Marija Dejanović - Poezijom govorimo stvari koje moramo reći, a ne znamo kako

Razgovarala Sandra Pocrnić Mlakar

Prva nagrađena pjesnikinja predstavljena na ovogodišnjem festivalu Prvi prozak na vrh jezika, nakon nastupa projekta Zaron, bila je Marija Dejanović, laureatkinja Gorana za mlade pjesnike, najuglednije hrvatske pjesničke nagrade. Rođena Siščanka, Marija Dejanović prvi put je predstavila svoju poeziju na Stihovnici Siska. Nastupa u pjesničkim dvobojima i marljivo objavljuje apstraktnu višeznačnu poeziju koja graniči s mitologijom, a jedan od najboljih primjera je njezina pjesma „Moji sinovi konji“: „Mojim se sinovima konjima/ uvijek pokvare zubi/na prvoj godini fakulteta./ Tako je uvijek bilo, /čak i u vremenu prije institucija i prije konja.“

S Marijom Dejanović razgovaramo o komunikativnosti njezinih stihova, gostovanjima u Sloveniji, Stihovnici Siska i, naravno, o njezinu prvom nastupu na Prvom prozaku.


* Svojim stihom želite sugerirati stvari koje se ne mogu izreći unutar okvira racionalnog diskursa, ali koliko god vaš stih bio apstraktan, njime želite djelovati na druge. S kojim se mladim pjesnicima danas nalazite na istoj valnoj dužini?

– Mislim da je poezija idealan medij za poticanje kompleksnijih oblika mišljenja nego što se to može postići akademskim, filozofskim ili znanstvenim diskursom. Svi ovi načini konstrukcije teksta imaju svoje prednosti i mane, nijedan nije bolji ili lošiji, nego je adekvatniji ili manje adekvatan za određene stvari koje želimo izreći.

Poezija ima tu prednost da je dovoljno slojevita i gusta da može stvoriti sasvim novi svijet, različit od stvarnosti, a opet je dovoljno prozračna i nježna da može poslužiti kao uporište za više različitih čitateljskih konstrukcija smisla. Čitati pjesme i pisati ih – to je jedna neusporediva vrsta slobode.

Racionalnim diskursom govorimo stvari koje želimo reći, poezijom govorimo stvari koje moramo reći, a ne znamo kako. Nismo ni sami sigurni što su te ideje zapravo u svojoj punini, kako ih oblikovati, dovršiti, jednoznačno izreći. Zato radimo lijepu strukturu da privučemo čitateljicu i onda ju puštamo da ona dovrši dio posla. A neke se stvari ni ne mogu reći drugačije osim poezijom, inače se reduciraju, banaliziraju.

Recimo, Badiou u svojoj filozofiji često spominje Mallarméa, koji je od njega vremenski vrlo udaljen. To, s jedne strane, može biti zato što je pjesništvo toliko avangardna vrsta da svakom dobu može nešto ponuditi. S druge strane, možemo gledati da je pjesništvo toliko gusta i otvorena forma da svako doba može iz nje nešto uzeti, nevezano je li to bilo tamo prije. S treće strane, možda je filozofija trenutno izgubila čvrsto uporište pa se pokušava izliječiti vraćanjem modernizmu, ali to je već druga tema.

Ovo su neki od razloga zašto pišem apstraktno. Želim da čitateljice budu aktivne sukonstruktorice smisla, da moja poezija bude igralište umove ljudi. Tu apstraktnost i hermetičnost teksta, te praznine, pokušavam nadomjestiti čvršćom strukturom djela. Ponavljanje različitih motiva, shema i likova ima kako estetsku funkciju (oneobičavanje, ne-stvarnost svijeta djela), tako i pragmatičnu (lakše razumijevanje teksta).

Mislim da se sa svakom osobom možemo naći na istoj valnoj dužini ako se otvorimo i slušamo. Osobno su mi, među pjesnicima moje generacije, najsrodniji Alen Brlek, Monika Herceg i Matea Andrić, tako mi se čini.


* Je li Goran za mlade pjesnike bio iznenađenje? Možete li se, nakon Gorana, nastaviti baviti poezijom ozbiljnije nego što ste se bavili prije nagrade?

