Mnogo godina kasnije, pred švedskim akademicima koji su mu uručili Nobelovu nagradu za književnost, Gabriel Garcia Márquez (1928) u lanenom odijelu, s žutom ružom u zapećku, prisjetio se onog davnog poslijepodneva kad je rukopis “Sto godina samoće” iz lokalnog poštanskog ureda bio poslan nakladniku. Taj roman je Garcia Márquez pisao gotovo pune dvije godine ne obazirući se ni na koga, a ponajmanje, čini se, na vlastitu obitelj. Roman je objavljen 1967. godine i odmah doživio senzacionalan uspjeh i kod publike i kod kritike – prva naklada je iščezla s knjižarskih polica u samo nekoliko dana. Roman “Sto godina samoće” je uostalom i glavni razlog zašto je Garcia Márquez dobio nagradu Švedske akademije za književnost godine 1982. Mnogo godina kasnije, romanu “Sto godina samoće” prišivena je oznaka magičnog realizma, iako su čitatelji u Latinskoj Americi taj predivan roman čitali kao najobičniji realistički roman – no to je bio roman koji je na veličanstven način govorio o njima samima, o njihovim obiteljima, ratovima, suzama, mukama i ljubavi. “Mislim da je ta čudovišna stvarnost zaslužila Nobelovu nagradu”, rekao je sam Garcia Márquez na svečanoj dodjeli.
Podijeli na Facebook
