Zbirka priča Envera Krivca “Ništa za pisati kući o” kaže u najavi: Svi hitovi su ovdje. To je drsko ambiciozna izjava samo do trenutka dok se knjiga ne počne čitati, jer od tog trena pa do kraja zbirke, koji kada se prema njemu hita s oduševljenjem dolazi uvijek prerano, slijedi niska kratkih priča, crtica i eksperimenata najviše kvalitete, hit do hita, pogodak do zgoditka. No, ta najava ležerno i precizno otkriva još nešto, a to je zračenje pop kulture u njezinom najboljem izdanju, inteligentnom, inovativnom, dobro spakiranom. Nekad bi se reklo da Krivčeva proza živi u trapericama, danas bi se valjalo tek prisjetiti kultne prve dvije zbirke Davora Slamniga, jer toliko duha i uha nije se našlo između korica valjda otada. Enver Krivac, rođen u Ravnoj Gori, počinje zbirku ciklusom nostalgijskih priča portret otoka “pitcairn tehnikom snijega na travi” (autor inzistira na malim slovima), u kojima pripovjedač kao posvetu Kate Bush i zavičaju daje 50 naziva za snijeg, pa dalje govori o odrastanju u Gorskom Kotaru, o snijegu, “u poljima krumpira zauvijek”, nabacuje sličice iz porodičnog albuma, često iz perspektive infantilnog, a uvijek lucidnog i zaigranog pripovjedača. Zaigranost će uz duhovitost ostati njegova zastava razvijena kroz cijelu knjigu: i kada priče boji tamnijim i nježnim tonovima, kada slaže ingeniozne krozprozirne i muzikalne kovanice kojima knjiga odzvanja, kada se oslanja na grafičko-letrističke eksperimente, kada priče naslovljuje slikama ili kada zapisuje crtice čije se značenje mjeri kilometrima premda priča zna biti kraća od njezinog naslova ili pak kada se zajebava s Jahveom osobno pa mijenja Njegove označitelje. Ludizam, naime, ne isključuje ozbiljnost, dapače, Krivac nije nimalo naivan autor, njegove su priče istkane na barem dvovisinskom razboju, onom dobre, potresne i duhovite priče i onom teorije.
Podijeli na Facebook