– Trenutno u Hrvatskoj postoji jako puno pjesnika i pjesnikinja koji izvrsno pišu, a još nisu objavili knjigu, tako da nisam mogla sa sigurnošću očekivati da će baš moj rukopis biti nagrađen. Ipak, jako sam puno radila na tom rukopisu, u trenutku slanja bila sam donekle zadovoljna njime. Nadala sam se i vjerovala u svoj rukopis.
Ovakva nagrada potakne samopouzdanje u vezi pisanja, ali i povisi očekivanja od same sebe. Mogu reći da, nakon što sam dobila nagradu, osjećam više slobode, ali i više odgovornosti prema tekstu.


* Svoju poeziju predstavljali ste na nekoliko festivala u Hrvatskoj i Sloveniji. Iz kojih centara vas najčešće pozivaju u Sloveniju? Kako Slovenija dočekuje hrvatske pjesnike? Čitate li u Sloveniji na hrvatskom?

– U Ljubljani sam sudjelovala na festivalu IGNOR na poziv slovenskog pjesnika Dejana Kobana. To je jedan festival koji povezuje glazbu, video-umjetnost, izvedbenu umjetnost i poeziju. Slovenci imaju malo veća (svejedno i dalje premala) izdvajanja za kulturu iz državnog proračuna i više cijene kako „kanonsku“ književnost, tako i underground.

Recimo, došla sam kao nepoznata pjesnikinja na taj festival koji se održava u Metelkovoj, što je malo profinjeniji ekvivalent zagrebačke Medike. Došli su snimatelji s njihove nacionalne televizije, radili intervjue s nama o underground poeziji. Zanimalo ih je što imamo za reći o poeziji i kulturi. To se u Zagrebu ne događa. Osjećala sam se dobro tamo, čitala sam najnormalnije na hrvatskom – oni nas bolje razumiju nego mi njih.

Sad se Dinko Kreho i ja baš dogovaramo da bismo doveli IGNOR u Zagreb, tako da ćete uskoro vjerojatno moći i sami vidjeti o čemu se radi.


* Vaši prvi nastupi vezani su uz Stihovnicu Siska, iako ste, kako kažete, pisali i ranije. Koliko su pjesničke tribine važne za stvaralaštvo mladih? Što za Stihovnicu Siska znači Goranova nagrada jednoj od članica?

– Stihovnica Siska, koju vodi sisački pjesnik i prozaist Siniša Matasović, mjesto je na kojem sam prvi put čitala svoje pjesme. Ti su mi prvi nastupi bili jako važni jer me Siniša poticao da ozbiljnije počnem pisati, objavio mi je prve pjesme u Riječima, uputio me gdje još mogu objavljivati pjesme. Takve su lokalne stvari jako bitne kako za mlade pjesnikinje i pjesnike, tako i za hrvatsko pjesništvo općenito.

Čini mi se da su općenito javni nastupi postali važni za mlade pjesnike i pjesnikinje, da su preuzeli mjesto koje su nekad imali časopisi. Posjećivanje čitanja drugih pjesnika daje neki ritualni i društveni aspekt poeziji. Volim javno izvoditi svoje tekstove uz glazbu i slušati tuđe izvedbe. Ipak, najdraže mi je posvetiti se čitanju cijele knjige u tišini i samoći. Nijedna izvedba, koliko god bila dobra, ne može mi nadomjestiti posvećen dijaloški odnos sa tekstom.


* Kada ste prvi put čuli za festival Prvi prozak na vrh jezika? Je li ove godine nastup na festivalu u skladu s vašim očekivanjima? Što je na festivalu za vas najzanimljivije – žiranti, publika, kontakti s mladim pjesnicima i prozaicima ili pak atmosfera festivala u cjelini?

– Budući da se trudim što aktivnije pratiti što se događa na hrvatskoj pjesničkoj sceni, nisam mogla ne čuti za ovaj festival. On je jako važno mjesto za mlade autore i autorice koji počinju ozbiljnije pisati, kao i za već afirmirane autorice i autore koji žele vidjeti što rade mlađi pjesnici i pjesnikinje. Sudjelovala sam na otvaranju festivala sa Zaronom i moram reći da je to bilo jedno prekrasno iskustvo.