Gost iz galaksije

Sve je u ovoj knjizi “gosta iz galaksije“ Teofila Pančića napisano u obranu inteligentnih oblika života na kakve se još uvijek može naići i u ovoj zemlji i na ovoj Zemlji, ma koliko se oni što se prave pametnijim od svega živog trudili da ih zatruju i zatru. Pišući jezikom opojnim i oporim, jezikom koji se poput terana opire nasilnoj administrativnoj kodifikaciji, “gost iz galaksije“ na nasilje raznoraznih i koječijih zemljaka nad zemaljskim životom ne gleda svisoka, već kao zeman među zemnima. I onda vidi da “grožđe zna ono što ljudi vole da zaboravljaju: da mu je domovina tamo gde mu je dobro, a da mu je dobro tamo gde može slobodno izrasti u ono što jeste“. I vidi da je “život previše dobar i dragocen da bi stao u kalupe, bilo da dolaze sa liberalne ili konzervativne strane“. Vidi Pančić taj život i kada zađe među ljude na koje se tranzicijski bogovi ne osvrću, ali na čijim se životima itekako prebijaju tranzicijske batine, pa nam s iskrenošću dobroga gosta – koji je dobar baš zato što ne prešućuje ono što vidi, a ne zato što bi se pravio pristojan i mutav – otkriva kako je u “tetama iz Zdravljaka, smeštenim na samom donjem kraju društvenog hranidbenog lanca“ prepoznao jedini naš kontinuitet, sol ove zemlje i njezin neophodan začin. Obranu života od bljutavosti. (Predrag Lucić)