"Bijaše jednom jedna djevojčica, a ta djevojčica bijah ja." Tim je riječima Marin otac Yaris započinjao priču koju joj je pripovijedao od rođenja. Bajku je Mara zaboravila, ali riječ su ostale i svako jutro ih sama sebi izgovara dok se budi na Stribogovoj planini u palači vjetra. Mara je kći božice i smrtnika; neočekivano, neželjeno iznenađenje. Prije mnogo godina, kći boga vjetra Striboga, Zevena, rekla je svojoj kćeri kako misli da je Stribog udahnuo život u njezinu zamrznutu utrobu ne bi li je kaznio zbog prisnosti s Yarisom. Mari nije smetalo što ju je Zevena smatrala kaznom zato što je znala da je svojem ocu bila dar. Njemu nije smetalo što Mara nema baš nikakvih čarobnih moći.

Kad navrši jedanaest godina, a otac joj se iznenada razboli, Stribog – koji je, kao i sav njegov vjetroviti rod, rijetko bio obazriv i nikad ljubazan – poslao je Zevenu, Yarisa i Maru njezinim ljudskim rođacima. Svake večeri Zevena bi potapšala Maru po ramenu i izvela je na trijem kuće Yarisove majke u kojoj su živjele. I svake bi večeri upitala svoju kćer: "Trebaš li me još?" Svaki bi put Mara pogledala majku duboko u ledene oči i rekla: "Još te trebam."

No kad Marin otac umre, djevojčica će preko noći ostati bez oba roditelja. Majku je, za jedne večeri na trijemu, "oslobodila" majčinstva jer je skovala tajni plan. Od bake Sorone Gontove čula je priču o dvije duše: svatko od nas u sebi ima dvije duše, a obje – nakon što nam tijelu umru – putuju na zapad četrdeset dana kako bi stigle do Nava, kraljevstva boga Velesa, daleko u morskim dubinama. Jednom kad tamo stignu, ljudska duša ostaje među zvijezdama, a praduša odlazi k svojem jatu u Virij, Perunovo stablo života, sve dok ne bude spremna opet sići i ponovno živjeti. U tih četrdeset dana putovanja Mara vidi priliku za spas oca: nijedan čovjek ne može vratiti dušu drugoga, ali Mara računa na to da ona nije sasvim čovjek i kreće na putovanje s najboljim prijateljem Tornivom, dječakom koji je od čuvara šume Lešija dobio na poklon čarobnu medvjeđu kožu…

Zaplet je to kratkog dječjeg romana "Dijete vjetra" koji je u biblioteci Stribor – što je drugi naziv za slavenskog boga Striboga – upravo objavila nakladnička kuća Znanje, u prijevodu Maje Klarić i s originalnim ilustracijama Alexis Snell. Autorica romana Gabriela Houston rođena je u Poljskoj, ali ju je ljubav prema knjigama odvela u Englesku gdje je završila studij književnosti na Sveučilištu u Londonu. Nakon nekoliko godina rada u izdavaštvu objavila je debitantski roman za mlade "The Second Bell", a očaranost slavenskom mitologijom i fantastikom nastavila se u romanu "Dijete vjetra", prvom dijelu duologije o djevojčici Mari i njezinu prijatelju Tornivu. Knjiga je originalno objavljena 2021. godine, a drugi dio, "Dijete oluje" (The Storm Child), bit će objavljen na engleskom jeziku početkom svibnja ove godine.

"Dijete vjetra" je bajka koja – vidljivo je već po imenima likova – inspiraciju crpi iz slavenske, najvećim dijelom ruske mitologije. Houston je zadržala glavne karakterne odrednice slavenskih bogova: Stribog je bog vjetrova, ali samo onih zimskih; Dažbog (također i Dabog, Dajbog i Daždbog) u njezinoj je verziji bog ljetnih vjetrova, ne božanstvo sunca i vatre, i na otoku Buyanu živi s tri kćeri: Zorom Jutarnjom, Zorom Večernjom (božicom predvečerja kod nas poznatom i kao Danicom) i Zorom Noćnom – tri sestre koje se nikad nisu srele; Lešij koji Tornivu pokloni čarobnu i opasnu medvjeđu kožu šumski je duh; Baba Latingorka koja u romanu čuva kamen Alatir vjerojatno je inkarnacija Babe Jage.

