliša, društva i zdravlja (CRESH) Sveučilišta u Glasgowu i u Edinburghu proveo je pak opsežno istraživanje u više europskih gradova o socijalnim, ekonomskim i zdravstvenim nejednakostima u odnosu na dostupnost pogodnosti po četvrtima. Analizirali su opskrbljenost trgovinama, javnim prijevozom i kulturnim sadržajima, kao i dostupnost zelenih površina. 

Jedina varijabla koja je pokazala značajan utjecaj bila je prisutnost kvartovskih parkova i vrtova. Tim je izračunao da bi se razlike u mentalnom zdravlju koje su povezane s niskim primanjima mogle smanjiti za 40 posto kad bi bilo više zelenih površina. Dovoljni bi bili i ulični drvoredi: samo deset stabala više po gradskom bloku poboljšalo bi mentalno zdravlje u jednakoj mjeri koja bi se očekivala i od povećanja primanja za 10.000 dolara. 

 

Podijeli na Facebook