U "Sili nenasilja", Judith Butler (oni/they) pokazuje da etika nenasilja mora biti povezana sa širom političkom borbom za društvenu jednakost. Nenasilje se često pogrešno prikazuje kao pasivna praksa ili individualistička etička relacija u odnosu na postojeće oblike moći. Ali nenasilje zapravo treba shvatiti kao etičku poziciju unutar političkog polja. Agresivan oblik nenasilja prihvaća da je agresija sastavni dio naše psihičke konstitucije, ali vrednuje ambivalenciju kao način obuzdavanja konverzije agresije u nasilje. Pristupiti nenasilju kao etičkom problemu političke filozofije zahtijeva kritiku individualizma, ali i razumijevanje psihosocijalnih dimenzija nasilja. Nadovezujući se na Freuda, Foucaulta, Fanona, i Waltera Benjamina, Butler pokazuju kako društvena zabrana nasilja često propušta uključiti živote koje se ne smatra vrijednima žalovanja. Razmatrajući načine na koje "rasne fantazme" utječu na opravdavanje državnog i administrativnog nasilja, slijedi mehanizme kojima se nasilje često pripisuje upravo onima koji su mu najviše izloženi. Borbu za nenasilje nalazimo u društvenim pokretima za društvenu trasnformaciju, koji afirmiraju ožaljivost svih života i čiji etički stav slijedi iz temeljnog uvida o međuzavinosti života kao osnove društvene i političke jednakosti.
Podijeli na Facebook
