Nije se nikad dogodilo, ali tko nam brani maštati: zamislite da se tamo negdje 1960-ih godina, u vrijeme kad žene masovno ulaze na tržište rada, pojavila televizijska kuharica koja je pet puta tjedno, u mrtvom TV satu (kad se svima spava nakon ručka), žene učila samopoštovanju i, pssst!, feminizmu! Sve je radila krivo. Iz televizijskog studija izbacila je kičaste dekoracije, odbila je čitati budalaštine s blesimetra, nije pristala nositi utegnute haljine niti igrati na kartu seksepila, nikad se nije smiješila, za sponzorske gotove juhe u kameru je rekla da su pune otrova, frustriranim domaćicama dala je par korisnih savjeta o upotrebi otrovnih gljiva, a umjesto snishodljivih savjeta o tome kako zadovoljiti muža i obitelj nedjeljnim ručkom, ženama je davala – lekcije iz kemije.
Ona je tridesetogodišnja samohrana majka Elizabeth Zott, usto i neudana. Najbliže njoj bila bi Julia Child, popularna televizijska kuharica koja je Ameriku desetljećima učila umijeću francuske kuhinje. Child je bila osebujna: kad bi joj hrana u studiju pala na pod, digla bi je uz komentar da to ionako nitko neće vidjeti jer je domaćica sama u kuhinji, plačljivim glasom oponašala bi djecu koja ne vole ribu, publici je mahala pilećim krilcima i redovito je lupala po hrani kuhinjskim pomagalima. Zbog svoje nekonvencionalnosti, opuštenosti i dramatičnosti bila je toliko popularna da je tipična rečenica u to doba bila: "Jesi li gledala Juliju ovaj tjedan?"
Bonnie Garmus, 65-godišnja američka copywriterica i kreativna direktorica s adresom u Londonu, tvrdi da za glavni lik svojeg prvijenca koji je odmah postao hit, "Lekcije iz kemije" (Znanje, prijevod Mirjana Valent), nije bila inspirirana Julijom Child jer za nju donedavno nije ni znala. No sličnosti postoje. Zahvaljujući svojoj emisiji "Večera u šest", Elizabeth Zott za šest mjeseci postat će zvijezda u usponu, a za godinu dana institucija. Kad bi počela njezina polusatna emisija, žene bi prekidale kućanske poslove i ignorirale djecu: sjele bi na kauč s blokom i olovkom i pobožno zapisivale njezine savjete o kuhanju. Kad bi Elizabeth Zott završila s emisijom, cijela nacija sjela bi za stol i večerala, a čak je i potpredsjednik Lyndon Johnson pratio njezin show.
No dok je stvarna Julia Child na ekranu bila besprijekorna domaćica koja nikad nije provocirala, Elizabeth Zott sasvim je druga priča: nosi hlače, ne vjeruje u Boga, odbila se udati i umjesto toga je naumila ostvariti karijeru znanstvenice – kemičarke. Zott, naime, uopće nije kuharica: kuhati je naučila iz nužde, kao desetogodišnja djevojčica koja je gotovo pa živjela sama. Televizijska kuharica također je postala iz egzistencijalne potrebe. Nikad nije doktorirala kemiju jer su je izbacili sa sveučilišta – svojeg mentora probola je HB olovkom nakon što ju je pokušao silovati.
Uspjela se zaposliti na Istraživačkom institutu Hastings, no i tamo je sve završilo krivo. U nevolju je upala zbog Calvina Evansa, talentiranog kemičara koji je triput nominiran za Nobelovu nagradu. To s Calvinom zapravo uopće nije bilo krivo, ustvari je bilo divno, ali nesretnim spletom okolnosti završila je sama, nezaposlena, s malenom djevojčicom Mad i ružnim psom imena Šest-trideset. Kad je Amanda, djevojčica iz Madine škole, počela njezinoj kćeri krasti ručak, bijesna Elizabeth odjurila je održati bukvicu njezinu ocu, televizijskom producentu Walteru Pineu. Tako je završila na televiziji.
"Lekcije iz kemije" originalno su objavljene lani i vrlo brzo su postale bestseler The New York Timesa, The Sunday Timesa i Der Spiegela. Potpuno opravdano, jer ovo je toliko dobro napisana knjiga da ćete namjerno odugovlačiti čitanje i često se smijati naglas. Vjerojatno zato što je copywriterica – pa je naučila reći mnogo s malo riječi – Bonnie Garmus, usprkos 428 stranica romana, nema ni jednu rečenicu viška, ali zato ima mnogo one-linera i punch-lineova. Da je kojim slučajem to zanima, Garmus bi sigurno bila sjajna komičarka jer "Lekcije iz kemije" obiluju britkim, inteligentnim humorom, a njezinu junakinju – iako su u mnogo čemu različite – mogli biste zavoljeti kao svojedobno Bridget Jones. Jer Elizabeth Zott jest Bridget Jones feminizma.