Bajka Gabriele Houston napisana je jednostavnim, dječjim jezikom, vrlo je slikovita, a kao i svaka bajka koja počiva na narodnim pričama i mitovima djecu ne čuva od mračne strane života i teških po(r)uka. Dječja književnost, kako kaže Peter Hunt (1945.), pionir proučavanja dječje literature kao akademske discipline, sposobna je imati dubok učinak na svoje čitatelje – djeca kroz nju otkrivaju, rastu i istražuju. Hunt smatra da literatura djeci pomiče granice ("Children’s Literature", Wiley-Blackwell, 2003.). Književnost ih uči o svijetu i upozorava na moguća pozitivna, ali i negativna iskustva u životu.

"Dječja literatura ukorijenjena je – i namjerno usmjerena u tom pravcu – u priče koje su osmišljene tako da djecu NE čuvaju od užasa ili, moglo bi se reći, tako da proširuju dječje iskustvo nesmiljenom brzinom. Zbog toga narodne priče i bajke rutinski sadrže primjere ubojstva, komadanja, smrti, seksualnog nasilja i još gorih stvari. (...) Još su, na primjer, evangelistički pisci od 17. do 19. stoljeća detaljno opisivali divljačka kažnjavanja (npr. smrt spaljivanjem) kako bi upozorili neposlušnu djecu." Tokom 20. stoljeća, pojašnjava Hunt u knjizi "Children’s Literature", djetinjstvo je postalo zaštićenije, barem u srednjoj klasi, pa su i užasi počeli nestajati iz dječjih knjiga.

Pedesetak godina, sve do 1970-ih, dječja mainstream literatura bila je odraz nevinosti koju su odrasli priželjkivali nametnuti djetinjstvu. U 1980-ima i 1990-ima u dječju i mladenačku literaturu ušao je društveni realizam: iako ga neće iskusiti vjerojatno 90 posto djece, neugodan seks, nasilje, siromaštvo, rat i droge postoje i u dječjem svijetu pa trebaju postojati i u knjigama. U tom smislu, dječja literatura može biti vrlo subverzivna, a njezina subverzivnost, naglašava Hunt, možda leži u tome što ona – kao i druge vrste književnosti namijenjene "potlačenim" skupinama – širi svoju poruku bez znanja vladajućih elita. Ili riječima slikara Edwarda Ardizzonea: "Ako u tim knjigama nema ni nagovještaja o teškim stvarima, onda nisam siguran da igramo pošteno."

Žanr dječje literature danas ima bezbroj niša unutar kojih obrađuje teške teme: već dugo postoje slikovnice koje se bave "teškim" emocijama (dječjom tugom, bijesom, ljutnjom, ljubomorom…), smrću roditelja ili bliskih članova obitelji, razvodom, nasiljem i sl. Te su knjige programatski didaktične: svjesne su da ne mogu zaštititi nevinost djetinjstva, ali barem daju upute za rukovanje gubitkom. Gabriele Houston "Djetetom vjetra" izlazi iz tog okvira i vraća se u zagrljaj staromodne, necenzurirane bajke: niže nedaće bez upozorenja, djeca se ovdje moraju snaći sama.

Pritom poseže za nekoliko uobičajenih književnih tropa karakterističnih za dječju literaturu, osobito onu koja crpi inspiraciju iz mitologije: imamo lošu majku, gubitak roditelja, okrutne bogove i krhke ljude, ljubav koja zahtijeva žrtvu i putovanje junakinje koje nužno vodi u preobrazbu. Kako navodi kritičarka, spisateljica i povjesničarka kulture Marina Warner u svojem predavanju pretvorenom u knjigu, "The Absent Mother, Or Women Against Women in 'old Wives Tales'", u većini bajki dobra majka obično umre na početku priče. Gubitak majke jedan je od najčešćih, tipičnih i ponavljajućih strahova djeteta. Umjesto dobre majke u bajkama se pojavljuje supstitut maćehe: moguće je, kako je tumačio austrijski psiholog i pisac Bruno Bettelheim, da smrt majke u bajci i njezina zamjena zlom maćehom zapravo zrcali odnos koji se mijenja između djeteta i njegove majke odrastanjem. Zevena napušta Maru u trenutku kad je ona na pragu puberteta, dakle odraslosti, a u sebi utjelovljuje dihotomiju dobre majke i maćehe: ona je (dobra) majka po zadatku, dok je obveze majčinstva netko ne oslobodi.

