Hiroko Oyamada odrasla je u Hirošimi, tamo je 2006. diplomirala japansku književnost, a potom promijenila posao tri puta u pet godina, uglavnom radeći dugo i u nedoba. Nakon nekoliko kratkotrajnih poslova, zaposlila se kao privremena radnica u velikoj tvornici automobila. Njezini kolege radnici činili su se zadovoljnima, no nju je ubrzo počela hvatati tjeskoba: počela se pitati što radi tamo i zašto uopće radi.

To iskustvo anksioznog rada, tako univerzalno radnicima diljem svijeta zatočenima na često besmislenim radnim mjestima ili iscrpljenima kapitalističkim nalogom goleme i brze proizvodnje, pretočila je u svoj prvi roman "Tvornica" (Sandorf, 2025., prijevod s engleskog Jana Smrekar), originalno objavljen 2013. Počela ga je pisati, gdje drugdje nego na – poslu. Upravo tamo jednom joj se ukazao začudan prizor koji će tekst na kraju pretvoriti u roman: "Podigla sam pogled i pored jednog od printera ugledala ženu kako drži za krila golemu crnu pticu… Trepnula sam, i ptice više nije bilo. Držala je patronu za printer. No ta mi se slika ptice u podrumu urezala u pamćenje… Pronašla sam što mi je bilo potrebno da dovršim novelu. Ubrzo nakon toga dala sam otkaz."

Novela ili roman – može biti oboje zbog kratkoće, ima svega 152 stranice – naizmjence prati troje radnika u jednoj japanskoj tvornici. Čitatelj ni u jednom trenutku ne saznaje čime se tvornica bavi, osim što je očito visoko uspješna jer, pored posla, svojim radnicima nudi sve što i neki grad: tvornica ima skoro stotinu kantina, kao i pristojan broj restorana; ima stanove, supermarkete, kuglanu, karaoke; kojekakvu zabavu, čak i centar za pecanje; ima hotel, poštu i banku, putnu agenciju, nekoliko knjižara, optometrista, brijačnicu, dućan s elektronikom, benzinsku; ima i muzej, naravno i vlastite autobusne i taksi službe; ima planine i šume, divovsku rijeku i ocean; ima vlastito svetište, sa svećenikom i svime. Nedostaje joj samo groblje.

Prva radnica koju upoznajemo je Yoshiko Ushiyama, u mnogo čemu nalik autorici romana. Na fakultetu je diplomirala humanističke znanosti s fokusom na japanski jezik. Nijedan posao nije zadržala dulje od godinu dana, a većinu je napustila nakon šest mjeseci. Umjesto stalnog posla na koji se prijavila, dobiva privremeni, vanjski angažman u Print Servisu tvornice – dodijelili su joj posao uništavanja dokumenata, može raditi kad i koliko želi, no ona odabire rutinu stalnog zaposlenja, do 7,5 sati dnevno.

Utjecaj tvornice na grad golem je: svi imaju barem jednog člana obitelji koji radi za tvornicu, ili za jednog od njezinih partnera ili podružnica. Oduvijek je vidjela tvornicu u pozitivnom svjetlu: dapače, mislila je, možda podsvjesno, da ne zaslužuje raditi na nekom tako važnom mjestu.

U tvornici se, bez da Yoshiko to zna, zapošljava i njezin brat. Posao mu pronalazi njegova djevojka, u Odjelu za dokumente, gdje ručno redigira rukopise. No kao i Yoshiko, kojoj nije jasno zašto su za uništavanje dokumenata potrebni ljudi, i njezin brat ubrzo otkriva besmislenost vlastitog tvorničkog posla. Dokumenti koje dobiva na redigiranje nisu posloženi nikakvim redoslijedom: neki imaju današnji datum, drugi su stari deset godina. "Tko je napisao ove stvari? Za koju publiku? A kojom svrhom? Zašto ih uopće treba redigirati? Ako su sve ovo tvornički dokumenti, koji je vrag tvornica? Što proizvodi? Prije sam mislio da znam, ali kad sam počeo raditi ovdje, shvatio sam da nemam pojma. Kakva je ovo vrsta tvornice?"

Treći radnik, Yoshio Furufue, zaposlen je u upravi i živi u krugu tvornice. U tvornicu je došao sa sveučilišta gdje je radio kao briolog – tvornica je odlučila zaposliti istraživača koji će klasificirati mahovine. Furufue tako postaje šef i jedini zaposlenik novoosnovanog Odjela za istraživanje zelenih krovova Ureda za poboljšanje okoliša, uz uputu da radi tempom koji mu odgovara.