Ustvari, teško je vjerovati da su "Lekcije iz kemije" prvijenac. Osim što se roman čita u dahu, Garmus je sjajno posložila priču izbjegavajući uobičajene klišeje: u srcu romana je ljubavna priča, ali nimalo sladunjava; glavna junakinja je usamljena čudakinja, ali je njezina osebujnost originalna, uvjerljiva i pametno razrađena; roman ima sretan kraj, ali ne onakav kakvom se čitatelj možda nada. Garmus je, pored toga, odabrala vruću temu – ženska prava i ravnopravnost, ali ju je obradila temeljito a nepretenciozno, bez forsiranog aktivizma, što je čini ne samo idealnim poklonom za prijatelje koje želite osvijestiti, nego i perfektnom početnicom iz feminizma za sve tvrdoglave, neupućene, a možda čak i zadrte.
Sve to napisano je sočnim, živim jezikom (pohvale Mirjani Valent za izvrsno prevedene dosjetke!), a dodana vrijednost je galerija sporednih likova koje ćete, vjerujem, sve redom zavoljeti. Najprije, tu je genijalna Elizabethina djevojčica Mad (urnebesna je epizoda kako je dobila ime…), koju nekonvencionalna majka nekonvencionalno odgaja, pa Mad već s tri godine nauči čitati, a u petoj je već pročitala većinu Dickensovih djela. Mad je otvorena, draga i često mudra, no kako je istodobno i starmala, pravog prijatelja naći će u mjesnom svećeniku Wakelyju koji ozbiljno sumnja u svoje poslovne sposobnosti. Najšarmantniji lik romana je bivši policijski pas Šest-trideset kojem Elizabeth čita, uvjerena da njezin četveronožni ljubimac može naučiti više od pedeset različitih riječi, koliko se obično vjeruje da su psi sposobni savladati. Ne samo da je Šest-trideset do kraja romana naučio 981 različitu riječ, nego nas taj mudri pas često vodi kroz radnju kao pripovjedač i duhoviti komentator neobičnih ponašanja i stanja ljudi kojima je okružen.
Potom je tu živopisna Harriet, 55-godišnja susjeda koja nikad nije bila zaljubljena, a koja će Elizabeth uskočiti u najtežem trenutku života, uvijek spremna ponuditi savjet iz ženskog časopisa, začinjen zdravom dozom sarkazma. Na Elizabethinu stranu stat će i dva sjajna muškarca: njezin porodničar i trener veslanja doktor Mason te televizijski producent Walter Pine, samohrani otac koji će joj postati najbolji prijatelj i čvrsta podrška čak i u trenucima kad bi zbog nje mogao izgubiti posao. Za sve druge muškarce… pa, tu je HB olovka.
"Lekcije iz kemije" dobile su ime po tome što Elizabeth Zott doista svoje gledatelje uči kemiji. Recimo: dok mutite jaja pjenjačom, ustvari remetite unutarnje veze u jajetu kako bi produžili lanac aminokiselina, što će omogućiti slobodnim atomima da se povežu s drugim sličnim slobodnim atomima. Kora krumpira puna je glikoalkaloida, toksina koji su neuništivi i mogu lako preživjeti kuhanje i pečenje, ali otrovnu koru svejedno jedemo jer je bogata vlaknima. Mnogi vjeruju da bjelančevine dobivamo iz mesa, jaja i ribe, ali bjelančevine nastaju u biljkama koje životinje jedu. I možda moj najdraži savjet: dok mutite maslac i šećer za kolače, pjena se stvara zato što zrak prolazi duž grube površine šećernih kristala i zatim ga zarobi tanak sloj masnoće. Kad toj smjesi dodate jaja, njihove bjelančevine spriječit će mjehuriće zraka presvučene masnoćom da se rasprsnu kada ih stavimo u vruću pećnicu. Tko je ne bi volio!
Dugo vremena, jedina Elizabeth Zott za koju je itko bio zainteresiran bila je ona koja je nosila pregaču. Ali… kemija je promjena, a kako kemija upravlja našim tijelom, promjena je ono što smo kemijski dizajnirani učiniti. Slikovitije, citirat ću Elizabeth Zott: "Katkad pomislim, kad bi neki muškarac morao provesti jedan dan kao žena u Americi, ne bi izdržao dulje od podneva." Ne moram dalje objašnjavati, zar ne?
Čitajte i mijenjate!
Podijeli na Facebook
