Kratki roman Jona Fossea, od jučer književnog nobelovca, obuhvaća tek dva događaja u životu norveškog ribara Johannesa: rođenje i smrt. Između toga je cijela jedna nevidljivost, "bit će sam uvijek sam, i kada sve prođe, kada dođe vrijeme, raspast će se i otići tamo odakle je došao, ni od čega će otići u ništa".
I rođenje i smrt ispripovijedani su u valovima i ponavljanjima, u dugačkoj rečenici bez završnih točaka: time Fosse najprije oponaša cikličnost trudova, niz "ahova", "ehova" i "ohova", užasnih zvukova i tiskanja, mumljanja i glasova, hladnih probadanja, savijanja i mućkanja s kojima dijete dolazi na svijet, u svjetlost. Otac Olai mu se raduje: on i njegova supruga Marta čudom su najprije dobili kćer Magdu, i djevojčica, sada već odrasla djevojka, bila je sasvim dovoljna, a onda je daleki Bog, u kojeg Olai manje vjeruje nego u boga malih stvari, Sotonu što stvara buku i đavolije u ovom opakom svijetu, izveo čudo još jednom i poslao dječaka. Jer sin je, znamo, nositelj prezimena, nasljednik i korijen u budućnost.
Dvadesetak stranica potrebno je za dolazak u život, osamdesetak je Fosse darovao smrti: i ona se odvija u valovima i ponavljanjima, Johannes je uhvaćen u vremensku petlju u kojoj se sva zbivanja događaju istodobno, dok život polako curi, "morao si se odviknuti od života". Sa svijeta je, uostalom, teže otići nego na njega doći: rođenje ionako ne pamtimo, iz svijeta pojavnosti odlazimo uz gubitak vlastitog sebstva nakon što smo – ako bogovi poštuju prirodni redoslijed odlazaka – već izgubili dijelove sebe darovane voljenima koji su umrli prije nas.
Fosse smrt označava snažnom simbolikom: Johannes vjeruje u samo jednoga boga, u onoga koji je "postao čovjek i živio među nama", hodao uokolo po zemlji. Iako je Fosse bio pripadnik Norveške luteranske crkve, sve do 2012. godine izjašnjavao se kao ateist. U ljeto 2012. dobrovoljno je otišao na liječenje od dugogodišnje ovisnosti o alkoholu i obratio se na katoličanstvo. No treba uračunati "vrijeme prije", tamnu noć duše koju preobraćenje zahtijeva, i možda se upravo ona – noć, i ono – vrijeme, naslućuju u romanu "Jutro i večer" (Naklada Ljevak, 2023., prijevod Vesna Salomonsen), objavljenom na norveškom 2000. godine.
Isus je svoje učenike pronašao među ribarima u Galileji: najprije im je mreže napunio ribama, a potom Petru – koji Isusa otklanja od sebe jer je grešan čovjek – i Andriji, govori: "Pođite za mnom i učinit ću vas ribarima ljudi!"
Najbolji Johannesov prijatelj zove se Peter, i on je ribar, i doći će po ostarjelog Johannesa i povesti ga svojom brodicom u posljednji lov na rakove, no Peter će biti i prva slutnja smrti: s njim je Johannes bio na moru onoga dana kad je bacio mamac u more, a mamac se zaustavio oko metar pod čamcem i tako stajao u čistoj vodi i nije više tonuo. Je li moguće, pita se Johannes, da je Peter mogao biti u pravu kada je rekao da more više ne želi ništa s Johannesom? Za ribara je more život. Za Johannesa i potencijalna pogibelj: ne zna plivati, upravo ga je Peter spasio kad je natraške pao u ledeni ocean dok je vukao parangal prstima ukočenima od hladnoće. Upecao ga je kao ribu.
Drugi dio romana "Jutro i večer" nalik je snoviđenju; Johannes u to jutro kad je umro – a rodio se navečer – najprije primjećuje svjetlost, pozlatu koja odjednom obasjava sve predmete na neobičan način. Ribar, koji teško podnosi usamljenost otkad mu je umrla žena Erna, primjećuje i kako mu je jedna ruka malo ukočena, počinje osjećati i kako mu je lice malo ukočeno, nokti mu plave, no istodobno je lagan kao mladić, i sve oko njega začudno postoji: istodobno je čvrsto ukotvljeno u stvarnost, u tlu, ali bi svaki čas sve – i kuće i brodice – mogle poletjeti. Dok luta Hunstadom, okrugom u kojem živi, "uhvati ga osjećaj da ništa od toga više neće vidjeti, ali da će ostati u njemu, kao dio njega".
Peter i Johannes nalik su Vladimiru i Estragonu; iako je "Jutro i večer" roman, jasno je vidljiv Fosse dramatičar: dvojica prijatelja koji, za razliku od junaka Beckettove drame, čekaju i dočekaju smrt, lako bi se mogli uprizoriti, uostalom po romanu je 2015. godine autrijski skladatelj Georg Friedrich Haas napravio operu "Morgen und Abend". Francuski Le Monde nazvao je Fossea "Beckettom dvadeset prvog stoljeća", sam Fosse Becketta naziva svojim literarnim ocem, a Fosseov roman ustvari je komorna drama dva lika, melankolična i dirljivo emotivna.
"Jutro i večer" lako se može čitati kao pomirenje sa smrću jer smrt je Godot koji kod Fossea uvijek stiže. No Fosse je bio kršćanin i prije nego se preobratio, ta smrt preobražava sivilo jutra u svjetlost, blaga je i utješna, tko ne bi želio život završiti ulaskom u "tamo" – gdje nema tijela, pa nema ni boli, gdje je sve što voliš, a sve što ne voliš nije, gdje nestaju riječi, i kamo nas prevedu oni za koje smo mislili da smo ih zauvijek izgubili. A nismo. Jon Fosse, kako je Nobelovu nagradu obrazložila Švedska akademija, doista uspijeva dati glas neizrecivom.
Podijeli na Facebook