Svako od njih zatvoren je u vlastiti radni horror vacui. Yoshiko želi raditi, i ima dovoljno sreće da ima tu mogućnost, i naravno da je zahvalna na tome, osim što, pa, ne želi raditi. "Zbilja ne želim. Život nema nikakve veze s radom i rad nema nikakav stvarni utjecaj na život." Furufue se kasno priključio u svijet rada, ali ne izgleda kao da ima godina koliko ima – vjerojatno zbog toga što nikad nije morao preživjeti užase traženja posla. No zato se posao pretvara u užas jer mu se klasificiranje mahovina ne čini dovoljno važnim za visoku plaću koju prima pa dane provodi nazivajući druge službe i pokušavajući otkriti kad će prijeći na ozelenjavanje tvorničkih krovova.

Yoshikin brat – kao i čitatelj – zatočen je u poslu monotonog čitanja; sve postaje još bizarnije kad iz gomile papira izvuče dječji rad o neobičnim vrstama životinja koje žive u krugu tvornice. Tu je najprije sivoleđna barska nutrija koja samo jede i pari se. Gušter perač, maleni ljuskavi gmaz veličine najviše deset centimetara, živi u tvorničkim čistionicama i radi gnijezda ispod ili iza perilica, a hrani se neotopljenim detrdžentom i prašinom. Najbizarnije su crne ptice slične kormoranima, možda vrancima. Okupljene uz rub vode, stisnute zajedno, zure u tvornicu. Te ptice ne mogu letjeti pa ne mogu nikamo ni otići. Sve su ptice u jatu odrasle, više-manje iste veličine. Stalno se guraju, ali ne izgleda da komuniciraju. Nema mladunaca, ali nema ni lešina tvorničkih vranaca.

Od prve rečenice ovog kratkog, ali superiornog romana jasno je da je Hiroko Oyamada suvremeni japanski Kafka. Jednostavnim, ali stilski profinjenim opisima monotonih dana čitatelju izbija zrak iz pluća – već nakon par stranica uhvatit će vas asfiksija, ali nećete moći prestati čitati. Kao i Yoshiko kad prvi put otvori podrumska vrata, i čitatelja kad otvori knjigu zaplahne miris ptica.

U prvoj verziji ove recenzije, objavljenoj u magazinu Globus, pitala sam se zašto je ovo remek-djelo prevedeno s engleskog jezika, a ne s japanskog, jer mi se činilo da u Hrvatskoj ima dovoljno dobrih prevoditelja s japanskog. Odluka mi je bila zbunjujuća ne samo zato što je Hiroko Oyamada nagrađivana autorica, nego i zato što je za izradu naslovnice njezina hrvatskog izdanja angažiran vrsni hrvatski ilustrator Svjetlan Junaković. Ako je toliko uloženo u opremu knjige, razmišljala sam, sigurno se moglo uložiti i u prijevod s izvornog jezika, a ne da čitamo – doduše odličan – prijevod prijevoda.

U međuvremenu sam razgovarala s vlasnikom izdavačke kuće Sandorf, Ivanom Sršenom, koji mi je pojasnio situaciju: u Hrvatskoj postoji samo dvoje književnih prevoditelja s japanskog. Prva je Mirna Pokrovac Endrighetti, koja je za Sandorf prevela roman Aoyame Nanae "Prekrasan dan da budeš sam" (objavljen 2021.), a drugi prevoditelj je Vojo Šindolić. Drugih prevoditelja, napominje Sršen, nema. Mirna Pokrovac Endrighetti odlučila se umiroviti i od prošle godine ne preuzima nove angažmane, a Vojo Šindolić je prezauzet drugim prijevodima.

Dobra je vijest da je Sandorf otkupio prava za tri romana Hiroko Oyamade, a ona pak u studenome dolazi na Sajam knjiga u Puli kao prva suvremena japanska autorica što će posjetiti Hrvatsku u posljednjih nekoliko desetljeća. U sklopu njezina posjeta Hrvatskoj Sandorf je organizirao i autoričin posjet Odsjeku japanologije na Sveučilištu u Puli, nadajući se da će tako za prevođenje s japanskog zainteresirati buduće mlade prevoditelje.

* Prva verzija ove recenzije, u skraćenom obliku, objavljena je u magazinu Globus.

Od prve rečenice ovog kratkog romana jasno je da je Hiroko Oyamada suvremeni japanski Kafka