Najbolje i najvoljenije bajke, tumači dalje Marina Warner, redovito su napučene figurama ženskog zla: u zemaljskoj ravni, maćehama i ružnim sestrama; na božanskoj, zlim vilama, vješticama, čudovištima. Svega toga ima i u "Djetetu vjetra". Priče koje su fokusirane na junakinju, mladu ženu koja najprije dugotrajno pati kako bi na kraju doživjela pravdu/osvetu i trijumf, često se usmjeravaju na ženu koja je izvor njezine patnje. Marina majka, Zevena, glavni je izvor njezine nevolje: zaljubila se u ljudsko biće, a na svoje dijete, koje je bilo neželjeno, nije uspjela prenijeti nikakve čarobne moći, zbog čega Maru ne prihvaća ni Stribog. Paradoks je što je Mara u jednoj stvari ista majka: kao što ona kreće spasiti mrtvoga oca, jer nalikuje svojem ljudskom ocu ("Lukava si kao tvoj djed, ali i brižna zbog velikog srca svojega oca. Pazi na to srce, malena, jer te nijedna lukavost ne može poštedjeti boli koju će ti prouzročiti."), tako i Zevena ne može dočekati da prestane biti majka i vrati se svojem ocu, bogu vjetra, jer dijeli njegovu prirodu.

Marina majka u "Djetetu vjetra" ne umire, ali se odmah na početku definira kao "odsutna majka". Mari kaže: "Ja sam samo ja, kćeri moja. Nikad nisam tvrdila da sam nekome dobra." No Mara ubrzo gubi oba roditelja – bajka je pretvara u siroče, što je drugi uobičajeni trop u bajkama. Strukturno, gubitak roditelja obično u bajci postane katalizator koji prisiljava glavnog junaka/junakinju na avanturu, putovanje ili poduhvat, što pak uključuje emocionalne/psihološke poteškoće, često simbolički označene preprekama koje se moraju nadvladati.

Sama putovanja su također simbolička – kroz njih dijete savlada gubitak, ali redovito prolazi i kroz preobrazbu. Dijete na putovanju, nakon gubitka jednog ili oba roditelja, odraste. Simbolički tako priča poručuje da nije moguće napustiti djetinjstvo bez da se izgubi roditelje – "rađanje" odrasle osobe podrazumijeva "smrt" roditelja.

Božanska priroda Zevene od početka nagovještava da će se Mara u nekom trenutku morati promijeniti – i otkriti i drugu stranu svoje prirode, onu manje ljudsku, manje empatičnu, hladniju (vjetrovitu) i površniju. Golem emotivni kapacitet ljudskosti koju bogovi ne mogu doseći – ljudi se, iz ljubavi, žrtvuju jedini za druge – nužno mora doživjeti svoj kontrapunkt u slomljenom srcu. "Dijete vjetra" već od naslova sugerira da je ovoj djevojčici promjena – sudbina.

"Dijete vjetra" lako se čita, prikladno je za uzrast od 10 do 14 godina, dakle za više razrede osnovne škole. Nadam se da će učitelji ili knjižničari koji rade s djecom iskoristiti ovu bajku za razgovor s djecom: voljela bih čuti što oni misle o Marinoj nakani da spasi oca; kako doživljavaju njezinu hladnu majku; trebaju li se prijatelji žrtvovati jedni za druge; je li im "Dijete vjetra" tužna priča i zašto; zašto bogovi Mari cijelo vrijeme otežavaju; mogu li tuga i strah biti dio pustolovine; u koju bi se životinju oni voljeli preobraziti pomoću čarobne kože i sl. Sva ova pitanja može, naravno, postaviti i roditelj ili druga bliska odrasla osoba. Navijam za takav razgovor: mogla bi vas iznenaditi dječja čitanja i pronicljivost njihovih odgovora, a "Dijete vjetra" svojom iznimnom maštovitošću pruža obilje tema za razgovor.

Maštovita bajka o djevojčici Mari i okrutnim slavenskim bogovima