Roman "Zadnja pošta Osijek" neobična je pikareska jednoga antiheroja koji pripovijedajući svoj život – biografiju kojoj dakako ne treba sasvim vjerovati – pripovijeda zapravo osječko dvadeseto stoljeće, ali i ono slavonsko, hrvatsko, austrougarsko i jugoslavensko.
Najveća vrijednost ovoga romana leži u njegovom stilu i njegovom posebnom elementu: sasvim neusiljenom jeziku. Ova proza od početka, pogotovo u usporedbi s opterećenošću pravilima sintakse i rječnika domaćih pisaca, stvara osjećaj pripovjedača i likova koji govore prirodno i slobodno. Iako je ta prirodnost iluzija, vještina pisca u tome je da učini pripovijedanje i govor likova prirodnim i nesputanim – od dijaloga, unutarnjih monologa preko svjedočanstava koja su na granici kakvog zapisa ili transkripta govora poludjelog kazivača i modernističke groteske, do misli junakinje i reminiscencije o bitkama u Prvom svjetskom ratu na bojišnicama europskog Istoka.
Autor uzima mnoge slobode u stilskim izborima, pogotovo onima vezanima za jezik i rječnik, slobode kakve se rijetko vide u domaćoj književnosti. Njegovi Slavonci zvuče uvjerljivo upravo radi toga što autor skida i dokida ograničenja u jeziku, ona leksička i sintaktička iznad svega, redukcije koje je najvećim dijelom nametnula ideologija. Jezični standard drugoga vremena, dijalektalizmi, "švapski", "šokački", "istočni", idiomatski izrazi, slavonska ikavica i ekavica, posuđenice, govor grada, kolokvijalizmi, sve se to miješa u točki u kojoj pripovjedač pokušava objediniti i svoj jezik, diskurs, stavove, misli i vlastitu povijest, koja se odvija kroz onu opću, političku i, nažalost, povijest sukoba, ratova, mržnji i nesporazuma bliskih.
Podijeli na Facebook
