Psi
Književni tour de force od kojeg će vam se zavrtjeti i u glavi i u pelvisu
Tanja Tolić
Naša ocjena:
Kao i svi prizori u kultnom avangardističkom kratkom nijemom filmu Salvadora Dalíja i Luisa Buñuela iz 1929. godine, i naslov “Andaluzijski pas” nasumičan je i besmislen. Postoji španjolska poslovica – andaluzijski pas zavija, netko je umro – i od te je reference, možda, u najboljoj maniri studentice scenaristike na praškoj Filmskoj akademiji, krenula Dora Šustić u svojem romanu prvijencu. Radnja romana, za koji je osvojila Književnu nagradu Drago Gervais za najbolji neobjavljeni rukopis 2021., počinje upravo u Andaluziji kamo je glavna junakinja, također Dora, stigla na rezidenciju kako bi dovršila scenarij i diplomirala. Tu su i psi, ovaj naslov ima smisla – Dora od djetinjstva sanja istu noćnu moru: hoda po stanu roditelja u Rijeci, slijede je i napadaju psi; istodobno su psi, španjolski galgosi, glavni fotografski motiv njezina mrtva ljubavnika Leona.
“Psi” su prvi put objavljeni u listopadu 2022. godine u nakladi Gradske knjižnice Rijeka, a kao o svim dobrim romanima, i o “Psima” se brzo pronio glas među čitateljima, pa se roman uskoro više nije mogao kupiti. Velika Fraktura mudro je objavila novo izdanje romana početkom ovoga ljeta, nakon što su “Psi” ušli u finale tportalove nagrade za najbolji roman. Dora Šustić se nije, nažalost, iz autsajdera književne scene prometnula u pobjednicu prestižne nagrade iako je mnogima bila favorit, no njezini će “Psi”, vjerujem, imati dug život jer živo hvataju zeitgeist generacije milenijaca, primarno djevojaka, a pronični su i nama, koje milenijci posprdno nazivaju bumerima.
Milenijce, nerijetko, bije loš glas: sve su to Petri Panovi što odbijaju odrasti, nepouzdani su radnici (lako daju otkaz i mijenjaju poslove jer se ne daju iskorištavati), naoko djeluju hladni i nezainteresirani za realnosti života. Nisam se uspjela (od dosade) probiti kroz romane Sally Rooney pa ne znam kako milenijci kotiraju kod amblematske autorice svoje generacije. Sav moj dodir s (hrvatskim) književnim milenijcima svodi se na roman “Dok prelaziš rijeku” Zorana Ferića u kojem bumer susreće milenijku i izvlači deblji kraj. Ferićev zadnji roman nije mi se svidio, najviše zbog neuvjerljivosti glavne junakinje, pa time i cijele ljubavne priče između starijeg (oženjenog) muškarca i mlade umjetnice koja je, karakterno, svedena na formulaične pojavnosti mladih na prijelazu u novi milenij.
I dok Ferić povlači neuspješne reference na “Ljubavnika” Marguerite Duras, Dora Šustić – ipak je ona praška škola! – suvereno u roman doziva “Nepodnošljivu lakoću postojanja” Milana Kundere. Kao i s “Andaluzijskim psom”, referenca je istodobno i hiperbolična i površna, gotovo zavaravajuća: Šustić koristi tek motiviku da bi ispričala vlastitu, ne autobiografsku priču. I u “Psima” imamo muškarca rastrganog između dvije žene: Leon nije kirurg, nego “zgodan i sjeban”, osamnaest godina stariji fotograf koji se iz Istanbula preselio u Prag i upisao na studij fotografije kako bi izbjegao obavezni vojni rok. Nije oženjen, Dorina “suparnica” mrtva je Andalužanka Ayna, Leonova pokojna žena, na koju Dora fizički neodoljivo nalikuje. Kao i “Nepodnošljiva lakoća”, “Psi” nisu ljubavni roman, nego roman o ljubavi, ali je identifikacija čitatelja s junacima romana mnogo snažnija: Dora Šustić ne bježi od emocionalnosti i njezina je priča – kako osvježavajuće! – ispripovijedana iz ženskog očišta.
U ovoj verziji zlatni Prag – i roman – napučen je mladim ženama koje su iznutra čiste, nezagađene traumom, golemog apetita, “htjela je pojesti i pojebati sve. Dosegnuti količine, veličine i visine prethodno rezervirane samo za hetero muškarce”. Te mlade žene žele znanje, slobodu, seks, posao, uspjeh, ljubav, pare, aktivizam, asketizam, dobru guzicu i veliku pamet, žele “zgrabiti život za kurac i sve iz njega isisati”; u pitanju je radikalna emancipacija u kojoj najvažnija “transgresija u životu žene jest prijelaz iz zaljubljene djevojke u slobodnu ženu – odljubi se”.
“Psi” Dore Šustić uzbudljiva su literatura što pulsira od gladi za životom, književni tour de force od kojeg će vam se zavrtjeti i u glavi i u pelvisu, a biološka dob bezobrazno prepoloviti. Dugo nisam čitala nešto ovako dobro!
* Kritika je originalno, u skraćenom obliku, objavljena u magazinu Globus.
Podijeli na Facebook
