Suhozid
Čehovljanska priča o otoku Visu u vrijeme Drugog svjetskog rata
Tanja Tolić
Naša ocjena:
Drugi roman Staše Aras (1972.) čehovljanske je atmosfere: ugođaj je bitniji od fabule, unutarnja dinamika važnija od dramskih sukoba, a šutnja nerijetko važnija od riječi. "Suhozid" je motivski – slijedimo li analogiju – kombinacija "Tri sestre" i "Višnjika", s tom razlikom što su glavne junakinje dvije sestre i dvije im pripadajuće "ratne useljenice", pa imamo kvartet, a povremeno i kvintet žena, a svjedočimo materijalnom propadanju otočkih plemenitašica i nadiranju nove, partizanske i radničke klase.
Dojam drame Staša Aras pojačava za roman neuobičajenim postupkom – uvođenjem didaskalija ispisanih kurzivom u kojima iskazuje očekivanja iz dvostruke optike: isprva publike/čitatelja, kasnije vlastite, autorske, čime se "Suhozid" dijelom pretvara u istraživanje meandara kreativnog procesa jer "priču po porodu pljesneš rukom po guzici i onda ona zaplače".
Aras roman otvara u suvremenosti, smrću Nevenove supruge Marte i njegovom dvojbom treba li nastaviti graditi suhozid sad kad je više nema. U sljedećem prizoru vraćamo se u vrijeme Drugog svjetskog rata; Marta je djevojčica koja živi s dvjema tetama Milom i Ankom, mlađim sestrama majčinog oca. Iz pripovijesti doznajemo da se njezina majka Melita skriva negdje u otočkim brdima, pobjegla je u vrijeme talijanske okupacije otoka. Radnja počinje 1943. godine, u trenutku kad otok zauzimaju partizani, a iako nigdje nije izrijekom navedeno, gotovo je sigurno riječ o Visu koji je potkraj rata postao štab partizanske vojske, a na njemu je bila smještena i saveznička vojna zračna luka – danas pod vinogradima, a u vrijeme zbivanja romana tek izgrađena.
Nakon Perišićeva "Broda za Issu", Staša Aras ponovno, doduše neizravno, vraća prozni fokus na taj najzapadniji veliki otok srednjodalmatinskog arhipelaga, otvarajući zanimljivu, potencijalno kontroverznu i književno zapravo još neispisanu priču iz njegove povijesti. Kao čitateljica voljela bih da je Staša Aras napisala fabularno gušću priču, rasnu povijesno-obiteljsku sagu o Visu u ratnim godinama, talijanskoj okupaciji i kapitulaciji, a posebno o partizanskim godinama i iseljavanju civilnog stanovništva u El Shatt nakon što je Vis proglašen vojnom zonom. Na kraju romana, u zahvalama, autorica poimence navodi ljude koji su joj ispričali svoja ratna sjećanja. No Staša Aras nije ta vrsta spisateljice: nije stvar u tome da joj nedostaje znanja, sȁpe ili ambicije, naprosto nije ljubiteljica fabularnih romana, čvrsta naracija je ne zanima.
"Suhozidom" dominira lik Mile, mlađe i odlučnije sestre koja se, nagađam smrću muških članova obitelji, preobražava u obiteljskog matrijarha. Starija Anka više je okrenuta kući, a čitav je otok jednom pripadao njima: u njegovu srcu bila je stara raskošna kuća, i vinograd na kojem saveznici sada grade aerodrom, u gradu su imali tvornicu za preradu ribe. U patricijskoj otočkoj obitelji žene su nekad imale punu ladicu čipkastih rukavica iz Beča – sada im je oduzeta kuća, vinograd i tvornica, a lokalni partizan Jerko, prijatelj sestara, u gradsku im kuću useljava dvije djevojke, Lidiju i Veru, izbjeglice iz Splita nakon bombardiranja. U susjednoj kući živi pak Blaga kojoj Marta često bježi na igru.
Iako žene žive u neimaštini, fokus romana nije na tegobnom ratnu životu – gladi i smrtima, nego na raskoraku vanjskog i unutarnjeg, stvarnog i intimnog osjećaja vremena. Staša Aras kroz Milu bilježi "propadanje pozlate", "ono što osjećam je da kad čovjeku oduzmeš vanjsko, on počinje bujati iznutra. A to se ne može kontrolirati. Mi smo narod golemih iznutrica."
Taj patricijski stav u didaskalijama "korigira" spisateljica: "Zabezeknuti smo ljudi pred licem rata. Zabezeknuti nad izostankom osjećaja u drugoga. Sa strahom i nevjericom suočeni sa spoznajmo da su i u ovo zlo što buja upregnuti osjećaji."
Iako je odabrala svoju temu ne pretvoriti u povijesnu sagu, Staša Aras kao književnica puno daje: glas joj je zreo, mudar, a poetičnost i nenametljivo pripovijedanje dobro su se spojili u "Suhozidu" koji je i političan i suvremen – ako roman ima pouku, onda podsjeća čitatelja da rat kao perverzni oblik društvenosti ne zastarijeva.
Podijeli na Facebook
